Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/18 (E. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1713/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1713/18, rješavajući apelaciju Ekrema Brigića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ekrem Brigić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 045577 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 045577 15 Rsž od 8. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Rs 045577 12 Rs od 22. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Brigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 16. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 045577 17 Rev od 5. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 045577 15 Rsž od 8. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Rs 045577 12 Rs od 22. maja 2015. godine,
2. U konkretnom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog (RMU "Banovići") o prestanku ugovora o radu zbog odlaska u starosnu penziju, da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i uspostavi sva prava iz radnog odnosa, da mu isplati plate u određenom novčanom iznosu, te uplati doprinose nadležnom Zavodu PIO. U pogledu odluke o troškovima, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilno i zakonito donesena, te da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, s obzirom da uračunavanje vremena provedenog u oružanim snagama Federacije Bosne i Hercegovine od 19. maja 1992. godine do 13. decembra 1995. godine ne predstavlja volju osiguranika nego zakonsku obavezu, a što proizilazi iz odredbe člana 94. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe člana 82. stav 1. tačka 1. istog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a što je u skladu sa članom 397., u vezi sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na suđenje u razumnom roku, kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Takođe, apelant smatra da je došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku (tužba je podnesena 9. augusta 2012. godine, a presuda Vrhovnog suda je donesena 5. decembra 2017. godine), te u vezi s tim traži naknadu nematerijalne štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjenje relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant, okončan u roku od oko pet godina, u kojem periodu su donesene tri odluke na tri sudske instance, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević