Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-7642/18 (E. R.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7642/18
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP 7642/18, rješavajući zahtjev Elvira Rasimovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Elvira Rasimovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Rasimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 033678 18 Kžk od 5. oktobra 2018. godine.
2. Apelant je podneskom od 31. januara 2019. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora po Rješenju Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 033678 18 K 3 od 10. decembra 2018. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 033678 15 K od 19. septembra 2016. godine, apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo Nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) pa mu je za navedeno krivično djelo izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istodobno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku provjere od dvije godine ne počini novo, isto ili slično krivično djelo.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio rješenje broj 68 0 K 033678 17 Kž od 28. juna 2017. godine, kojim je žalba usvojena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
5. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio presudu broj 68 0 K 033678 17 K 2 od 21. decembra 2017. godine kojom je odlučio identično kao i u svojoj prethodnoj presudi od 19. septembra 2016. godine.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 033678 18 Kž 2 od 26. juna 2018. godine, apelantova žalba je usvojena, prvostepena presuda Općinskog suda od 21. decembra 2017. godine ukinuta i određeno održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom.
7. Nakon održane rasprave, Kantonalni sud je donio presudu broj 68 0 K 033678 18 Kžk od 5. oktobra 2018. godine, kojom je apelant oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo Nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu je za navedeno krivično djelo izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM koju je dužan platiti u roku od 15 dana od prijema presude. U izreci je također navedeno da će se izrečena novčana kazna u slučaju nepostupanja po nalogu suda izvršiti na način što će se za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, temeljem člana 48. st. 2. i 3. KZ FBiH.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio navode iz optužnice od 6. marta 2015. godine i tok rasprave pred tim sudom u kojoj su preuzeti dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, te je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio apelantovu krivičnopravnu odgovornost u smislu člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. U pogledu odmjeravanja kazne, Kantonalni sud je cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa je u pogledu olakšavajućih okolnosti imao u vidu da apelant nije ranije osuđivan i njegovo korektno držanje pred sudom a otežavajuće okolnosti nije našao. Stoga je u konačnici zaključeno da će se novčanom kaznom koja je apelantu izrečena navedenom presudom postići svrha kažnjavanja, konkretno da će izrečena (vrsta i visina) novčana kazna uticati na apelanta da ubuduće ne čini krivična djela, kao da će imati uticaj na druge osobe da ne čine krivična djela (specijalna i generalna prevencija). U konkretnim okolnostima je ocijenjeno da je novčana kazna blaža od uvjetne osude, kojom je prvostepeni sud utvrdio kaznu zatvora, protiv koje je žalbu izjavio samo apelantov branilac, pa izrečenom novčanom kaznom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.
9. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 033678 18 K 3 od 10. decembra 2018. godine apelantu je kao osuđenom licu novčana kazna u iznosu od 500,00 KM koja je izrečena pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 5. oktobra 2018. godine zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od pet dana. U obrazloženju rješenja Općinski sud se pozvao na odredbu člana 48. stav 2. KZ FBiH kojom je propisano da ukoliko se novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen presudom, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora, a u stavu 3. iste odredbe je propisano da će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora, računajući svakih započetih 100,00 KM kao jedan dan zatvora. Pri tome je Općinski sud imao u vidu da je apelant presudu Kantonalnog suda primio 22. oktobra 2018. godine i da u roku koji je utvrđen presudom, niti kasnije, nije platio kaznu, pa je na temelju citiranih zakonskih odredbi iz KZ FBiH izrečena novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od pet dana.
10. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je odlučujući o žalbi obavijestio apelanta i njegovog branioca da će povodom žalbe Kantonalni sud održati sjednicu 11. marta 2019. godine.
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U tom pravcu, apelant ističe nedostatke u vezi sa sadržajem optužnice koja je nakon ukidanja prvostepene presude izmijenjena i dopunjena unošenjem subjektivnog elementa (umišljaja) te s tim u vezi kršenja principa reformatio in peius. Naime, apelant u tom pravcu naglašava da se u postupku odlučivalo samo o njegovoj žalbi a da mu je u konačnici, pravosnažnom presudom izrečena strožija kazna jer mu je umjesto ukinute uslovne osude izrečena novčana kazna koja je u postupku izvršenja zamijenjena kaznom zatvora. Smatra da presuda Kantonalnog suda nije uopšte obrazložena u segmentu izrečene kazne, jer je uslovna osuda po svojoj prirodi mjera upozorenja pa je time i blaža a novčana predstavlja kaznu, pa su u tom smislu potpuno izostali razlozi zbog čega je izrečena novčana kazna blaža od ranije izrečene uslovne osude u presudi protiv koje je samo on izjavio žalbu. U tom prvcu su u presudi izostali kako razlozi tako i propisi iz kojih to proizilazi.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na razloge navedene u apelaciji, prije svega kršenje principa reformatio in peius. Također je naveo da je protiv rješenja Općinskog suda kojim je novčana kazna zamijenjena za kaznu zatvora izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je povodom žalbe zakazao sjednici vijeća za 11. mart 2019. godine. Međutim, kako dalje navodi, imajući u vidu pozitivne propise koji se odnose na izvršenje novčane kazne iz člana 48. st. 1. i 2. KZ FBiH, ne može očekivati uvažavanje žalbe, budući da je presuda Kantonalnog suda kojom mu je izrečena novčana kazna postala pravosnažna. S tog aspekta osporava kvalitet zakona kojim mu je onemogućeno da izjavi žalbu na kaznu zatvora zbog čega je narušen princip ravnopravnosti. Smatra da bi izvršenje kazne zatvora u postupku izvršenja novčane kazne u iznosu od 500,00 KM i to nakon što je prethodno dva puta ukidana prvostepena presuda (samo po njegovoj žalbi) kojom mu je bila izrečena uslovna osuda, dovelo do daljnjeg kršenja prava zagarantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. U tom pravcu je ukazao na mogućnost nastanka neotklonjivih štetnih posljedica te je podsjetio da bi njegovim slanjem na izdržavanje zatvorske kazne u postupku izvršenja novčane kazne, prije konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji, dovelo do štete nastale usljed nezakonitog lišenja slobode koja se ne bi mogla adekvatno nadoknaditi. Predloženo je da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri odloži izvršenje kazne zatvora kojom je novčana kazna od 500,00 KM zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od pet dana, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja kojim je novčana kazna zamijenjena kaznom zatvora podnio žalbu Kantonalnom sudu o kojoj nije odlučeno i da je sjednica vijeća povodom apelantove žalbe zakazana za 11. mart 2019. godine. Ustavni sud smatra da apelantova pretpostavka i bojazan da će odluka o žalbi koja tek treba uslijediti, biti na njegovu štetu, ne predstavlja argument i razlog za donošenje privremene mjere. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je redovni sud, u ovoj fazi postupka, preduzeo radnje kako bi apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora izrečene osporenim rješenjem koje nije postalo pravosnažno.
16. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da će Kantonalni sud o apelantovoj žalbi protiv rješenja o izvršenju novčane kazne odlučiti 11. marta 2019. godine, Ustavni sud cijeni da apelantova pretpostavka da će i ta odluka (buduća) biti na njegovu štetu, sama po sebi ne može biti razlogom koji bi u datim okolnostima opravdao donošenje privremene mjere, a iz činjenica predmeta i apelacionih navoda ne proizilazi da je u datim okolnostima apelantovog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević