Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-213/17 (F. Č. i M. Č.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Ne bis in idem
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-213/17
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 213/17, rješavajući apelaciju Farisa Čolakhodžića i Merime Čolakhodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Farisa Čolakhodžića i Merime Čolakhodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25.
oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Faris Čolakhodžić i Merima Čolakhodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), oboje iz Sarajeva, podnijeli su 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine.
2. Apelanti su, također, uz apelaciju podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere sa prijedlogom da Ustavni sud obustavi izvršni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 65 0 I 540958 15 I nad imovinom apelanata do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 213/17 od 1. februara 2017. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Holiday Sarajevo HTD „Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju zatraženo je 1. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 12. novembra 2018. godine, dok je dopis upućen Holiday Sarajevo HTD „Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo u stečaju vraćen 2. novembra 2018. godine sa naznakom „odselio se“.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
7. Ibrahim Čolakhodžić, otac apelanata i bivši direktor, odnosno savjetnik direktora „Holiday inn“ HTP Sarajevo d.j.l. vodio je, između ostalih, radni spor protiv navedenog poslodavca radi isplate plaća. Pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda usvojen je tužbeni zahtjev i ocu apelanata je dosuđen iznos od 74.986,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, koji mu je u cijelosti i isplaćen. Međutim, Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000172 09 Rev od 10. marta 2011. godine revizija poslodavca “Holiday inn“ je uvažena, osporene presude preinačene i tužbeni zahtjev Ibrahima Čolakhodžića je u cijelosti odbijen. Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 2016/11 od 27. juna 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbijena je kao neosnovana apelacija Ibrahima Čolakhodžića podnesena protiv navedene presude Vrhovnog suda..
8. Nakon toga poslodavac „Holiday inn“ je tokom 2011. godine pokrenuo dva parnična postupka i to jedan protiv Ibrahima Čolakhodžića radi povrata stjecanja bez osnova v.s.p. 125.298,67 KM, koji je u cijelosti usvojen presudom Kantonalnog suda od 5. decembra 2014. godine, a revizija Ibrahima Čolakhodžića protiv navedene presude Kantonalnog suda je odbijena presudom Vrhovnog suda od 17. aprila 2018. godine. Protiv te presude Ibrahim Čolakhodžić podnio je apelaciju koja je pred Ustavnim sudom evidentirana kao AP 4306/18.
9. U drugom parničnom postupku tužitelj Holiday inn Sarajevo HTD „Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 13. jula 2011. godine podnio tužbu protiv apelanata radi pobijanja pravnih radnji dužnika Ibrahima Čolakhodžića u smislu člana 281. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Povod za pokretanje predmetnog postupka protiv apelanata tužitelj je utemeljio na činjenici da je dužnik Ibrahim Čolakhodžić 13. aprila 2011. godine raspolagao svojom nepokretnom imovinom u Sarajevu (dva stana i poslovni prostor) zaključivši tri besplatna pravna posla u korist apelanata, dok je na svim nekretninama zadržao pravo doživotnog uživanja, čime je dužnik Ibrahim Čolakhodžić umanjio svoju imovinu kako bi tužitelja onemogućio da povrati data sredstva.
10. Tokom predmetnog postupka protiv apelanata Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 P 203289 11 P od 26. septembra 2011. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda (Vijeće suda u sastavu E.H., N.F. i S.T.) broj 65 0 P 203289 12 Gž od 18. januara 2012. godine, odredio mjeru osiguranja kojom je zabranjeno apelantima da otuđe ili opterete predmetne nekretnine koje im je poklonio otac, pobliže opisane u izreci rješenja.
11. Također, tokom navedenog postupka Općinski sud (Zemljišnoknjižni ured-Odsjek KPU) je Rješenjem broj 065-0-DN-12-008 781 od 3. maja 2012. godine, a na osnovu Rješenja tog suda broj 065-P-203289-11-P od 26. aprila 2012. godine (za određivanje mjere osiguranja zabrane otuđenja ili novog opterećenja predmetnih nekretnina apelanata), upisao sudsku mjeru osiguranja zabrane otuđenja ili opterećenja predmetnih nekretnina apelanata radi osiguranja novčanog potraživanja predlagača mjere osiguranja (tužitelja). Rješenjem Kantonalnog suda (Vijeće suda u sastavu S.K.- G., N.F. i Z.B.) broj 09 0 Dn 015622 12 Gž od 23. novembra 2016. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 3. maja 2012. godine.
12. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Općinski sud na prijedlog tužitelja kao tražitelja izvršenja donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 540958 15 I od 9. marta 2016. godine kojim je određeno predloženo izvršenje protiv kojeg su apelanti, kao izvršenici, podnijeli prigovor 21. marta 2016. godine.
Osporene presude
13. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-203289-12-P 2 od 1. februara 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja tako što je utvrđeno da tri predmetna ugovora o poklonu zaključena 13. aprila 2011. godine između apelanata, kao poklonoprimaca, i dužnika, njihovog oca Ibrahima Čolakhodžića, kao poklonodavca, koji su pobliže opisani u izreci presude, gube pravni učinak u odnosu na tužitelja u dijelu u kojem je potrebno da se ispuni tužiteljevo potraživanje u iznosu od 125.298,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom, što su apelanti dužni trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema dužniku Ibrahimu Čolakhodžiću namiri prodajom predmetnih nekretnina (sve preciznije navedeno u stavu 1. tač. I do III izreke presude), dok je tačkom IV apelantima naloženo da plate troškove postupka. Istom presudom, i to st. 2. i 3. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje gubitka pravnog učinka ugovora o poklonu u iznosima potraživanja tužitelja koja se odnose na namirenje iz predmetnih nekretnina zakonskih zateznih kamata, te dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis zabilježbe tužbe u javnim evidencijama.
14. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je dužnik Ibrahim Čolakhodžić odlukom Vrhovnog suda od 10. marta 2011. godine, kojom su preinačene odluke nižestepenih sudova kojima mu je dosuđen novac, postao stjecatelj bez osnova, čime je nastala njegova obaveza vraćanja stečenog bez osnova, u smislu člana 210. ZOO, i to od 4. aprila 2011. godine, odnosno od momenta kada je dužnik Ibrahim Čolakhodžić zaprimio presudu Vrhovnog suda postavši tako nesavjesni stjecatelj, te je od tog dana nastala njegova obaveza vraćanja stečenog bez osnova po preinačenim presudama. Dakle, kako je obrazložio prvostepeni sud, od navedenog datuma je dospjela obaveza dužnika u skladu sa odredbom člana 280. stav 1. ZOO, te mu kao nesavjesnom stjecatelju od tog datuma teku i zatezne kamate, a ne od datuma uplate tužitelja po preinačenim odlukama, kako to tužitelj traži. U vezi s postojanjem drugog uvjeta (član 280. stav 2. ZOO), a koji se odnosi na nedovoljan iznos sredstava za isplatu duga od dužnika, Općinski sud je utvrdio da je i taj uvjet ispunjen jer je tokom postupka dostavljen dokaz o imovnom stanju dužnika, i to ček iz kojeg proizlazi da dužnik uživa penziju u iznosu od 2.071,50 KM, dok drugi dokazi o imovnom stanju dužnika nisu dostavljeni, budući da je tužitelj tokom postupka dokazao da imovina koja se vodila na dužniku u javnim evidencijama (dva stana i poslovni prostor) više nije njegova. Naime, dužnik je svoju imovinu temeljem tri ugovora o poklonu zaključena 13. aprila 2011. godine poklonio djeci, odnosno apelantima, pa je na taj način preduzeo radnje uslijed kojih više nema dovoljno sredstava da tužitelju vrati dug, a s obzirom na to da se radi o raspolaganjima dužnika koja su besplatna (pokloni), pretpostavka je da je radnja raspolaganja imala namjeru nanošenja štete za što su i treće osobe znale, a ta pretpostavka je neoboriva. Osim toga, Općinski sud je naveo da se tužba, u skladu sa odredbom člana 283. stav 2. ZOO, podnosi protiv trećih osoba - apelanata u čiju korist je raspolaganje imovinom učinjeno, tako da sud nema nikakvih dilema povodom pitanja tuženih i pravilne pasivne legitimacije u konkretnom slučaju, te da je tužitelj pokrenuo parnicu u roku iz člana 285. ZOO.
15. Općinski sud je naveo da nije smetnja za okončanje predmetnog postupka prigovor apelanata da još nije okončan postupak u kojem tužitelj utvrđuje svoje pravo na povrat sredstava datih po osnovu kojih je kasnije otpao iz razloga što je stvar opredjeljenja tužitelja na koji način će doći do svog dospjelog potraživanja na šta sud ne može utjecati. Također, Općinski sud je, između ostalog, još naglasio da predmetnom tužbom tužitelj ne pobija pravne radnje u smislu poništavanja ugovora o poklonu, već ih pobija u dijelu svog potraživanja i samo u odnosu na sebe i svoje potraživanje (član 284. ZOO), i to isključivo u svrhu naplate svog namirenja, što predstavlja poseban institut čija je svrha zaštita povjeritelja od doloznog postupanja dužnika koji je uspostavljen još u rimskom pravu. Općinski sud je već naveo da tužitelju ne pripadaju potraživanja na kamate od dana kada je tužitelj isplatio dužniku utvrđene iznose po preinačenim sudskim odlukama, već da mu zakonske zatezne kamate pripadaju od dana kada je dužnik zaprimio revizionu odluku (od 4. aprila 2011. godine), tj. kada je njegovo potraživanje dospjelo. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na upis zabilježbe tužbe u javnim evidencijama je odbijen iz razloga što nema interesa tužitelja da se i ovom odlukom određuje bilo kakva dalja zabilježba. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio u skladu sa odredbom člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i uspjehom tužitelja u parnici.
16. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 203289 13 Gž 2 od 16. septembra 2015. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud (Vijeće suda u sastavu S.K.-G., N.F. i Z.B.) je interpretirao činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud istaknuvši da je pravilnom ocjenom dokaza, u smislu člana 8. ZPP, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (ZOO). Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud provedenim dokazima pravilno utvrdio da tužitelj ima dospjelo potraživanje prema dužniku koji je raspolagao svojom imovinom u korist djece – apelanata ugovorima o poklonu, da je na taj način umanjio svoju imovinu tako da nije u stanju vratiti svoj dug tužitelju-povjeriocu, te da, u smislu odredbe člana 280. ZOO, tužitelj osnovano traži da se pobiju takve pravne radnje dužnika u odnosu na apelante u iznosu dospjelog potraživanja. Osim toga, kako dalje navodi Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je predmetna tužba podnesena u zakonskom roku propisanom članom 285. ZOO, te da je osnovan tužiteljev zahtjev u smislu odredbe člana 284. ZOO budući da u konkretnom postupku tužitelj pobija radnje raspolaganja dužnika samo za iznos svog potraživanja. Također, kako se radi o dospjelom potraživanju za isplatu, to su neosnovani navodi apelanata da su u toku drugi postupci, kao i žalbeni navodi da je tužitelj mogao pokrenuti postupak protivizvršenja s obzirom na to da je to stvar izbora tužitelja na koji način će doći do svog dospjelog potraživanja i na koji izbor sud ne može utjecati. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i imovno stanje dužnika prema provedenim dokazima, dok je ostale žalbene navode sud ocijenio, ali ih neće posebno obrazlagati budući da oni ne utječu na drugačiju odluku suda u smislu odredbe člana 231. ZPP.
17. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine kojom je odbio reviziju, kao i zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda, te je nakon ispitivanja osporenih presuda u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti naveo da nižestepene presude nemaju nedostataka na koje apelanti ukazuju. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da su neosnovani revizioni navodi da je osporenim presudama ostvarena povreda odredaba parničnog postupka, odnosno da nižestepene presude ne sadrže odredbe materijalnog prava po osnovu kojih su donesene, te da zaključci do kojih su došli redovni sudovi u ocjeni činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno revizionim prigovorima, drugostepeni sud u smislu odredaba člana 231. ZPP pravilno ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju koje je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, te je naveo valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima tužitelj zasniva osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Dalje, drugostepeni sud je svoje uvjerenje o neosnovanosti žalbenih navoda opravdao valjanim razlozima koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud s obzirom na to da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu, te imaju uporište u odredbama materijalnog prava primjenom kojih je razriješen sporni odnos. S obzirom na navedeno neosnovanim su ocijenjeni revizijski navodi apelanata da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP, te da su neosnovani revizioni navodi apelanata da drugostepena presuda u svom obrazloženju ne sadrži odredbe materijalnog prava na osnovu kojih je donesena odluka, jer ove tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju obrazloženja pobijane presude (posljednji pasus četvrte strane i prvi pasus pete strane drugostepene odluke). S tim u vezi, neosnovani su i revizioni prigovori da je donošenjem drugostepene presude povrijeđena odredba člana 221. ZPP (u pogledu obrazložene odluke i proizvoljnih i nelogičnih zaključaka kod ocjene činjeničnog stanja) budući da su u tom pogledu apelanti iznijeli paušalne i ničim potkrijepljene tvrdnje. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao u osporenoj odluci, te da je revizioni prigovor u odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava, također, neosnovan.
18. S tim u vezi, Vrhovni sud je, između ostalog, pojasnio da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, pri čemu je naglašeno da je pobijanje institut obligacionog prava koji povjeriocu iz obligacionog odnosa u svrhu namirenja pruža pravo da pobija valjana imovinskopravna raspolaganja insolventnog dužnika, namirujući se iz nekih vrijednosti koje više nisu njegova imovina. Nadalje je navedeno da, prema odredbi člana 280. stav 1. ZOO, svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, bez obzira kada je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerioca, dok je odredbom člana 281. stav 3. ZOO propisano da se kod besplatnih raspolaganja smatra da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, a za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato, ili moglo biti poznato. Shodno odredbi člana 283. stav 1. ZOO, tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. ZOO, a za ostale slučajeve u roku od tri godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su pozivom na navedene odredbe ZOO usvojili tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti ukazuju da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet dospjelosti potraživanja povjerioca prema dužniku, te je prilikom odlučivanja o meritumu spora svoju odluku, u dijelu koji se odnosi na spornu dospjelost potraživanja, obrazložio na temelju citiranja udžbenika za studente pravnog fakulteta, a ne na odredbama materijalnog prava, koju činjenicu nije obrazložio ni Vrhovni sud svojom odlukom. Osim toga, apelanti ističu da su predmetne nekretnine jedina imovina koju posjeduju i u kojoj žive, te da su odlukama redovnih sudova dužni trpjeti namirenje potraživanja tužitelja prema dužniku (otac apelanata) iz svoje imovine, a koja je višestruko vrednija od samog potraživanja, čime je direktno povrijeđeno njihovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelanti navode da je Vrhovni sud propustio da u konkretnom predmetu utvrdi povredu načela ne bis in idem s obzirom na to da su apelanti dužni trpjeti namirenje potraživanja iz svoje imovine dok se istovremeno vodio postupak protiv dužnika (oca apelanata) za isto potraživanje. Osim toga, apelanti navode da su, zbog činjenice da je određeni sudija Kantonalnog suda (sudija S. T.) kao član vijeća odlučivao u postupku koji se vodio protiv njihovog oca i u postupku za određivanje mjere osiguranja koji se vodio protiv njih, odnosno vijeće sudija i pojedini članovi vijeća Kantonalnog suda su učestvovali u donošenju prvostepene i drugostepene odluke, kao i kod odlučivanja po žalbi apelanata na rješenje o upisu sudske mjere osiguranja i po žalbi u predmetu određivanja mjere osiguranja, povrijeđene odredbe parničnog postupka (član 209. stav 2. tačka 9. ZPP, kao i tačka 1. navedenog člana u vezi sa članom 357. stav 2. ZPP).
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te je istakao da prilikom donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na koje se apelanti pozivaju u apelaciji, jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH. Predloženo je da se apelacija odbije.
21. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i da je svoju odluku donio nakon što je ispitao prvostepenu presudu u okviru navoda žalbi i u granicama propisanim članom
221. ZPP, te da je presuda obrazložena i zasnovana na zakonu.
22. Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, a što se jasno vidi iz brzine postupanja suda po tužbi, kao i činjenice da su žalba i revizija odbijene kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/93, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 210.
(....)
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 280.
(1)Svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca. (2)Smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako uslijed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. (3)Pod pravnom radnjom podrazumijeva se i propuštanje zbog koga je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obaveza. Uslovi pobijanja Član 281.
(1)Teretno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.
(2)Ako je treće lice dužnikov suprug, ili srodnik po krvi u prvoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima.
(3)Kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato. Član 283.
(1)Pobijanje se može vršiti tužbom ili prigovorom.
(2)Tužba za pobijanje podnosi se protiv trećeg lica sa kojim je, ili u čiju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika.
Član 284.
Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja.
Član 285.
(1)Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz člana 281. stav 1. a za ostale slučajeve u roku od tri godine.
(2)Rok iz prethodnog stava računa se od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo preduzeti propuštenu radnju.
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03,73/05 i 19/06), tekst koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 227.
(1) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: (....)
4) ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.
(2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica ili o kome je već prije pravosnažno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje, ukinuće prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. (....) Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 357. tač.4) i 5) Sudija ne može suditi:
[…] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa; 5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 203289 16 Rev od 25. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 23. novembra i 26. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o pobijanju dužnikovih pravnih radnji nakon raspolaganja dužnika (oca apelanata) nepokretnom imovinom koju je poklonio apelantima, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja građanskih prava apelanata a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelanti prvenstveno ukazuju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci učinio procesne propuste, te smatraju da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud će prvo razmotriti navode apelanata vezane za nepristrasnost suda i navode vezane za povredu načela ne bis in idem, te nakon toga ispitati navode apelanata koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu prava apelanata koja se tiču procesnih propusta (nepristrasnost suda, ne bis in idem).
34. Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju na „nepristrasnost suda“ u predmetnom postupku, te da su naveli da je u konkretnom postupku sudija S. T. bio član sudskog vijeća u postupku pred Kantonalnim sudom u predmetu koji se vodio protiv oca apelanata ( radi povrata stjecanja bez osnova), kao i član vijeća u žalbenom postupku (protiv rješenja od 18. januara 2012. godine) protiv mjere osiguranja kojom se zabranjuje otuđivanje ili opterećivanje nekretnina u vlasništvu apelanata. Pored toga, apelanti ukazuju da je tročlano vijeće Kantonalnog suda (S.K.-G., N.F. i Z.B.) odlučivalo o žalbi apelanata na prvostepenu odluku u konkretnom predmetu, kao i u žalbenom postupku apelanata na rješenje Općinskog suda od 23. novembra 2016. godine u postupku upisa sudske mjere osiguranja zabrane otuđivanja ili opterećenja nekretnina apelanata u zemljišnu knjigu, te učešće sudija N.F. i S.T. u vijeću Kantonalnog suda prilikom odlučivanja u žalbenom postupku (protiv rješenja od 18. januara 2012. godine) u predmetu određivanja mjere osiguranja zabrane otuđivanja ili opterećenja nekretnina apelanata.
35. Iz navedenog proizlazi da apelanti ukazuju da su pojedine sudije ili kompletno vijeće drugostepenog suda koji su odlučivali o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude odlučivali i o žalbi apelanata u postupku određivanja mjere osiguranja i upisa sudske mjere osiguranja u konkretnom postupku zbog čega im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud.
36. U vezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja, dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost.
37. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem su apelanti osporili objektivnu nepristrasnost vijeća i pojedinih sudija zbog činjenice da su učestvovali u postupku koji se vodio protiv njihovog oca, odnosno da su iste sudije odlučivale o žalbi apelanata protiv prvostepene presude i o žalbi apelanata u postupku određivanja mjere osiguranja i upisa sudske mjere osiguranja, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe člana 357. ZPP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudija u parničnom postupku na koje su se pozvali i apelanti, te da iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da je sudija (S.T.) koji je učestvovao u donošenju odluke u postupku koji je vođen protiv srodnika tuženih (apelanata) u drugom postupku trebalo da bude izuzet iz predmetnog postupka.
38. Također, u skladu sa navedenim odredbama, nema osnova za izuzeće sudije (ili sudija) iz predmetnog postupka koji je učestvovao u žalbenom postupku protiv prvostepene presude (u postupku protiv apelanata) i u žalbenom postupku određivanja mjere osiguranja i upisa sudske mjere osiguranja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su pojedine sudije ili vijeće sudija (S.K.-G., N.F., Z.B. i S.T., koje apelanti navode u apelaciji), pored odlučivanja o žalbi apelanata protiv prvostepene odluke, odlučivali i o žalbama protiv odluke o određivanju mjere osiguranja i upisa sudske mjere osiguranja u konkretnom postupku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju (određivanju mjere osiguranja i upisa sudske mjere osiguranja) radi o odlukama koje su procesnog karaktera i kojima se nije odlučivalo o meritumu predmetnog tužbenog zahtjeva. Osim toga, iz činjenica predmeta sasvim jasno proizlazi da ove sudije, u smislu člana 357. tačka 4) ZPP, nisu u istom predmetu učestvovale u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, a također i da u konkretnom slučaju ne postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njihovu nepristrasnost, u smislu člana 357. tačka 5) ZPP. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su nevedene sudije bile pristrasne pri donošenju drugostepene odluke, te da je time povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Stoga se, u takvim okolnostima, u cijelosti pokazuju neosnovanima navodi apelanata o pristrasnosti sudija, a osobito kada se ima u vidu cjelokupan postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presude temelje.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti predmetnom apelacijom ukazuju na kršenje načela ne bis in idem u vezi sa članom 209. stav 2. tačka 9. dopunjenog ZPP (kojem odgovara član 227. stav 2. ZPP u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka budući da je prvostepena presuda donesena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP -1. januara 2016. godine, pa se predmetni postupak, u smislu člana 106. navedenog zakona, ima provesti prema ranije važećim odredbama ZPP), jer smatraju da nadležni sudovi koji su donijeli osporene odluke nisu mogli raspravljati o istom pitanju o kojem je paralelno tokom predmetnog postupka koji se vodio protiv njih tužitelj „vodio postupak protiv dužnika (oca apelanata) za apsolutno isto potraživanje koje pripisuje apelantima“. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti takav prigovor tokom postupka nisu iznosili jer se redovni sudovi tokom postupka tim pitanjem nisu bavili, odnosno iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da su redovni sudovi taj prigovor razmatrali. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je tužitelj pokrenuo predmetni parnični postupak protiv apelanata radi pobijanja pravnih radnji dužnika (oca apelanata), dok je postupak na koji ukazuju apelanti tužitelj pokrenuo protiv dužnika (oca apelanata) radi povrata stjecanja bez osnova. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da za postojanje presuđene stvari kumulativno treba da budu ispunjeni određeni uvjeti (identitet stranaka, zahtjeva i činjeničnog osnova), pa kako iz raspoloživih dokumenata proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni navedeni uvjeti, odnosno da nema osnova za pokretanje pitanja kršenja načela ne bis in idem, to su ovi navodi apelanata neosnovani.
40. Vezano za navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
42. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od prvostepenog suda, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u konkretnom slučaju. Naime, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je otpao osnov na temelju kojeg je dužniku (ocu apelanata) isplaćen novčani iznos zbog čega je on postao stjecatelj bez osnova (član 210. ZOO) počev od 4. aprila 2011. godine kao datuma prijema presude (kojom su preinačene nižestepene presude na osnovu kojih mu je isplaćen novčani iznos) od kada je nastala i njegova obaveza za vraćanje stečenog. Dalje, utvrđeno je da tužitelj ima dospjelo potraživanje prema dužniku, da je dužnik raspolagao svojom imovinom u korist djece – apelanata ugovorima o poklonu, čime je umanjio svoju imovinu na način da nije u stanju vratiti dospjeli dug tužitelju. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelacije, za svoja odlučenja dali jasne i razumljive razloge koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Naime, drugostepeni sud je, kao i Vrhovni sud, potvrdio stav prvostepenog suda da iz provedenih dokaza (presude Vrhovnog suda kojom su preinačene nižestepene presude na osnovu kojih je dužniku, ocu apelanata, isplaćen iznos od 125.298,17 KM i ugovora o poklonu) proizlazi da je tužitelj dokazao postojanje uvjeta iz člana 280. ZOO koji se odnose na dospjelost potraživanja prema dužniku i odgovarajuću radnju dužnika koja je preduzeta na štetu dužnika, kao i da je tužba podnesena u roku koji je propisan članom 285. ZOO, te da je sadržaj tužbe u skladu sa odredbom člana 284. ZOO.
43. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu člana 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOO), kao i da pri tome nije povrijedio odredbe ZPP. Također, suprotno navodima apelanata, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasan stav u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuju apelanti.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno navodima apelanata, detaljno ispitali sve navode apelanata koje oni ponavljaju u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da su u konkretnom slučaju ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz člana 280. ZOO. Također, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud smatra da osporene odluke u pogledu obrazloženja zadovoljavaju standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja na temelju kojih su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. S obzirom na to, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog i procesnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani navodi apelanata vezani za primjenu materijalnog i procesnog prava.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
46. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava u suštini vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelanti navode vezane za tvrdnju da su predmetne nekretnine znatno veće vrijednosti od potraživanja tužitelja mogu isticati u postupku izvršenja koji je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, u toku pred redovnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na nepristrasan sud, niti je odlučeno o zahtjevu o kome je već prije pravomoćno presuđeno, te kad je Vrhovni sud detaljno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević