Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-513/17 (L. S.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-513/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 513/17, rješavajući apelaciju Luke Stanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Luke Stanića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Prijedoru u predmetu pod brojem 77 0 Pr 072652, a koji je okončan donošenjem Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Pr 072652 17 Pžp 2 od 7. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Luka Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 9. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja se suštinski odnosi na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Prijedoru (u daljnjem tekstu Osnovi sud) pod brojem 77 0 Pr 072652 15 Pr i koji je u trenutku podnošenja apelacije bio u fazi odlučivanja po žalbi protiv rješenja Osnovnog suda od 16. septembra 2016. godine, te je ukazao i na neke druge povrede koje je isticao u apelaciji. Apelant je 8. decembra 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda Banja Luka i Okružnog suda Prijedor (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Policijske uprave Prijedor – Policijska stanica Prijedor (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ), zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Dana 12. oktobra 2015. godine, nakon što je upotrebom megafona „narušio javni red i mir“, apelant je pozvan u službene prostorije. Evidentiran je u knjigu pozvanih lica pod rednim brojem 173, a vrijeme provedeno u policijskoj stanici je od 10,20 do 11,05 časova (kako proizlazi iz odgovora na apelaciju ovlašćenog organa). Od apelanta je oduzet uređaj za davanje zvučnih signala (megafon), o čemu je izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Apelant je odbio potpisati zapisnik o ispitivanju osumnjičenog lica.

6. Ovlašćeni organ podnio je 18. novembra 2015. godine zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru.

7. Usmeni pretres održan je 26. januara 2016. godine, kada se apelant izjasnio da ne prihvata odgovornost za prekršaj.

8. Na ročištu održanom 6. septembra 2016. godine, na prijedlog ovlašćenog organa, saslušani su svjedoci, pročitana službena zabilješka, izvršen uvid u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, te pročitan zapisnik o ispitivanju koji je apelant odbio da potpiše. Na apelantov prijedlog izvršen je uvid u prijavu javnog skupa i dostavljen dopis CJB Prijedor u kojem obavještava o mjestu i načinu protestovanja i odgovor CJB Prijedor od 8. oktobra 2015. godine.

9. Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 Pr 072652 15 Pr od 16. septembra 2016. godine kojim je apelant proglašen odgovornim da je na način opisan u dispozitivu počinio prekršaj iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru pa je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM.

10. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja. Spis je 25. novembra 2016. godine proslijeđen Okružnom sudu radi odlučivanja po žalbi.

11. Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 Pr 072652 16 Pžp od 7. marta 2017. godine kojim je apelantova žalba uvažena, te je ukinuto prvostepeno rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak.

12. Predmet je dostavljen Osnovnom sudu 16. marta 2017. godine, koji je zakazao usmeni pretres za 4. april 2017. godine.

13. Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 Pr 072652 17 Pr2 od 7. jula 2017. godine kojim je apelant oslobođen od odgovornosti jer nije dokazano da je 12. oktobra 2015. godine na opisan način narušio javni red i mir, čime bi počinio prekršaj iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru. Istim rješenjem je odlučeno da je oduzete predmete (uređaj za davanje zvučnih signala) ovlašćeni organ dužan da vrati apelantu, da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava, kao i da će o troškovima koje apelant potražuje sud odlučiti posebnim rješenjem.

14. Protiv prvostepenog rješenja žalbu je uložilo ovlašćeno lice 25. jula 2017. godine, kao i apelant 17. jula 2017. godine.

15. Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 Pr 072652 17 Pžp od 7. septembra 2017. godine kojim je žalbe apelanta i ovlašćenog lica odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je navedeno da naknadu nematerijalne štete apelant može ostvariti u parnici, a da će o naknadi troškova postupka sud odlučiti posebnim rješenjem.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo iz člana 7 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Apelant opisuje kako se desio događaj, te kako je kupio megafon da iznosi svoje mišljenje o radu policije, suda i nekih drugih organa. Kada je počeo da govori došli su policajci i naredili da pođe s njima, a apelant se verbalno suprotstavio i „da ne bi došlo do fizičke torture pošao s njima“. Apelant, dalje, navodi: „Pošto su me lišili slobode (...)“ odveli su ga u zgradu i pretresli, uzeli podatke, a onda odveli na sprat i tu ga ispitivali. Apelant je sutradan zatražio da mu se vrati megafon i „Sudu predao tužbu radi kršenja ljudskih prava i nadoknadu štete“. Apelant je u apelaciji naveo da je policija podnijela prekršajnu prijavu, da je „čekao na suđenje do 16. septembra 2016. godine“, te je detaljno ukazao zašto smatra da je sudija bio pristrasan, kao i druge povrede prava na pravičan postupak (u momentu kada je donijeto rješenje kojim je apelant proglašen odgovornim). Dalje je apelant naveo da mu je „presuđeno da je kriv“ i opet je nerazumno dugo čekao dok mu se „sudi“ po žalbi, što (i) jeste razlog zbog kojeg se obraća Ustavnom sudu. Apelant je tražio da Ustavni sud odluči o „kršenju prava na nepristrasno i javno suđenje u razumnom roku“, te je tražio pravičnu naknadu u iznosu od 10.000,00 KM za pretrpljenu nematerijalnu štetu, za duševnu bol koju mu je nanio sudija, te da se naloži hitno postupanje po žalbi. U dopuni apelacije od 8. decembra 2017. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je nakon 23 mjeseca donijeta odluka u njegovu korist (iako on ne zna koja je to njegova korist kada su sudovi 23 mjeseca dokazivali da je zakonito lišen slobode, pretresen i maltretiran i oduzeta mu je stvar, umjesto da bude prijava odbačena jer je apelant iznosio mišljenje o radu državnih organa i organizacija). Apelant opet navodi „hronologiju događaja“ (što obuhvata i period prije podnošenja prekršajne prijave), te navodi: „Priložene, preinačene i preuređene tužbe su u svrhu dokazivanja nesuđenja u razumnom roku“. Apelant je uz dopunu apelacije dostavio dopise koji se odnose na određene parnične postupke pokrenute pred Osnovnim sudom, a radi se o preinačenoj tužbi, izmijenjenoj tužbi, požurnicama i drugo.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju redovni sudovi su uglavnom iznosili činjenice o postupku, uz tvrdnju da postupak pred njima (svaki konkretan sud) nije dugo trajao.

18. U odgovoru na apelaciju ovlašćeni organ je naveo da je apelant remetio javni red i mir upotrebom megafona i zvučnih signala koje koriste vozila policije, hitne pomoći i vatrogasne službe, te su policijski službenici preduzeli zakonom predviđene mjere i radnje koje su u domenu policijskih ovlašćenja. Apelant je pozvan u službene prostorije, te je evidentiran u knjigu pozvanih lica pod brojem 173, a vrijeme koje je proveo u stanici je od 10,20 do 11,15 časova. Od apelanta je oduzet megafon, izdata je potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, a odbio je potpisati zapisnik o ispitivanju. Dalje se u odgovoru navodi tok postupka pred sudom.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o prekršajnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/14, 110/16 i 100/17) u dijelu koji je sud primijenio u relevantnom vremenu glasi:

Ekonomičnost postupka Član 107.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

Dvostepenost prekršajnog postupka Član 108.

Protiv odluke donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelant predmetnom apelacijom ukazuje na kršenje prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetu koji u trenutku podnošenja apelacije nije bio okončan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na član 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije u kontekstu prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacija bila dopuštena već u vrijeme podnošenja, te je nakon toga donijeto i rješenje od 7. septembra 2017. godine kojim je prekršajni postupak okončan. Konačno, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ako apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na dužinu trajanja navedenog postupka. VII.Meritum

24. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije suštinski ukazujući na donošenje odluke „u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje, ali ukazujući i na ostale navodne povrede koje su uticale na pravičan postupak u vezi s postupkom koji se vodio pred Osnovnim sudom (u momentu kada je donijeto prvostepeno rješenje), te je naveo i povredu čl. II/3d), e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6, 7 i 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, u vezi s tim, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, tačke 21 i 22, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07). U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7.februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni prekršajni postupak pokrenut 9. novembra 2015. godine, te da je taj postupak okončan donošenjem rješenja Okružnog suda od 7. septembra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je jedna godina i 10 mjeseci.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, održao pretres 26. januara 2016. godine, te zatim 6. septembra 2016. godine, dakle nakon deset mjeseci, računajući od podnošenja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Nakon toga, Osnovni sud je u roku od 10 dana donio rješenje, što samo ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o relativno jednostavnom sudskom postupku, a što se vidi i uvidom u provedene dokaze u toku postupka. Što se tiče Okružnog suda, Ustavni sud ne nalazi da je taj sud relativno brzo postupao po žalbi (u roku od 112 dana), ali je Okružni sud utvrdio da je apelantova žalba osnovana i predmet vratio na ponovno odlučivanje (16. marta 2017. godine). Osnovni sud je u roku od četiri mjeseca od dana dostavljanja predmeta donio novo rješenje, koje je Okružni sud opet u relativno kratkom vremenu potvrdio. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je predmet najduže „stajao“ pred prvostepenim sudom, i to od dana pokretanja prekršajnog postupka do donošenja prvostepenog rješenja, ali kada se ima u vidu da su sudovi nakon toga uložili napor da se postupak što prije okonča, a što se vidi iz načina na koji su donosili odluke, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka nije suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije

32. Ustavni sud primjećuje da je apelant u momentu podnošenja apelacije, a kada je u redovnom postupku donijeto rješenje od 16. septembra 2017. godine i postupak bio u fazi odlučivanja po žalbi, u apelaciji isticao i druge navode u vezi sa pravičnošću postupka, kao što je pristrasnost suda, te se žalio zbog rješenja (od 16. septembra 2017. godine) kojim je proglašen odgovornim. Međutim, Ustavni sud navodi da se pravičnost postupka mora sagledati u cjelini, i to ocjenom cjelokupnog postupka. U konkretnom slučaju apelant je rješenjem Okružnog suda (kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda) oslobođen od odgovornosti da je počinio predmetni prekršaj, te mu je vraćen megafon. Takođe, rješenjem je utvrđeno da će se donijeti novo rješenje o troškovima postupka koje je apelant imao. Međutim, u ovom dijelu apelant ništa novo nije iznosio, niti je na bilo koji način osporio rješenje u ovom dijelu. Stoga, Ustavni sud nalazi da nakon provedenog postupka, te donošenja rješenja kojim je apelant oslobođen od odgovornosti za prekršaj nema ništa što ukazuje na povredu prava na pravičan postupak u odnosu na apelanta.

33. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji naveo da je dan nakon što se sporni događaj desio (u vezi s kojim se vodio prekršajni postupak protiv apelanta) „Sudu predao tužbu za kršenje ljudskih prava i nadoknadu štete“, ne precizirajući o čemu se radi (ništa više o tome nije istaknuto, kom sudu, kakve tužbe, protiv koga i ostalo). Nadalje, uz dopunu apelacije dostavio je određene podneske koje je podnosio Osnovnom sudu u parničnom postupku, pod raznim brojevima, te je naveo „priložene, preinačene i preuređene tužbe su u svrhu dokazivanja nesuđenja u razumnim roku, a posebno je taj rok dug ako se radi o tužbama protiv javnih i državnih organa“. Međutim, Ustavni sud naglašava da je predmetna apelacija podnijeta zbog dužine trajanja prekršajnog postupka koji se vodio protiv apelanta pred Osnovnim sudom. Apelant je u dopuni ukazivao na neke nove postupke, bez bilo kakvog navođenja da su oni u bilo kakvoj vezi s prekršajnim postupkom i bez podrobnijih obrazloženja u odnosu na te druge postupke, kako bi Ustavni sud pristupio ispitivanju eventualnih povreda u odnosu na te postupke. Stoga, na osnovu samo te jedne prethodno citirane rečenice i na osnovu dostavljenih podnesaka Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da ispituje apelantove navode o suđenju u razumnom roku u odnosu na neke druge predmete koji se vode. Ukoliko apelant smatra da postoje i postupci koje je pokrenuo pred redovnim sudovima u nekim drugim predmetima, a koji ukazuju na određena kršenja ljudskih prava, može u odnosu na njih podnijeti novu apelaciju (uz, naravno, ispunjavanje uslova predviđenih Pravilima Ustavnog suda).

Ostali navodi

34. Apelant je takođe naveo da je „lišen slobode“, što je nekoliko puta ponovio u apelaciji. Međutim, apelant nije jasno naveo kako je to lišen slobode i koliko je to dugo trajalo, dok je ovlašćeni organ u odgovoru istakao da je apelant priveden na razgovor, da je ispitan i zadržan u periodu od 10,20 do 11,15 časova. U nedostatku podrobnijih apelantovih navoda o „lišenju slobode“, Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu nema ništa što pokreće pitanje apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost, te smatra da te navode nije potrebno dalje odvojeno razmatrati.

35. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja jer je samo iznosio svoj stav o radu državnih organa i institucija, što nije prekršaj, Ustavni sud primjećuje da je apelant oslobođen od odgovornosti, dakle i sud je konačnom odlukom utvrdio da se ne radi o remećenju javnog reda i mira. Dakle, Ustavni sud nalazi da ništa ne pokreće pitanje apelantovog prava na iznošenje mišljenja jer apelant i nije proglašen odgovornim za iznošenje svog mišljenja o radu državnih organa i institucija. Isto se odnosi i na apelantove navode o povredi člana 7 Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud nalazi da te navode nije potrebno dodatno ispitivati.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“ u prekršajnom postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u kojem je konačnom odlukom Okružnog suda od 7. septembra 2017. godine apelant oslobođen od odgovornosti, te kada je postupak trajao ukupno jednu godinu i deset mjeseci, bez obzira na činjenicu što je Osnovnom sudu trebalo 10 mjeseci da donese prvostepeno rješenje jer su sudovi nakon toga uložili napor da se postupak okonča što prije i bez odugovlačenja.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-513/17 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio