Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1649/18 (Ž. V.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1649/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1649/18, rješavajući apelaciju Žarka Volarića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Žarko Volarić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 163080 16 Kž od 19. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 163080 15 K od 22. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Volarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 163080 16 Kž od 19. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 163080 15 K od 22. decembra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 1. KZ FBiH, te mu je sud izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovano prihvatio saglasne nalaze i mišljenja vještaka saobraćajne struke B.N. i A.Ć. u tome šta je uzrok saobraćajne nezgode, dovodeći ih u vezu sa foto-dokumentacijom i zapisnikom o uviđaju, temeljem čega je izveo pravilan zaključak da je uzrok saobraćajne nezgode ponašanje vozača (apelanta), koji je ničim ometen udario u brdo, uslijed čega je oštećeni F.O. zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio istinitim iskaz oštećenog iz istrage da su on i apelant udarili u brdo dok je apelant upravljao vozilo, ne navodeći nikakve prepreke na putu, jer iz materijalne dokumentacije ne proizlazi da je cesti bio kamen ili neka druga prepreka. Takođe je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo jer iz obrazloženja provostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud, nakon ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, našao da ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakona. Osim toga, naveo je da se, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 122. stav 1., u vezi sa članom 11. Zakona o krivičnom postupku FBiH, ne radi o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka kada je vještak medicinske struke D.K. sam izvršio uvid u RTG snimak, koji dokaz nije izveden u toku postupka, niti navedeno znači da se radi o nezakonitom dokazu i da je utvrđenje vještaka nevjerodostojno, jer je vještak uvidom u RTG snimak u stvari samo provjerio ono što se nalazi i u potvrdi o povređivanju koja je izvedena kao dokaz i koja objektivno nije osporena. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da Kantonalni sud nije dao obrazloženje na njegove žalbene navode da je sud zasnovao presudu na pretpostavkama o načinu nastanka saobraćajne nezgode uvažavajući nalaze vještaka saobraćajne struke i tako prekršio načelo in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da je u svom iskazu iz istrage naveo da je udario u kamen na cesti koji nije mogao izbjeći, izgubio nadzor nad vozilom, skrenuo desno i udario u brdo. Ističe da se Nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke temelji na RTG snimku (nezakonitom dokazu) kojeg nema u spisu i na koji se apelant i njegov branitelj nisu mogli izjasniti.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda koje je dao u vezi apelantovih navoda koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te pravnu neutemeljenost primjene instituta in dubio pro reo, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnsot u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Sekretar Redakcione komisije Zvonko Mijan Predsjednica Redakcione komisije Valerija Galić