Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1396/17 (N. A.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o poklonu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1396/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1396/17, rješavajući apelaciju Narcise Alihodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Narcise Alihodžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 048662 16 Gž 2 od 8. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Narcisa Alihodžić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 048662 16 Rev od 21. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048662 16 Gž 2 od 8. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelanticinoj apelaciji broj AP 3578/16 podnesenoj protiv Presude Kantonalnog suda, precizirane u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud je Odlukom broj AP 4168/14 od 10. novembra 2016. godine odbacio, između ostalih, i apelanticinu apelaciju kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4168/14 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelantica izjavila protiv osporene presude.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužene Safije Mulabdić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. januara 2019. godine, Kantonalni sud 4. februara 2019. godine, dok tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Općinski sud je u postupku po apelanticinoj tužbi od 26. juna 2006. godine radi vraćanja dijela poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, Presudom broj 65 0 P 048662 06 P od 18. marta 2009. godine u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se u ostavinsku masu iza umrlog Safeta Idrizovića (u daljnjem tekstu: apelanticin pravni prednik) vrati dio poklona učinjen tuženoj (apelanticinoj tetki) na osnovu ugovora o poklonu od 24. januara 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o poklonu), i to ½ stana u Sarajevu, preciznije označenog u izreci te presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da se naloži ZK uredu Općinskog suda (u daljnjem tekstu: ZK ured) da na osnovu predmetne presude izvrši knjiženje apelantice kao vlasnika, odnosno suvlasnika spornog stana.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 048662 09 Gž od 7. novembra 2013. godine uvažio apelanticinu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. U obrazloženju je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni sud postupao po nejasnom, neurednom i neizvršivom zahtjevu, pa je u smislu člana 66. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan apelanticu pozvati da uredi tužbeni zahtjev budući da je sporni stan već ušao u ostavinsku masu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je osnovan materijalno-pravni prigovor zastare jer je sud propustio da cijeni postupak koji je vođen kod Općinskog suda u Sarajevu pod brojem P-1012/04. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 388. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom i drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Taj sud je dalje naveo da podnošenjem tužbe radi utvrđenja da je ništav predmetni ugovor o poklonu, zaključen između apelanticinog pravnog prednika i apelanticine tetke – tužene, došlo do prekida zastarjelosti u predmetnoj pravnoj stvari i da je isti rok ponovo počeo teći od pravomoćnosti Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1012/04 dana 24. aprila 2006. godine kojom je odbijen zahtjev za poništenje ugovora o poklonu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je „ovaj stav izražen i u Odluci Vrhovnog suda BiH broj Gvl-8/89 od 15. 6. 1989. godine, objavljena u Biltenu VSBiH broj 189/3-87“. Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud propustio da primijeni odredbu čl. 66. i čl. 336. ZPP (prethodno ispitivanje tužbe odnosno nerazumljiv podnesak), a u vezi sa čl. 53. i 176. ZPP ( sadržaj tužbe odnosno presuda), te je primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP (ukidanje presude rješenjem i vraćanje prvostepenom sudu radi održavanja nove rasprave ako stranci nezakonitim postupanjem nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke).
Ponovni postupak okončan osporenim odlukama
9. Postupajući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 048662 14 P 2 od 21. oktobra 2015. godine kojom je utvrđeno da je predmetnim ugovorom o poklonu, zaključenim između apelanticinog pravnog prednika i tužene, kojim je apelanticin prednik tuženoj poklonio sporni stan, na osnovu kojeg se tužena uknjižila kao vlasnik spornog stana s dijelom 1/1, povrijeđen apelanticin nužni nasljedni dio. Istom presudom je naloženo ZK uredu da izvrši brisanje prava vlasništva tužene na spornom stanu i upis prava vlasništva na apelanticu i tuženu u dijelu od ½. Istom presudom naloženo je tuženoj da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.
10. Općinski sud je uvidom u spis Općinskog suda II Sarajevo broj O-925/02 B utvrdio da je predmetni ostavinski postupak pokrenut na osnovu smrtovnice Matičnog ureda Općine Novi Grad. U navedenom ostavinskom postupku utvrđena je ostavinska masa iza umrlog – apelanticinog pravnog prednika (koji je umro 9. marta 2002. godine) i doneseno je rješenje o nasljeđivanju, koje je postalo pravomoćno 29. aprila 2002. godine. Tim rješenjem je utvrđeno da zaostavštinu iza umrlog čini sporni stan s dijelom 1/1, te je zakonskom nasljednicom prvog nasljednog reda proglašena apelantica. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je tužena u tom postupku podnijela zahtjev za povrat u pređašnje stanje jer sud u postupku raspravljanja zaostavštine nije saslušao sva lica koja su mogla biti pozvana na nasljeđe, pa je u tom postupku prvostepeni sud donio rješenje kojim je odbijen zahtjev tužene i kojim je tuženu uputio da svoja prava ostvaruje u parnici, te da je drugostepeni sud djelimično uvažio žalbu tužene tako što je prijedlog za povrat odbačen kao nedopušten. Nadalje je uvidom u predmetni ostavinski spis utvrđeno da je u tom spisu primljeno rješenje ZK ureda kojim se odbija provođenje rješenja o nasljeđivanju budući da je umrli za svoga života poklonio sporni stan, a što je provedeno kroz KPU. Osim toga, Općinski sud je uvidom u spis ZK ureda utvrdio da je 5. oktobra 2003. godine, na osnovu predmetnog ugovora o poklonu od 24. januara 2002. godine, dozvoljen prenos prava vlasništva na spornom stanu u korist tužene s dijelom 1/1. Nadalje je utvrđeno da je presudom istog suda od 23. marta 2006. godine apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi predmetni ugovor o poklonu zaključen između apelanticinog prednika i tužene.
11. Općinski sud je nadalje u obrazloženju presude istakao da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakla tužena u smislu odredbe člana 44. ZON-a s obzirom na to da je sud cijenio postupak koji je vođen pred Općinskim sudom zavedenim pod brojem P-1012/04 [u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o poklonu]. U vezi s tim, istaknuto je da je odredbama člana 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom i drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Općinski sud je zatim naveo: „Podnošenjem tužbe radi utvrđenja da je ništav ugovor o poklonu, podnesene u predmetu P- 1012/04, zaključen između [apelanticinog pravnog prednika] i tužene, došlo je do prekida zastarjelosti u predmetnoj pravnoj stvari i on je ponovo počeo teći od pravomoćnosti Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1012/04 dana 24. 4. 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev za poništenje ugovora o poklonu odbijen, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. juna 2006. godine to je, prema ocjeni ovog suda, neosnovan prigovor zastare potraživanja“ koji je istakla tužena. Nadalje je u obrazloženju presude Općinski sud ukazao na odredbu člana 28. stav 1. i člana 29. stav 2. ZON-a, kojim je regulirano koja lica ulaze u krug nužnih nasljednika, te iznos nužnog nasljednog dijela (1/2), zatim član 109. i član 110. ZON-a.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica kao kćerka pravnog prednika proglašena jedinim zakonskim nasljednikom prvog nasljednog reda iza umrlog na ostavinskoj masi koju čini sporni stan, s dijelom 1/1. Nadalje je Općinski sud naveo da apelanticin prednik, u smislu odredbe člana 45. ZON-a, spornim ugovorom o poklonu, nije isključio apelanticu kao nužnog nasljednika iz nasljeđa iz nekih od razloga propisanih citiranom odredbom ZON-a, niti je tužena dokazala razloge za isključenje nužnih nasljednika, tj. apelantice iz nasljednog dijela (nedostojnost). S obzirom na to da je sud u postupku utvrdio da je predmetnim ugovorom o poklonu od 24. januara 2002. godine apelanticin prednik tuženoj poklonio sporni stan, time je, prema stavu Općinskog suda, povrijeđen apelanticin nužni nasljedni dio, zbog čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.
13. Presudom Kantonalnog sud broj 65 0 P 048662 16 Gž 2 d 8. juna 2016. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom.
14. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim članom 221. ZPP, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tužene. Naime, Kantonalni sud je prvo ponovio činjenično utvrđenje, te pravni stav prvostepenog suda koji je, uz primjenu čl. 28, 29. i 45. ZON-a, udovoljio apelanticinom postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je osnovan žalbeni navod tužene da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Istakao je da je predmet spora apelanticin tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje povrede prava na nužni nasljedni dio redukcijom dara, odnosno poklona. Smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica prethodno podnijela tužbu pod brojem P-1012/04, kojom je tražila poništenje predmetnog ugovora o poklonu zaključenog između apelanticinog prednika i tužene, da je u tom postupku apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom, a ta presuda je postala pravomoćna 24. aprila 2006. godine. U vezi s tim, taj sud je ukazao da je odredbom člana 44. ZON-a propisano: „Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od tri godine od proglašenja testamenta, a vraćanje poklona u roku od tri godine od ostaviočeve smrti [...].“ Dakle, kako je apelanticin otac umro 9. marta 2002. godine to je, shodno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, apelantica „mogla podnijeti svoj zahtjev kojim traži da se utvrdi pravo na nužni nasljedni dio redukcijom dara, odnosno poklona, u roku od tri godine od smrti poklonodavca“. U vezi s tim je ukazano: „Da bi podizanje tužbe od strane povjerioca protiv dužnika imalo za posljedicu prekid roka zastarjelosti potrebno je da tužba bude uspješna, odnosno da se parnica završi na način da je tužbeni zahtjev usvojen.“ Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da prema odredbi člana 389. stav 1. ZOO ne nastupaju pravne posljedice prekida zastarjelosti ukoliko sud odbije tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom za poništenje predmetnog ugovora o poklonu pa, kako je naveo Kantonalni sud, „primjenom odredbe člana 389. stav 2. [ZOO] nije došlo do prekida zastare, pa je prvostepeni sud pogrešno raspravio materijalno-pravni prigovor zastare kod činjenica da je tužba u ovoj pravnoj stvari sudu podnesena 26. juna 2006. godine, a što je po proteku zakonskog roka iz člana 44. [ZON-a]. Time su nastupile pravne posljedice iz člana 360. [ZOO], po kojem je [apelantica] mogla zahtijevati povredu prava na nužni nasljedni dio redukcijom dara, odnosno poklona.“ Prema tome, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 229. tačka 4. ZPP.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 048662 16 Rev od 21. februara 2017. godine apelanticina revizija je odbačena kao nedopuštena jer je zaključeno da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. stav 2. ZPP (v.s. 1.000,00 KM).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji prvenstveno ukazuje na hronologiju predmetnog postupka, ističući da je isti sud po istom pravnom pitanju donio dvije suprotne odluke. Naime, „pučki rečeno sud se u ovom predmetu, rješavajući o žalbama parničnih stranaka za istovrsno pravno pitanje, pitanje zastare, bez naloga višeg suda za preispitivanje prve odluke, predomislio u odnosu na prvi put, što je nedopustivo u domaćem zakonodavstvu, a i s aspekta Evropske konvencije“. Apelantica ukazuje da je jedna od fundamentalnih odlika vladavine prava načelo pravne sigurnosti koje, između ostalog, podrazumijeva da kada sud o nekom pitanju donese konačnu odluku, ta odluka ne može da se dovodi u pitanje jer pravna sigurnost pretpostavlja pitanje res iudicata, odnosno načela konačnosti sudske odluke. Apelantica, također, smatra da se presuda Kantonalnog suda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbi člana 44. ZON-a. Apelantica, također, smatra da se sud neosnovano poziva na odredbu člana 389. ZOO budući da je postupak po tužbi za poništenje ugovora o poklonu rješavanje prethodnog pitanja u odnosu na ovaj postupak, pa on svakako predstavlja prekid zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. citiranog zakona. U vezi s tim, navodi da sada faktički egzistiraju i rješenje o nasljeđivanju i sporni ugovor (ugovor o poklonu).
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u presudi tog suda.
18. Općinski sud u odgovoru na apelaciju, također, navodi da je postupak pred ovim sudom okončan u skladu s relevantnim odredbama ZPP.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ broj 7/80 i 15/80) relevantna odredba glasi:
Član 44.
Smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku tri godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno.
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 360.
(1)Zastarjelošću prestaje prava zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2)Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3)Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja.
Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.
(4)Prekid zastarijevanja izvršen podizanjem tužbe ili kojom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja, smatra se da nije nastupio ako povjerilac odustane od tužbe ili radnje koju je preduzeo.
(5)Isto tako, smatra se da nije bilo prekida zastarijevanja ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 3/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe koje su važile u vrijeme trajanja predmetnog postupka glase: U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 3/03, 73/05 i 19/06) u kojem relevantne odredbe glase:
Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.
Član 227. stav (1) tačka 2) i stav (2) (1)Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili a osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, [...] (2) Ako drugostepeni sud utvrdi da je u postupku pred prvostepenom sudom odlučeno o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kojem već teče parnica ili o kojem je već prije pravomoćno presuđeno ili koga se tužilac odrekao ili o kojem je već zaključena sudska nagodba, ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
25. Ustavni sud je Odlukom broj AP 4168/14 od 10. novembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju broj AP 3578/16, koju je podnijela Ustavnom sudu 25. augusta 2016. godine, jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 21. februara 2017. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 048662 16 Gž 2 od 8. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelantica primila 28. juna 2016. godine, a da je apelacija u predmetu broj AP 3578/16 podnesena 25. augusta 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosio na vraćanje dijela poklona zbog povrede apelanticinog nužnog nasljednog dijela, dakle radi se o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava i obaveza, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 1113/04 od 13. septembra 2005. godine, tačka 22).
30. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje jer je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
32. Ustavni sud prvo zapaža da apelantica smatra kako je „isti sud o istom pravnom pitanju, u istoj pravnoj stvari donio dvije suprotne pravomoćne odluke“ za istovrsno pravno pitanje „pitanje zastare“, pa je time prekršeno načelo res iudicata, a da pravna sigurnost pretpostavlja poštovanje tog načela. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da će prvo razmotriti ovaj dio apelacionih navoda na kojim apelantica zapravo zasniva tvrdnje o povredi procesnih prava, a onda navode koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu prava koja se tiče procesnih propusta (res iudicata).
33. Razmatrajući prvi dio apelacionih navoda (u vezi s navodnim kršenjem načela res iudicata) Ustavni sud ukazuje da iz okolnosti konkretnog slučaja jasno proizlazi da se radi o jednom postupku i da se stoga, s obzirom na to da je u početnoj fazi ovog postupka rješenjem drugostepenog suda od 7. novembra 2013. godine prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Ovo zato što je sasvim nesporno da postupak protiv apelantice tim rješenjem nije pravomoćno okončan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelanticinu žalbu podnesenu protiv presude prvostepenog suda od 18. marta 2009. godine (koji je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev) uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak zbog procesnih nedostataka u smislu odredbe člana 227. stav (1) tačka 2) ZPP. Tom odredbom je propisano da će drugostepeni sud rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave ako utvrdi, između ostalog, da stranci „nezakonitim postupanjem, a naročito propuštanjem dostavljanja nije data mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da se zapravo glavni razlog ukidanja prvostepene presude od 18. marta 2009. godine odnosi na nedostatke procesne prirode sadržane u članu 66. ZPP budući da je prvostepeni sud, kako je navedeno u rješenju, postupao po nejasnom, neurednom i neizvršivom zahtjevu (kojim je apelantica tražila da se u ostavinsku masu iza njenog pravnog prednika vrati dio poklona učinjen tuženoj). U takvim okolnostima je dio koji se tiče zastare, a koji je drugostepeni sud zasnovao na odredbi člana
388. ZOO, zapravo bespotrebno razmatran s obzirom na to da je to pitanje determinirano tužbenim zahtjevom, a nesporno je da je navedenim rješenjem naloženo prvostepenom sudu da apelanticu pozove da u smislu odredbe čl. 66. i 336. ZPP (prethodno ispitivanje tužbe, odnosno nerazumljiva tužba i nerazumljiv podnesak) uredi tužbeni zahtjev. Dakle, nesporno je da apelantica u ovoj fazi postupka, s obzirom na to da rješenje drugostepenog suda ima procesni karakter, nije došla do konačne odluke o svom tužbenom zahtjevu, zbog čega se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelanticini navodi da se radi o res iudicata, odnosno da je Kantonalni sud u prethodnom postupku pravomoćno riješio pitanje zastare u konkretnoj pravnoj stvari.
34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući u ponovnom postupku u izvršenju rješenja Kantonalnog suda, nakon što je apelantica uredila tužbeni zahtjev, utvrdio da je predmetnim ugovorom o poklonu povrijeđen apelanticin nužni nasljedni dio, cijeneći okolnost da je apelantica proglašena zakonskom nasljednicom svog pravnog prednika, kao i činjenicu da apelanticin pravni prednik nije spornim ugovorom o poklonu isključio apelanticu kao nužnog nasljednika. Pri tome je Općinski sud zaključio da je prigovor zastare koji je istakla tužena neosnovan. Ovakvo odlučenje, odnosno svoj pravni stav, Općinski sud je zasnovao na odredbi člana
388. ZOO u vezi sa članom 44. ZON-a, što je obrazložio činjenicom da je podnošenjem tužbe za poništenje ugovora o poklonu u predmetu broj P-1012/04 došlo do prekida zastarjelosti i da je rok zastarjelosti ponovo počeo teći od pravomoćnosti te presude, tj. od 24. aprila 2006. godine.
35. Ustavni sud dalje zapaža da je, suprotno stavu prvostepenog suda, Kantonalni sud uvažio žalbu tužene i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prigovor zastare koji je istakla tužena osnovan primjenom odredbe člana 389. ZOO u vezi sa članom 44. ZON-a. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je pogrešan zaključak prvostepenog suda u vezi s istaknutim materijalno-pravnim prigovorom zastare potraživanja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao i prvostepeni, cijenio okolnost da je apelantica prethodno vodila drugi parnični postupak za poništenje predmetnog ugovora o poklonu, ali je prilikom ocjene tog prigovora imao u vidu i njegov ishod u smislu člana 389. ZOO, odnosno okolnost da je apelantica Presudom istog suda broj P-1012/04 od 24. aprila 2006. godine odbijena s takvim tužbenim zahtjevom. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 389. stava 2. ZOO, prema kojoj se smatra „da nije bilo prekida zastarijevanja ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen“, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo prekida zastarijevanja.
36. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u postupku, koji je predmet ove apelacije, tražila vraćanja dijela poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, te da iz činjenica predmeta proizlazi da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 26. juna 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci ukazao da je preinačio presudu prvostepenog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava budući da je taj sud pogrešno raspravio materijalno-pravni prigovor zastare. Naime, Kantonalni sud je, nakon što je dao razloge zašto nije bilo prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 389. stav 2. ZOO, činjenice apelanticinog predmeta doveo u vezu s relevantnom odredbom člana 44. ZON. Kantonalni sud je obrazložio da su, s obzirom na datum podnošenja tužbe, nastupile pravne posljedice iz člana 360. ZOO, odnosno da je protekao rok u kojem je apelantica mogla zahtijevati povredu prava na nužni nasljedni dio redukcijom poklona. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 44. ZON-a, kojim je propisano da se može tražiti „raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku tri godine od ostaviteljeve smrti“, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju Kantonalnog suda. Ovo s obzirom na nespornu činjenicu da je apelanticin pravni prednik preminuo 9. marta 2002. godine i da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 26. juna 2006. godine, dakle po proteku zakonskog roka iz člana 44. ZON-a, zbog čega je apelantica u konačnici odbijena s tužbenim zahtjevom.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda, kao konačnoj odluci u predmetnoj pravnoj stvari, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj presudi.
38. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
39. Apelantica, također, tvrdi da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da Kantonalni sud nije ponovo odlučivao o pravomoćno presuđenoj stvari (res iudicata), te da je detaljno i jasno obrazložio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan zbog zastare potraživanja jer podnošenje prethodne tužbe u drugoj pravnoj stvari, s obzirom na to da je apelantica odbijena s tim tužbenim zahtjevom, u smislu člana 389. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima nije dovelo do prekida zastarijevanja, a apelantica je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela nakon što je protekao rok od tri godine iz člana 44. Zakona o nasljeđivanju.
41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević