Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3335/17 (M. P.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3335/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3335/17, rješavajući apelaciju Milovana Pribišića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Milovana Pribišića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 071814 13 Gž od 21. lipnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 071814 10 P od 29. kolovoza 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milovan Pribišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac, podnio je 3. kolovoza 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 071814 13 Gž od 21. lipnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 071814 10 P od 29. kolovoza 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 12. ožujka 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od „Hercegovina-osiguranja“ d.d. Mostar u likvidaciji i Tanje Bilenjak (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena ili tuženi) zatraženo 31. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. ožujka 2018. godine, a Općinski sud 22. ožujka 2018. godine. Prvotuženi i drugotužena nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 3. rujna 2010. godine podnio tužbu u kojoj je istakao tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženim da mu solidarno isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljene fizičke bolove i strah, koja je nastala kao posljedica prometne nezgode.

6. Postupajući po apelantovoj tužbi, Općinski sud je održao pripremno ročište (26. veljače 2013. godine) na kojem je apelant preinačio, odnosno precizirao tužbeni zahtjev. Pored toga, Općinski sud je donio rješenje kojim je, između ostalog, odbio apelantov prijedlog za provođenje rekonstrukcije prometne nezgode i apelantov prijedlog za provođenje prometnog vještačenja. Također, Općinski sud je odbio i apelantov prijedlog kojim je tražio da se drugotuženoj naloži da dostavi medicinsku dokumentaciju.

7. Općinski sud je 29. kolovoza 2013. godine donio Presudu broj 58 0 P 071814 10 P kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da se u kolovozu 2009. godine dogodila prometna nezgoda u Mostaru u kojoj su sudjelovali apelant, koji je upravljao motociklom, i drugotužena, koja je upravljala motornim vozilom koje je bilo osigurano kod prvotuženog. Općinski sud je ukazao na odredbe članka 178. stavak 1. u svezi sa člankom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da se iz apelantovih navoda nije mogao na jasan i nedvosmislen način utvrditi tijek i uzrok nastanka prometne nezgode. Naime, Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nije vršen uviđaj lica mjesta, niti je sačinjen zapisnik, niti su osigurani dokazi, već je samo sačinjena službena zabilješka iz koje proizlazi da su policajci F.Dž. i S.H. „pristupili vršenju uviđaja, odnosno fotografiranju i skiciranju lica mjesta nezgode", što su prekinuli nakon što su se sudionici suglasili da ne treba raditi zapisnik. Općinski sud je, dalje, ukazao da su, prema Zakonu o sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini, sudionici prometne nezgode bili dužni razmijeniti osobne podatke, te popuniti i potpisati obrazac europskog izvješća o prometnoj nezgodi. Sijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da apelant u svom iskazu nije dao razloge nesačinjavanja europskog izvješća, a suprotno tvrdnji apelanta, iz izvedenih dokaza proizlazi da su se sudionici sporazumjeli o načinu naknade štete, tj. da je majka drugotužene apelantu isplatila iznos od 50 eura, da apelant i drugotužena nisu zahtijevali provođenje očevida, sačinjavanje zapisnika, skice lica mjesta i fotografiranje. Nadalje, Općinski sud je zaključio da relevantne okolnosti tijeka nezgode nije bilo moguće utvrditi ni iz iskaza saslušanih svjedoka B.M., D.D., S.P. i R.L. jer prva dva svjedoka nemaju neposrednih opažanja s lica mjesta, dok su S.P. i R.L. službene osobe - policajci koji su samo regulirali promet na raskrsnici na kojoj se dogodila nezgoda, a apelant nije predložio da se kao svjedoci pozovu i saslušaju policajci F.Dž. i S.H. kao članovi ekipe za uviđaje, koji su mogli da daju relevantan iskaz na sve okolnosti nezgode. U svezi sa navedenim, Općinski sud je ocijenio da nije bilo dovoljno parametara ni za provođenje rekonstrukcije prometne nezgode i prometno vještačenje, jer rekonstrukcija ne može dati pouzdane rezultate ako činjenice pri uviđaju nisu pouzdano utvrđene, a u konkretnom slučaju te činjenice ne samo da nisu pouzdano već nisu nikako ni utvrđivane, pa nije bilo moguće na tehnički način pouzdano utvrditi sve relevantne činjenice u svezi sa prometnom nezgodom, koje okolnosti su relevantne za ocjenu postojanja krivnje sudionika i njihove odgovornosti za nematerijalnu štetu. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke nedvojbeno proizlazi da je kod apelanta utvrđena tjelesna ozljeda koja trajno umanjuju njegovu životnu aktivnost za 2%, ali da to nije moguće sa sigurnošću dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa samom prometnom nezgodom, uzimajući u obzir godine starosti apelanta i djelatnosti čuvara kojom se bavi, kao i to da apelant ne ukazuje na konkretna ograničenja ili neugodnosti koje eventualno trpi i u čemu se one ogledaju. Prema zaključku Općinskog suda, u konkretnom slučaju se radi o neznatnom umanjenju životne aktivnosti koja ne opravdava dosuđivanje naknade štete u smislu članka 200. stavak 1. ZOO. Također, Općinski sud je zaključio da, budući da je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je duljina trajanja straha kod apelanta isključivo vezana za duljinu provođenja fizikalne terapije i korištenja okovratnika, nije osnovan ni apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog pretrpljenog straha.

9. Apelant je 18. rujna 2013. godine izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 071814 13 Gž od 21. lipnja 2017. godine odbijena je apelantova žalba, te je prvostupanjska presuda potvrđena.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostupanjski sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza-rekonstrukcije predmetne nezgode. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, posebno iskaze pojedinih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke, dajući razloge zašto ne prihvaća apelantov iskaz nalazeći da je njegov iskaz oprečan izvedenim dokazima. Kantonalni sud je, također, naveo da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i medicinski nalaz sudskog vještaka prema kojem umanjenje životne sposobnosti apelanta nije moguće sa sigurnošću dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa samom prometnom nezgodom, uzimajući u obzir da su navedene povrede konstatirane dan nakon prometne nezgode, te intenzitet i trajanje bola i straha, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da, u smislu članka 200. ZOO, ne postoje okolnosti koje opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete po navedenim osnovama.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovog prava apelant, u suštini, vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO, osobito odredbe članka 200., jer se primjenom ovih odredaba ne može sa sigurnošću zaključiti zbog čega mu ne pripada pravo na obeštećenje. Pored toga, apelant je naveo da mu je odbijanjem prijedloga za izvođenje pojedinih dokaza od Općinskog suda na pripremnom ročištu onemogućeno da dokaže utemeljenost svog tužbenog zahtjeva zbog čega mu je prekršeno pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupanje sudova u tom pogledu nedopustivo. Apelant, također, navodi da prvostupanjski sud nije dao dovoljno jasne razloge zbog kojih je odbio njegov tužbeni zahtjev, te da se on na to pozivao u žalbi, ali da se drugostupanjski sud u svojoj odluci samo pozvao na navode prvostupanjskog suda, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. II.Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga danih u pobijanoj presudi, te da nije bilo povreda na koje apelant ukazuje u apelaciji.

14. Općinski sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 154. stav 1.

(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 178. stav 1.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 071814 13 Gž od 21. lipnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 30. lipnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 3. kolovoza 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].

22. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu nije omogućen pristup sudu jer su odbijeni njegovi prijedlozi na pripremnom ročištu za izvođenje pojedinih dokaza. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, najprije, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto nisu prihvaćeni apelantovi prijedlozi za izvođenje određenih dokaza na pripremnom ročištu, osobito provođenje rekonstrukcije prometne nezgode i prometno vještačenje. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine). Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju neutemeljenim.

23. Osim toga, apelant navodi da su u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, zaključili da se iz apelantovih navoda i provedenih dokaza nije mogao na jasan i nedvojben način utvrditi tijek i uzrok nastanka predmetne prometne nezgode, a te okolnosti su relevantne za ocjenu postojanja krivice sudionika i njihove odgovornosti za štetu. U svezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje su redovni sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u ovakvom obrazloženju redovnih sudova.

25. Nadalje, vezano za apelantove navode koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

26. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 3. rujna 2010. godine i da je pravomoćno okončan 21. lipnja 2017. godine presudom Kantonalnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko šest godina i devet mjeseci.

27. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut po tužbi koju je apelant podnio protiv dvoje tuženih, te da se, obzirom na dokaze koje je trebalo izvesti (uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušanje apelanta u svojstvu parnične stranke i određenog broja svjedoka, te vještačenje vještaka medicinske struke), radilo o relativno složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud ima u vidu da se radilo o postupku koji nije hitne prirode. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant, kao tužitelj, tijekom postupka preinačio, odnosno precizirao tužbeni zahtjev, što je u određenoj mjeri doprinijelo duljini trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova Ustavni sud zapaža da su u periodu od šest godina i devet mjeseci donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance. Nadalje, Ustavni sud posebno primjećuje da je apelant pokrenuo predmetni postupak iako se sa drugotuženom suglasio da neće zahtijevati provođenje očevida, sačinjavanje zapisnika i sl., pa su sudovi zaključili da nije bilo moguće na tehnički način pouzdano utvrditi sve činjenice u svezi sa prometnom nezgodom, koje su relevantne za postojanje krivice sudionika i njihovu odgovornost za štetu, pa proizlazi da apelant nije imao legitimno očekivanje da će uspjeti u predmetnom sporu, zbog čega se ne može efikasno pozivati na to da su sudovi neopravdano dugo vodili postupak i da su mu na taj način prekršili pravo na suđenje u razumnom roku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4859/11 od 13. siječnja 2015. godine, AP 2125/12 od 17. ožujka 2015. godine i AP 2444/15 od 11. listopada 2017. godine, sve dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu navedeno, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na učinkovit pravni lijek

29. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek, budući da prvostupanjski sud nije dao dovoljno jasne razloge zbog kojih je odbio njegov tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je samo prihvatio stav prvostupanjskog suda. Ustavni sud zapaža da, iako nije eksplicitno naveo, kršenje ovog prava apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je, nakon donošenja prvostupanjske presude, apelant koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno da je podnio žalbu protiv navedene presude, te da je drugostupanjski sud razmotrio apelantove žalbene navode i zaključio da su oni neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, a da činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je apelant ostvario pravo na pristup sudu, kada su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da se iz apelantovih navoda i provedenih dokaza u predmetnom postupku nije mogao na jasan i nedvojben način utvrditi tijek i uzrok nastanka predmetne prometne nezgode. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji ukazuju na povredu ovog prava.

31. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje u situaciji kada je apelant u predmetnom postupku koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju sukladno zakonskim odredbama, tj. žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u njegovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3335/17 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio