Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3722/17 (Općina Livno)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Naknada
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3722/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3722/17, rješavajući apelaciju Općine Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Livno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 014020 14 Rev od 18. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Livno (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo u Livnu, podnijela je 6. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 014020 14 Rev od 18. maja 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 014020 10 Ps od 18. aprila 2012. godine apelantica je obavezana da u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja isplati tužitelju „Green Market“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade uređenja neizgrađenog građevinskog zemljišta iznos od 119.803,76 KM, koji se odnosi na troškove priključka na elektromrežu u iznosu od 103.739,50 KM i troškova priključka na vodovod u iznosu od 16.064,26 KM, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. septembra 2008. godine, pa do konačne isplate.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 119.803,76 KM pozivajući se na odredbe člana 72. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH i člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, ukazano je kako je tužitelj dobio zemljište koje nije bilo uređeno, a po rješenju apelantice kojim mu je odobreno da može pristupiti izgradnji objekta morao je uplatiti doprinos za uređenje i opremanje građevinskog zemljišta u iznosu od 89.821,00 KM, koji iznos je i uplatio apelantici. Istaknuto je da mu pripada pravo na naknadu štete koja se odnosi na ukupne troškove koje je imao na ime priključka na elektroenergetsku i vodovodnu mrežu, jer se radilo o nužnim troškovima kako bi se objekt doveo u funkciju i dobila upotrebna dozvola obzirom da se radilo o dodjeli zemljišta radi izgradnje.

4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Ps 014020 12 Pž od 21. marta 2014. godine žalba apelantice je djelimično uvažena pa je prvostepena presuda preinačena tako da je apelantica obavezana da isplati tužitelju ukupan iznos od 103.739,50 KM umjesto iznosa od 119.803,76 KM, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. januara 2012. godine, umjesto od 11. septembra 2008. godine.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 Ps 014020 14 Rev od 18. maja 2017. godine, pored ostalog, reviziju apelantice djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio tako da je apelanticu obavezao da tužitelju isplati ukupan iznod od 89.821,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. marta 2010. godine do isplate.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da predmetna parcela koja je dodijeljena tužitelju nije bila uređena na način kako je to propisano odredbama čl. 70. -72. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH (dovod struje, vodovod, kanalizacija i sl.), a apelantica je donosila odluke kao da se radi o uređenoj građevinskoj parceli, te je rješenjem o upotrebnoj dozvoli tužitelju odredila da plati naknadu za uređenje građevinskog zemljišta u iznosu od 89.821,00 KM. Shodno tome, Vrhovni sud je istakao da se, po ocjeni tog suda, šteta za tužitelja sastoji u neosnovano plaćenom iznosu od 89.821,00 KM apelantici, a ne u plaćanju troškova za izgradnju trafostanice, te vodovoda i kanalizacije. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer u slučaju kada se korisniku zemljišta dodijeli građevinsko zemljište koje nije uređeno korisnik zemljišta je dužan da izvrši uređenje na cijeloj površini zemljišta saglasno ubanističko tehničkim i drugim uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti, a kako je to propisano odredbom člana 72. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, dakle bez učešća apelantice u troškovima uređenja zemljišta. Imajući u vidu da je sud vezan za činjenične navode tužbe, ali ne i za pravni osnov tužbenog zahtjeva - član 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) - koji se u ovom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine F BiH“ broj 98/15), Vrhovni sud je istakao da tužitelju pripada pravo na povrat uplaćenog iznosa na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta u iznosu od 89.821,00 KM, budući da je nesumnjivo utvrđeno da predmetna građevinska parcela nije bila uređena kako je to predviđeno odredbama čl. 70. -72. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, a koji iznos je manji od postavljenog tužbenog zahtjeva primjenom principa da je manje sadržano u većem.

7. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je presudom koju je osporila proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelantica tvrdi da je neupitno da je Vrhovni sud utvrdio da tužitelj nema pravo na isplatu troškova koje je imao za izgradnju trafostanice, te vodovoda i kanalizacije (što je i bilo predmetom tužbe i tužbenog zahtjeva odnosno predmetom činjeničnih navoda tužbe), te da je, prema tome, bio dužan preinačiti nižestepene presude na način da odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, a ne dosuditi nešto što tužitelj nije tražio tužbom i tužbenim zahtjevom. U vezi s tim, apelantica smatra da je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja jer sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su postavljeni u parničnom postupku.

Relevantni propisi

8. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

9. Zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“ br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 70.

Naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta obuhvata stvarne troškove pripremanja i opremanja građevinskog zemljišta kao što je predviđeno prostornim ili urbanističkim planom.

Iznos naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta utvrđuje se saglasno programu uređenja gradskog građevinskog zemljišta.

Član 71.

Naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta plaćaju investitori građevine koja se gradi na tom zemljištu, prema jedinici površine objekta za čiju izgradnju se izdaje urbanistička saglasnost.

Član 72.

Naknada iz člana 71. ovog zakona utvrđuje se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti.

Ako je dodijeljeno gradsko građevinsko zemljište koje nije uređeno, korisnik tog zemljišta dužan je da izvrši uređenje na cijeloj površini zemljišta saglasno urbanističko-tehničkim i drugim uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti, u kojem slučaju korisnik zemljišta nije dužan da plati naknadu za uređenje zemljišta.

Kada je to potrebno, sa korisnikom će se ugovoriti dinamika uređenja gradskog građevinskog zemljišta, kao i obaveze i sankcije za neizvršenje obaveza.

Ugovorom će se utvrditi da korisnik plaća naknadu za uređenje cijele površine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stanovište da, prema članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba)

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena presuda sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi kako je sud vezan za činjenične navode tužbe, ali ne i za pravni osnov tužbenog zahtjeva (član 2. stav 2. ZPP) to tužitelju pripada pravo na povrat uplaćenog iznosa na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta u određenom iznosu u smislu čl. 70. -72. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH jer je nesumnjivo utvrđeno da predmetna građevinska parcela nije bila uređena. Ustavni sud isto tako ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević