Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1532/17 (d.o.o Vidik-RTV Slon)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Proporcionalnost
  • Miješanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1532/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1532/17, rješavajući apelaciju DOO Vidik-RTV Slon, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO Vidik-RTV Slon podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 176528 15 Gž od 22. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 176528 13 P od 16. februara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. DOO Vidik-RTV Slon (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 176528 15 Gž od 22. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 176528 13 P od 16. februara 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Slobodana Perića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 4. februara 2019. godine, Okružni sud 6. februara 2019. godine, a tužitelj 8. februara 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 176528 13 P od 16. februara 2015. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 176528 15 Gž od 22. februara 2017. godine) djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan apelant da mu na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. februara 2015. godine, kao dana presuđenja, pa do konačne isplate, dok je u preostalom dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, kao i u dijelu kojim se potražuju zakonske zatezne kamate od 19. septembra 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 16. februara 2015. godine (stav 1. izreke). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog Svetozara Nišića, kojim je tužitelj tražio da mu taj tuženi na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate (stav 2. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud obaveže tuženog Svetozara Nišića da se tužitelju javno izvini na način da izvinjenje objavi na web-sajtu Udruženja za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori (u daljnjem tekstu: Udruženje) i putem informativne emisije apelanta i u svim informativnim emisijama apelanta bilo koje srijede, kao i da se obaveže apelant da odmah ukloni sa svojih web-stranica oba sporna teksta (stav 3. izreke). Presudom je obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 4. izreke), a tužitelj je obavezan da tuženom Svetozaru Nišiću na ime troškova parničnog postupka isplati iznos, također, preciziran u presudi, dok je u preostalom dijelu koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (stav 5. izreke).

6. U obrazloženju presuda redovni sudovi su, u suštini, istakli da je u postupku utvrđeno da je apelant objavio na svojim web-portalima i u informativnim emisijama da je Udruženje 17. jula 2013. godine izdalo saopćenje za javnost kojim poziva štediše da ne daju podatke tužitelju iz razloga što on nije više njihov opunomoćenik, a pri tome se apelira na devizne štediše da budu oprezne jer je tužitelj tokom saradnje zloupotrijebio svoje ovlaštenje i kopirao njihovu bazu podataka kojom je oštetio štediše, da je pravni prednik apelanta na svojoj web-stranici objavio članak pod naslovom „Advokat Slobodan Perić pokušava izvarati štediše i uzeti im novac?“, autora teksta Rame Abidovića iz kojeg proizlazi da tužitelj poziva devizne štediše i traži od njih podatke za iznos novca koji imaju na svojim računima, da iz izjava svjedoka Dine Đurmića i Damira Đape, koji su zaposleni kod apelanta, proizlazi da je apelant vlasnik web-sajta na kome je objavljen navedeni članak, te da je tužitelj, u svojstvu advokata, imao punomoć za zastupanje deviznih štediša za povrat stare devizne štednje, koju je dobio putem Udruženja i koju mu je Udruženje otkazalo 24. februara 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su zaključili da objavljeni članak na web-stranici apelanta, odnosno njegovog prednika, pod naslovom „Advokat Slobodan Perić pokušava izvarati štediše i uzeti im novac“ ima klevetnički karakter kojim se ukazuje da je tužitelj prevario devizne štediše i od njih prevarno uzimao novac, što je, po ocjeni redovnih sudova, neprovjerena i neistinita informacija čiju istinitost apelant nije dokazao izvedenim dokazima. Zbog navedenog, prema mišljenju redovnih sudova, i sam naslov šteti ugledu tužitelja koji se bavi advokaturom kao zanimanjem i izlazi iz konteksta saopćenja za javnost izdatog od Udruženja, zbog čega je apelant odgovoran da nadoknadi nematerijalnu štetu tužitelju u iznosu od 3.000,00 KM, ocjenjujući i da dosuđeni iznos predstavlja dovoljnu satisfakciju tužitelju i da nije u suprotnosti sa značajem povrijeđenog dobra i cilju kome ta naknada služi, niti pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

7. Pri tome su redovni sudovi utvrdili da tuženi Svetozar Nišić nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, jer je saopćenje za javnost objavilo Udruženje, kao pravno lice, koje je snabdjeveno pečatom Udruženja i potpisom ovlaštenog lica, a ne Svetozar Nišić kao fizičko lice, zbog čega je i odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tog tuženog. Redovni sudovi su, također, istakli da, prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete, svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorno je za klevetu ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje, a da se takva osoba može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da nema krivice na njenoj strani, ili da se radi o istinitoj informaciji. S tim u vezi, redovni sudovi su obrazložili da, zbog nedokazivanja istinitosti objavljenog teksta na web-stranici apelanta, po ocjeni tih sudova, apelant je odgovoran za pričinjenu štetu tužitelju imajući u vidu da je tužitelj po profesiji advokat i da objavljeni tekst u svakom slučaju narušava ugled tužitelja i utječe na povjerenje stranaka prema njemu i njegovom poslu, čime mu se nanosi šteta. Kod ovog vida nematerijalne štete, prema obrazloženju tih sudova, u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, šteta se ogleda u subjektivnom trpljenju sramote, povrede časti i ugleda, kao moralne vrijednosti, odnosno uvažavanja oštećenog u društvenoj sredini.

8. Na navedeno, prema mišljenju redovnih sudova, nemaju utjecaja apelantove tvrdnje da je objavljivanje spornog teksta od izuzetnog javnog značaja zbog velikog broja štediša koji traže povrat svoje štednje, jer se, zbog svega navedenog, apelant ne može osloboditi odgovornosti za klevetu. Pri tome su redovni sudovi naveli da je tačno da je apelant dostavio ukupno 27 dokumenata kojim je dokazivao da je sporni tekst istinit, ali da navedena činjenica ne predstavlja dovoljno dokaza da je novinar uložio minimalan napor koji je zakonom propisan da provjeri navode spornog saopćenja prije nego što je objavio vijest, jer iz stanja spisa, kako su obrazložili redovni sudovi, proizlazi da se svi izvedeni dokazi apelanta odnose na period za koji je tužitelj imao uredno ovlaštenje Udruženja za zastupanje deviznih štediša. Osim toga je navedeno da su neosnovani apelantovi prigovori da tužitelj prije podnošenja tužbe nije podnio zahtjev za ispravku ili demanti, pa je prvostepeni sud trebalo da odbaci tužbu kao nedozvoljenu, ali da, prema mišljenju redovnih sudova, navedeno predstavlja mogućnost koja je data tužitelju saglasno odredbi člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, ali ne predstavlja procesnu pretpostavku za odbacivanje tužbe i koja bi eventualno mogla utjecati na visinu dosuđene štete tužitelju. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud i Okružni sud su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršena sloboda izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je odredbom člana

8. Zakona o zaštiti od klevete propisana obaveza ispravke ili demantija prije podnošenja tužbe, što u konkretnom slučaju tužitelj nije uradio, pa je iz tog razloga tužba morala biti odbačena kao nedopuštena. Također, navodi da je evidentno da je apelant uložio napor da provjeri informacije, jer je pribavio dokumente koje je dostavio sudu, i to 27 dokumenata, iz kojih se jasno vidi da je provjeravao informacije, zbog čega proizlazi da su objavljene informacije tačne. Smatra i da osporene presude ne sadrže obrazloženja koja bi bila prihvatljiva u smislu Evropske konvencije, a da prema presudama Evropskog suda Sunday Times v. UK i The Observer v. UK iz 1991. godine proizlazi da novinar nije dužan, niti može dokazivati istinitost prenesene informacije, ali da je dužan da u sudskom postupku dokaže da je postupio u skladu sa profesionalnim standardima, što je apelant nesporno i učinio.

b) Odgovor na apelaciju

10. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja slobode izražavanja i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

11. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani.

12. Tužitelj je naveo hronologiju predmeta i dešavanja koja su prethodila objavljivanju spornih tekstova, te istakao da apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu, jer je jasno vidljivo do kakvih je drastičnih kršenja prava na ugled došlo.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5.

Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. (2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Izuzeci od odgovornosti Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 198.

(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ali, ne odgovora za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 176528 15 Gž od 22. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 20. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

22. Član 10. Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

(2) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opći principi

23. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10. ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost“ već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi [...] (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

24. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

25. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

26. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv a, osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete kako ličnom, tako i profesionalnom ugledu tužitelja usljed pronošenja neistinitih informacija na web-portalima apelanta i u informativnom programu apelanta, čime je došlo do nanošenja nematerijalne štete tužitelju.

27. Ustavni sud nadalje mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

28. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je sa osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i perioda aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

29. S tim u vezi, a štiteći pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih sudova nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica vezanih za obavljanje advokatske profesije kojom se tužitelj bavi, a vezano za zastupanje osoba koje su imale tzv. staru deviznu štednju, pa se za razliku od vrijednosnih sudova ovakvi navodi mogu i dokazati. Naime, u konkretnom slučaju je nesporno da autor predmetnog teksta i apelant kao emiter sporno pronošenje informacija vezanih za tužitelja nije provjerio i utvrdio njihovu istinitost, a pri tome Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi jasno utvrdili da 27 dokumenata koje je apelant ponudio, smatrajući ih dokazom da je provjerio istinitost pronesenih informacija, ne predstavljaju takve dokaze i da iz njih ne proizlazi tačnost objavljenih informacija o tužitelju, jer se odnose na period kada je tužitelj bio zastupnik Udruženja. Dakle, u konkretnom slučaju ne proizlazi da su autor teksta, niti apelant kao emiter informativne emisije i vlasnik web-portala na kojima je tekst objavljen vodili računa o posljedicama objavljivanja spornih informacija prije njihove potvrde.

30. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji poziva na presude Evropskog suda u predmetima Sunday Times v. UK i The Observer v. UK (vidi presude Evropskog suda od 26. novembra 1991. godine, aplikacije br. 13166/87 i 13585/88 ) i tvrdi da iz navedenih presuda proizlazi da novinar nije dužan, niti može dokazivati istinitost pronesene infomacije, ali u sudskom postupku mora dokazivati da je postupio u skladu sa profesionalnim standardima. Međutim, navedeno nije primjenljivo u konkretnom slučaju s obzirom na to da, kako je već rečeno, apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao da je postupio u skladu sa profesionalnim standardima, jer dokazima koje je ponudio u korist svojih tvrdnji nije uspio dokazati da je učinio efektivni napor da bi provjerio činjenice prije njihovog objavljivanja.

31. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, smatra da su redovni sudovi, na temelju provedenih dokaza, jasno obrazložili i argumentirali razloge zbog kojih je utvrđeno prekoračenje prava na slobodu izražavanja, što je dovelo do povrede ličnog i profesionalnog ugleda tužitelja i nastupanja nematerijalne štete tužitelju, pa je apelant obavezan na naknadu materijalne štete tužitelju, te da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se nastanak i visina štete moraju dokazati u svakom pojedinačnom slučaju, kao i osnov odgovornosti štetnika, zatim, da je članom 13. Zakona o zaštiti od klevete propisano da se u odnosu na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe, između ostalog, zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, te shodno odredbama ZPP kojim je regulirano pitanje dokaznog postupka. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužitelj, putem provedenih dokaza, dokazao osnov za nastalu nematerijalnu štete iz svih navedenih razloga. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke, kojima je apelant obavezan na naknadu nematerijalne štete tužitelju zbog kršenja tužiteljevog profesionalnog i osobnog ugleda, dali argumentirano i jasno obrazloženje u situaciji kada je nesporno dokazano da je tužitelju nastupila nematerijalna šteta nakon što je apelant na svom web-portalu i u informativnoj emisiji objavio sporne tekstove, pronoseći neistinitu informaciju vezanu za profesionalno obavljanje djelatnosti tužitelja kao advokata u zastupanju osoba koje su bile nositelji prava po osnovu tzv. stare devizne štednje.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1532/17 (d.o.o Vidik-RTV Slon) | Sudska praksa | Aktio