Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-219/17 (M. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-219/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 219/17, rješavajući apelaciju Miljenka Bilaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja apelacija Miljenka Bilaća.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. oktobra 2016. godine koja je ispravljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. novembra 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Miljenko Bilać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 17. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. oktobra 2016. godine, koja je ispravljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. novembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 18. januara 2019. godine, a Federalno tužilaštvo 21. januara 2019. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 004765 14 K 2 od 11. novembra 2014. godine apelant je tačkom I izreke te presude proglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 26. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) na štetu oštećenog H. Z., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, u stjecaju s krivičnim djelom teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 3. KZFBiH u odnosu na oštećenog M. K., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i krivičnim djelom laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. KZFBiH u odnosu na oštećenog N. P., za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. U tački II iste presude, na osnovu odredbe člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH u odnosu na oštećenog S. A.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 004756 15 Kž od 11. jula 2016. godine djelimično su uvažene žalbe zamjenika glavnog kantonalnog tužioca u Travniku i apelantovog branioca, pa je presuda Kantonalnog suda od 11. novembra 2014. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

7. Osporenom presudom Vrhovnog suda od 21. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim da je u odnosu na oštećenog H. Z. počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 3. i članom 28. KZBiH. U odnosu na M. K., N. P. i S. A. tri krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. istog zakona, pa mu je za krivično djelo ubistvo u pokušaju prema oštećenom H. Z. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine; za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata prema oštećenom M. K. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci; za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata prema oštećenom N. P. kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca; za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata prema oštećenom S. A. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. novembra 2016. godine pismeni otpravak presude je ispravljen na način bliže označen u navedenom rješenju.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je navedena krivična djela apelant počinio tako što je, boraveći u ugostiteljskom objektu u društvu s vlasnikom objekta S. M., vidio da je oštećeni H. Z., zbog toga što mu je uskraćeno piće, prišao vlasniku objekta S. M. i počeo se s njim fizički naguravati hvatajući ga rukama oko vrata i tražeći da ga se usluži pićem. Oštećeni M. K., N. P. i S. A., koji su prethodno došli i bili u društvu s oštećenim H. Z., krenuli su izaći iz objekta, te su stajali u neposrednoj blizini oštećenog H. Z. kod ulaznih vrata i pokušavali ga povlačenjem za majicu nagovoriti da napusti objekt. Nakon što se S. M. uspio otrgnuti, oštećeni H. Z. je, uz prijetnju da će sve porazbijati, lijevom rukom razbio staklo na ulaznim vratima, te s komadom stakla u ruci krenuo prema apelantu, koji je, odbijajući od sebe direktno predstojeći protivpravni napad, povlačeći se unatrag par koraka prema šanku i govoreći ovome da stane, postupajući u prekoračenju nužne odbrane, iza pojasa izvukao pištolj i držeći ga u desnoj ruci cijev pištolja usmjerio prema oštećenom H. Z., a zatim, iako je znao da time može lišiti života H. Z., i htijući takvu posljedicu, iz neposredne blizine u njegovom pravcu ispalio dva metka. Na taj je način oštećenom H. Z. nanio laku tjelesnu povredu u vidu (kratkog) strijelnog ozljeđivanja tipa prostrijela donjeg desnog plećnog dijela leđa, oštećenom M. K. nanio tešku tjelesnu povredu opasnu po život u vidu strijelne ozljede grudnog koša, oštećenom N. P. laku tjelesnu povredu u vidu strijelne ozljede lijevog slabinskog dijela tijela, dok je oštećeni S. A. ostao neozlijeđen.

10. Dalje je navedeno da ni tokom prvostepenog postupka, a ni na pretresu pred tim sudom, među strankama nisu bile sporne određene činjenice. Prije svega, nije bilo sporno to da je oštećeni H. Z., skupa s oštećenima M. K., N. P. i S. A., došao u ugostiteljski objekt u kojem su se nalazili apelant, vlasnik objekta S. M. i njegova supruga Š. A. Nesporno je i to da su svi oštećeni, po ulasku u objekt, prošli pored stola za kojim je, između ostalih, sjedio apelant, te da su sjeli za jedan udaljeniji stol. Po dolasku oštećenih, radnica u ugostiteljskom objektu im je, po nalogu vlasnika, rekla da oštećeni H. Z. ne može dobiti piće, dok ostali koji su došli s njim mogu popiti piće. Dalje, među strankama nije sporno da je H. Z., nezadovoljan time što neće dobiti piće, prišao stolu za kojim su se nalazili apelant i svjedok S. M. i da je došlo do sukoba između oštećenog H. Z. i svjedoka S. M., da je H. Z. uhvatio oko vrata svjedoka S. M. i prijetio da će sve porazbijati. Nakon toga je oštećeni H. Z. razbio staklo na ulaznim vratima objekta. U momentu dok je H. Z. držao svjedoka S. M. oko vrata, ostali oštećeni su krenuli van, te vukli H. Z. i zvali ga da izađe i da idu u drugi lokal.

11. Sporno je bilo da li je oštećeni H. Z. s komadom stakla u ruci krenuo prema apelantu, kako to u svojim iskazima tvrde apelant i svjedoci Š. A. i S. M., ili je H. Z., nakon razbijanja stakla, skupa s licima s kojima je i došao, krenuo izaći iz objekta, kako to u svojim iskazima tvrde on i ostali oštećeni. Apelant ne spori da je pucao u H. Z., navodeći da je to počinio kako bi zaštitio sebe i druge prisutne. Pri tome nije sporno da je apelant kritične prilike upotrijebio pištolj marke „Glock 26”. Apelant ne osporava da je upotrijebio navedeni pištolj, koji je zadužio kao službenik PU Travnik, pojašnjavajući da službenici nose oružje cijelu godinu, osim u vrijeme godišnjih odmora kada ih predaju u PU.

12. Vrhovni sud je našao utvrđenim da je oštećeni H. Z., nakon što je razbio staklo na ulaznim vratima objekta, u desnu ruku uzeo jedan komad razbijenog stakla koji je usmjerio u apelantovom smjeru, držeći ga podignutim i mašući njime. Iz takvog utvrđenja Vrhovni sud je izveo zaključak da je u tom trenutku neposredno predstojao protivpravni napad oštećenog H. Z. na apelanta, od kojeg se apelant branio. Međutim, odbrambene radnje, koje je nakon toga apelant preduzeo da bi taj napad odbio, i to tako što je iz neposredne blizine pucao prema oštećenom H. Z. iz pištolja s kojim je bio zadužen kao ovlašteno službeno lice, nanijevši mu time laku tjelesnu povredu u vidu (kratkog) strijelnog ozljeđivanja tipa prostrijela donjeg desnog plećnog dijela leđa, iako je znao da time može lišiti života H. Z., i htijući takvu posljedicu, dakle, postupajući s direktnim umišljajem, predstavljaju, prema ocjeni Vrhovnog suda, prekoračenje granica nužne odbrane.

13. Vrhovni sud je istakao da je, prema odredbi člana 26. stav 2. KZFBiH, nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno potrebna da počinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je razmjerna napadu. Kod pitanja da li je direktno predstojao napad oštećenog na apelanta, Vrhovni sud je našao za jeste. Takav direktno predstojeći napad nesporno je protivpravan jer je usmjeren na pravno zaštićeno dobro napadnutog (život i tijelo), a sud nije imao dilemu ni da je sredstvo napada (komad razbijenog stakla) podobno da prouzrokuje ozbiljne tjelesne povrede, a pod određenim okolnostima (zavisno od jačine zamaha, mjesta udara i dr.) čak i da lice liši života.

14. Međutim, kada je u pitanju razmjernost napada i odbrane, istaknuto je da prvenstveno treba imati u vidu da upotreba pištolja kao sredstva odbrane predstavlja jače sredstvo od sredstva napada

– komada razbijenog stakla s obzirom na to da se ozljeda pištoljem može nanijeti i s velike udaljenosti, dok je za povredu komadom stakla neophodno da napadač priđe napadnutom toliko da ga može dohvatiti rukom u kojoj drži staklo. Pored toga, imajući u vidu da se intenzitet i adekvatnost odbrane i napada ne mogu cijeniti isključivo prema upotrijebljenom sredstvu, Vrhovni sud je našao da su u konkretnom slučaju postojale i druge okolnosti iz kojih se može zaključiti da apelantova odbrana nije bila razmjerna napadu oštećenog. U odgovoru na pitanje da li se apelant branio na jedini način koji je u toj situaciji bio moguć (pucanjem iz pištolja) ili ne, sud je ukazao na apelantova lična svojstva. Istaknuto je da je apelant policajac koji je samim time savladao sve potrebne odbrambene obuke i metode, kao i obuku koja se odnosi na procjenu svake konkretne situacije u kojoj je sigurnosno ugrožen, te upotrebu sredstava prinude u skladu s takvom procjenom. Pri tome je od značaja i da apelant ima iza sebe dugogodišnje policijsko iskustvo, pa se u skladu s tim od njega i u konkretnoj situaciji zahtijevala primjena stručnog znanja, iskustva i vještina u procjeni opasnosti i mogućnostima njenog otklanjanja, za razliku od identične situacije u kojoj bi se našla prosječna osoba koja takvim znanjima ne raspolaže. Sud je također istakao da je u konkretnom slučaju bilo potrebno imati u vidu i to da su ostali oštećeni pozivali i povlačili za majicu oštećenog H. Z. da napusti lokal, pa je apelant mogao očekivati da će oštećenog H. Z. u daljnjem napadu spriječiti njegovi prijatelji koji su sve vrijeme kritičnog događanja to i pokušavali. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantov način odbrane (pucanje iz pištolja) nije bio jedini moguć, a time nije bio ni razmjeran, pa je stoga zaključio da je neosnovana teza apelantove odbrane o postupanju u nužnoj odbrani, nego se, s obzirom na navedene okolnosti, radi o počinjenju krivičnog djela ubistvo u pokušaju, u prekoračenju nužne odbrane.

15. Kada su u pitanju apelantove krivičnopravne radnje u odnosu na oštećene M. K. i N. P., sud je uz analizu iskaza svjedoka, analizirao i materijalne dokaze, te nesporno utvrdio da je do ispaljivanja metaka iz pištolja došlo u vrijeme i u mjestu kako je to i naznačeno u izreci presude. Apelant je, dakle, pucao u pravcu oštećenog H. Z., koji se nalazio u blizini ulaznih vrata objekta, a na istom prostoru su se nalazili i oštećeni M. K. i N. P. S obzirom na tako utvrđene okolnosti, Vrhovni sud je istakao da je apelant, pucajući u H. Z., na način kako je to prethodno utvrđeno, postupao sa svjesnim nehatom jer je bio svjestan da time može prouzrokovati i smrt oštećenih M. K., N. P. i S. A., koji su se nalazili u neposrednoj blizini H. Z., ali je olako držao da do toga neće doći. Međutim, Vrhovni sud je istakao da u ocjeni voljnih elemenata nije imao na raspolaganju pouzdane dokaze iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o tome da je apelant htio zabranjenu posljedicu (što je teza optužbe) ili da je na nju pristao kada su u pitanju ostali oštećeni. S obzirom na to da je sud ostao u sumnji u pogledu utvrđenja te odlučne činjenice, istakao je da je bio u obavezi primijeniti načelo in dubio pro reo, na osnovu kojeg je prihvatio da je apelant u odnosu na zabranjenu posljedicu postupao tako da ju je mogao predvidjeti, ali da je nije htio niti na nju pristao, nego je olako držao da do nje neće doći.

16. Ukazano je da prema odredbi člana 3. stav 2. ZKPFBiH sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za apelanta. To dalje znači da se činjenice koje su in peius za apelanta moraju utvrditi sa sigurnošću, tj. sud ne može sumnjati u njihovo postojanje, dok se s druge strane, činjenice koje su za njega in favorem, uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne. Slijedom toga, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo upravo o procesnoj situaciji u kojoj činjenica koja je na apelantovu štetu (postojanje voljnog elementa u odnosu na zabranjenu posljedicu) nije mogla biti utvrđena sa sigurnošću, zbog čega je sud prihvatio da su se u apelantovim radnjama u odnosu na ostale oštećene stekla bitna obilježja krivičnog djela prouzrokovanje smrti iz nehata, u pokušaju, u stjecaju. To su ujedno i razlozi zbog kojih Vrhovni sud nije prihvatio tezu optužbe da je apelant u odnosu na ostale oštećene postupao s direktnim umišljajem da ih liši života, odnosno navedeno je da takva teza nije dokazana tokom postupka. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja i pravne ocjene djela, Vrhovni sud je izvršio modifikaciju činjeničnog supstrata optužnice na način kako to proizlazi iz izreke presude, dodajući opis radnji iz kojih proizlazi oblik apelantove vinosti (svjesni nehat) u odnosu na postupanje prema oštećenima M. K. i N. P., pa je apelanta proglasio krivim i za krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata u pokušaju iz člana 168. KZFBiH u vezi sa članom 28. istog zakona u stjecaju.

17. Dalje, istaknuto je da sud nije prihvatio navode odbrane da je apelant u odnosu na ostala tri oštećena postupao u putativnoj nužnoj odbrani, pogrešno smatrajući da ga i oni žele napasti, niti je prihvatio tezu prema kojoj se u konkretnom slučaju radi o tzv. promašenom udarcu (aberatio ictus), odnosno o tvrdnji da je apelant, pucajući u H. Z., dakle preduzimajući radnju prema njemu, istovremeno ostvario posljedicu u odnosu na ostale oštećene, ne želeći je. U vezi s tim, prvenstveno je istaknuto da tako postavljene teze jedna drugu isključuju jer, ako bi se radilo o putativnoj nužnoj odbrani, polazna pretpostavka bi bila da je apelant pogrešno smatrao da na njega predstoji napad i od ostale trojice oštećenih, pa onda preduzima radnju (pucanja iz pištolja) da bi se odbranio (iako zapravo napad ne predstoji, nego je o toj okolnosti apelant u zabludi). S druge strane, ako bi se radilo o aberatio ictus, to onda znači da nema nikakvog neposredno predstojećeg napada (niti stvarnog, niti umišljenog), nego se radi o zabludi o uzročnoj vezi, tako da apelant želi i hoće da ostvari posljedicu u odnosu na H. Z., ali u tome ne uspijeva, nego posljedica (neželjeno) nastupa kod ostalih oštećenih. Vrhovni sud je istakao da je osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da oštećeni M. K., N. P. i S. A. ni u jednom trenutku za apelanta nisu predstavljali bilo kakvu prijetnju, nisu s apelantom na bilo koji način komunicirali, te su svi njihovi postupci jasno manifestirali namjeru da što prije izađu iz lokala i izbjegnu konfliktnu situaciju, što ni apelant ne spori u svom iskazu. Iz njegovog iskaza, također, proizlazi da se osjećao ugroženim i bio u strahu od postupaka oštećenog H. Z., te da je s namjerom da se odbrani upravo u njega i pucao, pa onda nije moglo biti nikakve zablude kod apelanta da mu predstoji napad od strane ostale trojice oštećenih, zbog čega nema ni postupanja u putativnoj nužnoj odbrani.

18. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je našao dokazanim da je apelant, na način opisan u izreci presude, u odnosu na H. Z. počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 3. i članom 28. KZFBiH, a u odnosu na M. K., N. P. i S. A. tri krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH, sve u vezi sa članom 54. istog zakona.

19. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije sud je detaljno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te našao da sve olakšavajuće okolnosti, uz primjenu zakonske odredbe o mogućnosti blažeg kažnjavanja za djela u pokušaju, imaju karakter posebno olakšavajućih okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Stoga mu je za krivična djela koja je počinio u stjecaju (osim za krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog M. K.) utvrdio kazne ispod zakonom propisanog minimuma, dok mu je za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH prema oštećenom M. K. utvrdio kaznu zatvora u zakonom propisanom minimumu u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a zatim, uz primjenu pravila za odmjeravanje kazne za krivična djela učinjena u stjecaju, izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

21. Povredu navedenog prava apelant prvenstveno nalazi u pogrešnoj primjeni odredbi člana 166. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 3. i člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno tumačio i primijenio odredbe člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH u odnosu na M. K. i N. P., smatrajući da je krivično djelo „prouzrokovanje smrti iz nehata“ počinjeno sa svjesnim nehatom u pokušaju, iako se prema odredbi 28. KZFBiH za pokušaj krivičnog djela može kazniti samo „počinilac koji s umišljajem započne činjenje krivičnog djela“. Apelant je istakao da je dakle jedno od obilježja pokušaja i njegov subjektivni element koji se sastoji u umišljaju ili volji počinioca da izvrši krivično djelo. Iz samog naziva krivičnog djela prouzrokovanje smrti iz nehata proizlazi da se to krivično djelo može počiniti samo iz nehata, a prema odredbi člana 28. KZFBiH pokušaj je kažnjiv samo ako je počinilac s umišljajem započeo izvršenje nekog krivičnog djela pa, budući da je umišljaj konstitutivno obilježje pokušaja, u teoriji (a i u sudskoj praksi) vladajuće je shvaćanje da je nehatni pokušaj nemoguć.

22. Dalje, apelant smatra da je sud počinio povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH jer nije naveo jasne razloge presude. Istakao je da je u izreci presude navedeno da je apelant počinio tri krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH, te je i u rješenju od 21. novembra 2016. godine izvršena ispravka i opisano ponašanje i svijest apelanta, pa bi se iz toga moglo zaključiti da je sud ,,mislio“ na izvršenje krivičnih djela u pokušaju, ali to ipak izreku presude čini nerazumljivom jer nije navedeno da su ta djela ostala u pokušaju.

23. Osim toga, apelant je istakao da je Vrhovni sud, na osnovu tačno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, izveo pogrešan zaključak u pogledu svijesti i odnosa apelanta prema oštećenima M. K., N. P. i S. A. Tvrdi da je postupao u nužnoj odbrani u odnosu na H. Z. (i da nije došlo do prekoračenja nužne odbrane), odnosno da je bio u stvarnoj zabludi u odnosu na ostale oštećene, da je ta zabluda bila neotklonjiva i da je postupao u tzv. putativnoj nužnoj odbrani. Smatra da on kao napadnuto lice nije bio dužan da uzmiče pred napadom, već je, naprotiv, s ciljem samoodbrane bio ovlašten da napadače osujeti, odnosno onemogući njihov postojeći i predstojeći napad. Istakao je da je njegovom stanju svijesti svakako doprinio i utjecaj velike količine alkohola, uslijed čega je bio smanjeno uračunljiv prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka neuropsihijatra, no da su tome doprinijeli i strah za sebe i za ostala lica napadnuta u objektu.

II.Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da u vezi s krivičnim djelom ubistvo u pokušaju u odnosu na H. Z., za koje je apelant proglašen krivim, apelacija nije osnovana budući da je apelant u tom dijelu apelacije iznio argumente zbog kojih smatra da je to krivično djelo počinjeno u nužnoj odbrani, a ne u njenom prekoračenju, kako je to utvrđeno osporenom presudom. Međutim, Vrhovni sud smatra da su takvi navodi neosnovani, te je u cijelosti ostao pri detaljnoj argumentaciji koja je iznesena na stranama od 7. do 13. osporene presude. Nadalje, Vrhovni sud smatra da nisu osnovani navodi iz apelacije kojima se tvrdi da je apelant u odnosu na oštećene M. K. i N. P. postupao u putativnoj nužnoj odbrani iz razloga koji su dati na strani 16, pasusi 2, 3. i 4. osporavane presude, dok je u pogledu utvrđenog stanja svijesti apelanta pri počinjenju krivičnog djela ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 3. i članom 28. KZFBiH, a u vezi s apelantovom alkoholiziranošću (koja se u apelaciji ne osporava na jasan način, ali se ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka u vezi s tim), ostao pri argumentaciji datoj na strani 12. pasus 2. i 3. i 13. pasus 1. te presude. Nadalje, Vrhovni sud smatra da nije osnovan navod apelacije da se radi o nerazumljivoj izreci osporene presude zbog toga što u njenom opisu nije naznačeno da su apelantove radnje ostale u pokušaju, jer iz samog opisa proizlazi da su oštećeni zadobili tjelesne ozljede koje su i opisane, iz čega je sasvim jasno da su predmetna krivična djela ostala u pokušaju. Stoga, Vrhovni sud smatra da u vezi s tim navodima iz apelacije nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

25. Međutim, Vrhovni sud smatra da apelant u apelaciji osnovano ukazuje da je osporavanom presudom povrijeđen KZFBiH na njegovu štetu, čime je došlo i do povrede prava na pravično suđenje u dijelu kojim je apelant proglašen krivim za krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH. Ovo iz razloga što odredbom člana 168. KZFBiH za pokušaj ovog krivičnog djela nije propisana kažnjivost, niti je kažnjavanje bilo moguće prema odredbi člana 28. istog zakona budući da ona propisuje kažnjivost samo za počinioca koji s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je počinilac postupao sa svjesnim nehatom. Vrhovni sud je istakao da je do te greške došlo uslijed dileme vijeća pri ocjeni stanja apelantove svijesti i volje, odnosno odluke o tome da li je postupao s eventualnim umišljajem ili sa svjesnim nehatom, između kojih stanja svijesti ne postoji uvijek jasno razgraničenje, te je vijeće, u nastojanju da postupi u apelantovu korist, ipak zauzelo stav da je apelant postupao sa svjesnim nehatom, te njegove radnje u tom dijelu pravno kvalificiralo kao krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata iz člana 168. KZFBiH, gubeći pri tome iz vida da pokušaj tog krivičnog djela nije kažnjiv. Na kraju, Vrhovni sud je predložio Ustavnom sudu da osporenu presudu u odnosu na oštećene M. K. i N. P. ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu radi donošenja nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Nužna odbrana (1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.

(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.

(3)Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje počinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.

Član 28.

Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Član 38 Nehat (1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.

(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

[…] Član 168.

Prouzrokovanje smrti iz nehata Ko prouzroči smrt drugog iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

27. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka […] (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 004756 16 Kžk od 21. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za krivična djela propisana zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

36. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant proizvoljnu primjenu prava vidi u tome što je presudom Vrhovnog suda pogrešno primijenjena odredba člana 166. stav 1. u vezi sa članom 26. stav 3. i člana 168. u vezi sa članom 28. KZFBiH, odnosno smatra da se krivično djelo prouzrokovanje smrti iz nehata može počiniti samo iz nehata, dok je prema odredbi člana 28. KZFBiH pokušaj kažnjiv samo ako je počinilac s umišljajem započeo izvršenje nekog krivičnog djela, odnosno da je nehatni pokušaj nemoguć.

37. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku proglašen krivim zato što je na način opisan u izreci osporene presude u odnosu na oštećene M. K. i N. P. počinio krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata, u pokušaju, u stjecaju iz člana 168. KZFBiH, u vezi sa čl. 28. i 54. KZBiH, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora. Vrhovni sud je na osnovu provedenih dokaza izveo zaključak da je apelant, postupajući sa svjesnim nehatom, mogao predvidjeti mogućnost nastupanja zabranjene posljedice. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, prilikom ocjene apelantovog odnosa prema zabranjenoj posljedici, kada su u pitanju ova dva oštećena (da li je apelant htio zabranjenu posljedicu ili je na nju pristao), našao da su se u apelantovim radnjama u odnosu na ostale oštećene stekla bitna obilježja krivičnog djela prouzrokovanje smrti iz nehata, u pokušaju, u stjecaju.

40. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 28. stav (1) KZFBiH propisano da će se onaj ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kazniti za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Dalje, odredbom člana 38. stav 2. KZFBiH je propisano da počinilac postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. S obzirom na to da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant postupao sa svjesnim nehatom proizlazi da nije mogao biti kažnjen za pokušaj krivičnog djela prouzrokovanje smrti iz nehata budući da je u zakonu propisano da će se pokušaj kazniti samo ako je počinjen s umišljajem. Takav zaključak Ustavnog suda podudara se (i) sa odgovorom Vrhovnog suda u kojem je navedeno da odredbom člana 168. KZFBiH za pokušaj tog krivičnog djela nije propisana kažnjivost, niti je kažnjavanje bilo moguće prema odredbi člana 28. istog zakona budući da ona propisuje kažnjivost samo za počinioca koji s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je počinilac postupao sa svjesnim nehatom.

41. Imajući u vidu da se u osporenoj presudi radi o jedinstvenom događaju i jedinstvenoj kazni, kao i da je odluka Vrhovnog suda uslijed proizvoljne primjene relevantnih propisa u očiglednom konfliktu s apelantovim pravom na pravično suđenje koje štite odredbe člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da je u konkretnoj situaciji potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda u cijelosti i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak, pri čemu Ustavni sud naglašava da ni u kojem dijelu ne prejudicira kakvu bi odluku trebao donijeti Vrhovni sud.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, koji je tokom postupka nesporno utvrdio da je apelant postupao sa svjesnim nehatom, apelanta ipak proglasio krivim da je počinio krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata u pokušaju i osudio ga na kaznu zatvora, iako iz odredbe člana 28. stav 1. KZFBiH proizlazi da je pokušaj kažnjiv samo ukoliko je počinjen s umišljajem, što je i sam Vrhovni sud istakao u odgovoru na apelaciju.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević