Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/17 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2974/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2974/17, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d.
Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 008076 16 Rev od 1. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ Matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jugoslav Milanović, advokat iz Trebinja, podnio je 13. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 008076 16 Rev od 1. juna 2017. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 008076 15 Ps 3 od 11. decembra 2015. godine, nakon što je Viši privredni sud dva puta ukidao presude Okružnog privrednog suda i vraćao ih na ponovni postupak, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Preduzeće za proizvodnju, usluge i promet „Cerovac“ d.o.o. – Agencija za nepokretnosti „Georad“ Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republika Srpska (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu na ime povrata uplaćenih sredstava solidarno isplate iznos naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove sudskog postupka. Navedenom presudom, obavezan je apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Okružni privredni sud je naveo da su apelant, kao naručilac radova i prvotuženi, kao izvršilac radova 22. juna 1999. godine zaključili Ugovor o poslovnoj saradnji iz geodetske oblasti, na osnovu kojeg je prethodno urađen Program i Predračun geodetskih radova, a na osnovu njih zaključeno ukupno 11 pojedinačnih Ugovora o izvođenju geodetskih radova za potrebe apelantovih proizvodnih i distributivnih zavisnih preduzeća. Pored apelanta i prvotuženog ugovorna strana bila i Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (razlog i motiv zaključenja ugovora bio je uspostavljanje katastra nekretnina za nekretnine čiji su korisnici apelantova zavisna preduzeća). Dalje je naveo da apelant zasniva tužbeni zahtjev na tvrdnji da ugovoreni radovi nisu u cjelosti izvršeni za četiri distributivna preduzeća. Okružni privredni sud je ukazao da iz uvida u naprijed navedene ugovore, te zapisnika o izvršenim geodetskim radovima za četiri distributivna preduzeća, a što je preciznije navedeno u obrazloženju prvostepene presude, proizilazi da se radi o ugovoru u korist trećeg lica. Naime, da je odredbama člana 149. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz okolnosti posla, dok je stavom 2. istog člana propisano da ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvrši prema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica. Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije učesnik materijalnopravnog odnosa po osnovu kojeg ističe tužbeni zahtjev u odnosu na tužene, jer takav odnos postoji između tuženih i zavisnih preduzeća, pa apelant kao ugovorna strana može tražiti samo da se predmet ugovora izvrši u korist trećeg, ali ne može tražiti raskid ugovora ni naknadu štete.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Viši privredni sud je donio presudu broj 62 0 Ps 008076 16 Pž 3 od 22. juna 2016. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda.
5. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pa je, između ostalog, ukazao da je nesporno utvrđeno da ugovori za četiri preduzeća nisu realizovani u cjelini i da je apelant obavijestio prvotuženog da raskida ugovore po kojima geodetski radovi nisu izvršeni. Takođe, da su svjedoci parničnih stranaka različito prikazivali razloge neispunjenja obaveze u cjelini (svjedoci koji su svjedočili u korist apelanta su izjavili da su skice snimanja urađene za komunalne uređaje, a ne za katastar nekretnina, da snimanje nije urađeno u skladu sa Pravilnikom o snimanju, da su nedostajali brojevi parcela i oznake klasa i da popisne liste koje su rađene za zemljište i objekte nisu bile u službenoj upotrebi od 2005. godine, dok su svjedoci koji su svjedočili u korist tuženih isticali da su poslovi od strane prvotuženog izvršeni u skladu sa zaključenim ugovorom po propisima koji su važili u to vrijeme, nakon čega je došlo do izmjene zakonskih propisa koji su predviđali potpuno drugačiju evidenciju). Nadalje, da nije sporan novčani iznos koji je apelant isplatio na ime izvedenih radova po osnovu četiri sporna ugovora, a koji iznos je predmet tužbenog zahtjeva. Isto tako, da su zbog izmijenjenih okolnosti održani sastanci, te je bilo prijedloga i zaključaka da se sačine aneksi ugovora, preciziraju obaveze i usklade sa izmjenama zakonskih propisa, ali da do izmjena ugovora nije došlo. Viši privredni sud je naveo da odluka prvostepenog suda jeste pravilna, ali je zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da primjena druge materijalnopravne norme dovodi do iste odluke. Viši privredni sud je ukazao da se ne može prihvatiti pravni osnov tužbenog zahtjeva (član 210. ZOO), iz razloga što je iznos koji apelant potražuje isplaćen prvotuženom na osnovu ugovora, dakle pravna osnova postoji, pa nema mjesta primjeni instituta neosnovanog obogaćenja. Dalje je ukazao da se iz provedenih dokaza moglo zaključiti da je uzrok neispunjenja nastao nakon zaključenja ugovora, tako da je pismenim raskidom prestao punovažni ugovor koji oslobađa ugovorne strane od preuzetih obaveza, ali samo za ubuduće, a ono što je izvršeno smatra se da je punovažno izvršeno i ne dolazi do povraćaja istog. Naime, Viši privredni sud je istakao da su se tuženi obavezali izvršiti svoje obaveze u skladu sa propisima koji su važili u vrijeme zaključenja ugovora, nakon čega je došlo do izmjene zakonskih propisa - u vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o premjeru i katastru nekretnina i Zakon o katastru komunalnih uređaja, koji su donošenjem Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti stavljeni van snage. Takođe je istakao da je proces zemljišno-knjižne evidencije bio prekinut nametanjem Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske od strane Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu 2003. godine, kada je ponovo uspostavljen koncept dvojne evidencije nekretnina, što su bile nepredviđene okolnosti za koje tuženi ne odgovaraju. Viši privredni sud je istakao da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe (fakultativan), već samo činjeničnim (obligatoran), te je zaključio da apelant nema pravo da traži vraćanje datog, jer iznos koji apelant potražuje predstavlja cijenu za izvedene radove po osnovu ugovora i ne može se smatrati iznosom koji bi predstavljao naknadu štete koju apelant trpi raskidom ugovora.
6. Vrhovni sud je donio presudu broj 62 0 Ps 008076 16 Rev od 1. juna 2017. godine kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o djelu (član 600. ZOO), kojim su se tuženi obavezali da obave posao, dok se apelant obavezao platiti naknadu za taj posao. Poslenik je dužan da izvrši djelo kako je ugovoreno i po pravilima posla (član 607. stav 1. ZOO), a naručilac je dužan pregledati izvršeno djelo čim je to po redovnom toku stvari moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijestiti poslenika (član 614. stav 1. ZOO). Kada obavljeni posao ima takav nedostatak koji ga čini neupotrebljivim ili je obavljen u suprotnosti sa izričitim uslovima ugovora, naručilac može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostataka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete (član 619. ZOO). Vrhovni sud je istakao da je razlog za neizvršenje nastao kao posljedica izmjene zakonskih propisa u vremenu od zaključenja ugovora do izvršenja ugovora i ne može se staviti na teret ugovornim stranama. Vrhovni sud je naveo da iako postoji osnov za raskid ugovora, to ne daje pravo apelantu da potražuje povrat isplaćenog kod okolnosti da nije osporavao da obim i cijena izvedenih radova ne odgovara iznosima navedenim u ispostavljenim fakturama plaćenim za izvršenje spornih ugovora. Apelantu pripada pravo da potražuje eventualnu naknadu štete koju trpi, ali se ta šteta ne može izjednačiti sa isplatom utuženog iznosa.
8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant citira dijelove osporenih odluka, te, između ostalog, ukazuje da je do raskida ugovora došlo zbog neispunjenja obaveze od strane tuženih. Takođe, da je neobično tumačenje da izmjena zakonskih propisa predstavlja nepredviđene okolnosti, a da su zanemareni izvedeni dokazi. Apelant smatra da su potpuno zanemarene odredbe ZOO kojima je određeno da ako jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Osim toga, ukazao je da prvotuženi jeste izveo određene geodetske radove za koje je izvršeno plaćanje, ali ti radovi nisu urađeni kako treba.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose, u suštini, na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim navodima, da su Vrhovni sud i Viši privredni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da su Vrhovni sud i Viši privredni sud ponudili jasne razloge zbog čega smatraju da predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno zbog čega apelant ne može zahtijevati povrat novčanih sredstava, a da apelantu pripada pravo da potražuje eventualnu naknadu štete, ali da se ona ne može izjednačiti sa isplatom utuženog iznosa. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević