Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1190/17 (V. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Suvlasništvo
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1190/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1190/17, rješavajući apelaciju Veselke Miličić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka m), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Veselke Miličić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 046216 16 Rev od 10. januara 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046216 09 GZ od 10. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 046216 08 P od 8. jula 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veselke Miličić podnesena protiv Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/2-23-2103/04 od 3. avgusta 2004. godine i Zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23- 04/IV-23-2/04 od 12. aprila 2004. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Veselka Miličić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Republike Srbije podnijela je 31. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 046216 16 Rev od 10. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046216 09 GZ od 10. februara 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 046216 08 P od 8. jula 2009. godine. Apelantkinja je u navodima apelacije takođe osporila i odluke donesene u upravnom postupku, tj. Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/2-23-2103/04 od 3. avgusta 2004. godine i Zaključak Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/IV-23-2/04 od 12. aprila 2004. godine. Apelantkinja je podneskom od 25. juna 2018. godine dostavila novu adresu za dostavu odluke. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud, Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) i tužena su u periodu od 7. do 18. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Upravni postupak

5. Apelantkinja je 6. aprila 2004. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Uprava je zaključkom broj 23-04/IV-23-2/04 od 12. aprila 2004. godine odbacila apelantkinjin zahtjev kao neblagovremen.

7. U obrazloženju zaključka Uprava je navela da je odbacila apelantkinjin zahtjev kao neblagovremen jer su se u skladu sa čl. 5 i 21 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima zahtjevi za vraćanje stana u posjed mogli podnijeti zaključno sa 30. junom 2002. godine.

8. Rješenjem Ministarstva broj 27/2-23-2103/04 od 3. avgusta 2004. godine odbijena je apelantkinjina žalba protiv zaključka Uprave.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, polazeći od datuma podnošenja zahtjeva za vraćanje predmetnog stana i odredbi čl. 5 i 21 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prvostepeni organ pravilno i zakonito odlučio kada je odbacio apelantkinjin zahtjev kao neblagovremen jer je podnesen nakon rokova koji su propisani zakonom kao krajnji rokovi.

10. Iz spisa proizlazi da apelantkinja nije tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva.

Parnični postupak

11. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 046216 08 P od 8. jula 2009. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 046216 09 GZ od 10. februara 2014. godine, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovorom o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti – predmetnog stana, zaključenim 13. februara 1992. godine između apelantkinje kao kupca s jedne strane i države SFRJ SSNO – Tehnički remontni zavod Hadžići kao prodavca s druge strane (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), stekla pravo otkupa na predmetnom stanu, te da tužena trpi da apelantkinja u određenom roku uplati ostatak kupoprodajne cijene u određenom novčanom iznosu i da se nakon toga bez znanja i privole tužene uknjiži u knjigu položenih ugovora u ZK kancelariji Opštinskog suda kao vlasnik stana sa 1/1, kao i da se tužena obaveže na naknadu troškova parničnog postupka.

12. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je zaključila predmetni ugovor, te da je predmetni stan koristila sve do izbijanja ratnih dejstava, nakon čega je izbjegla u Srbiju, a zatim boravila u Njemačkoj do 2003. godine, kada se ponovo vratila u Srbiju. Dalje je naveo da je iz materijalne dokumentacije utvrđeno da predmetni stan apelantkinji nije nikada vraćen u posjed, te da apelantkinja nije legalni korisnik predmetnog stana. Opštinski sud je obrazložio da je rješenjem Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, Uprave za kadrovske i pravne poslove Odsjeka Vojno-stambenog fonda od 24. septembra 1996. godine utvrđeno da je predmetni stan trajno napušten i da nositeljici stanarskog prava – apelantkinji prestaje stanarsko pravo. Dalje je obrazloženo da je zaključkom Uprave odbačen apelantkinjin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neblagovremen, te da je povodom žalbe na navedeni zaključak Ministarstvo donijelo rješenje kojim se apelantkinjina žalba odbija i ostaje na snazi navedeno rješenje koje je konačno u upravnom postupku.

13. Kako je prema odredbe člana 39a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji) legalno korišćenje stana osnovni preduslov od koga se mora poći kod otkupa vojnih stanova, koji u konkretnom slučaju nije bio ispunjen, Opštinski sud je zaključio da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim, obrazloženo da je provedenim dokazima utvrđeno da je apelantkinja u postupku koji je vodila pred nadležnim stambenim organima, prema odredbama Zakona o prestanku primjene, to pravo izgubila, kao i stanarsko pravo na predmetnom stanu. Istaknuto je da je uvidom u ugovor o korišćenju stana, kao i u predmetni ugovor, utvrđeno da predmetni ugovor nema datuma, da cijena kao bitan elemenat ugovora nije isplaćena, nego je isplaćena samo jedna rata, odnosno neznatan dio kupoprodajne cijene, kao i da predmetni ugovor nije ovjerio vojni pravobranilac nego je pored potpisa stavljen pečat vojne pošte, a ne vojnog pravobranioca. Prema mišljenju Opštinskog suda, sve navedeno ukazuje da apelantkinja ne ispunjava uslove iz člana 39a Zakona o prodaji kojim je propisano da izdavanje naloga za uknjižbu za slučaj zaključenja ugovora u smislu odredbe člana 39 navedenog zakona može zahtijevati samo lice koje je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i koje ga legalno koristi, te ukoliko ima pravno obavezujući ugovor. Opštinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju apelantkinja nije dokazala da su se ispunili traženi zakonski uslovi jer apelantkinja nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, predmetni stan ne koristi legalno i nema pravno obavezujući ugovor na način kako je to određeno članom 39 Zakona o prodaji. Stoga je zaključeno da apelantkinja nije stekla pravo otkupa na predmetnom stanu i nema pravo zahtijevati od tužene da joj izda nalog za uknjižbu i nastavi postupak otkupa na način kako je to predloženo u tužbi.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 046216 16 Rev od 10. januara 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije podsjetio da je predmet ovog spora apelantkinjin zahtjev da sud utvrdi da je ona na osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji – otkupu stana (detaljno opisanog u tužbi) i uplate prve rate ugovorene prodajne cijene stekla pravo otkupa tog stana, zbog čega je tužena dužna trpjeti da apelantkinja u roku od 30 dana uplati i ostatak kupoprodajne cijene i da se nakon toga u Zemljišno-knjižnoj kancelariji Opštinskog suda u Sarajevu uknjiži kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1.

16. Nadalje, nakon što je ponovio činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, Vrhovni sud je istakao kako apelantkinja u reviziji ponavlja žalbeni prigovor da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 39a Zakona o prodaji, te navodi da je zaključenjem ugovora o otkupu stana i plaćanjem prve rate već stekla pravo susvojine na predmetnom stanu, zbog čega se njen tužbeni zahtjev i odnosi na utvrđivanje prava na uplatu ostatka kupoprodajne cijene i uknjižbu, a ne prava na zaključenje novog ugovora o otkupu stana.

17. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je, kada su u pitanju stanovi koji su bili predmet ugovora o kupoprodaji-otkupu, koje su nosioci stanarskog prava zaključili s bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo sprovođenje, odredbom člana 39a Zakona o prodaji propisano da Ministarstvo odbrane Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju tog ministarstva u nadležnom sudu uknjiži kao vlasnik stana ako nosilac stanarskog prava taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO. Dalje je naveo da je ugovor pravno obavezujući ako je zaključen prije 6. aprila 1992. godine i dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i izmirena u cijelosti u ugovorenom roku.

18. Vrhovni sud je podsjetio da su nižestepeni sudovi ocijenili kao neosnovane apelantkinjine navode da je zaključenjem predmetnog ugovora i uplatom prve rate ugovorene prodajne cijene stana stekla pravo susvojine na predmetnom stanu, smatrajući da takvo stanovište nema uporišta ni u odredbama Zakona o svojinsko-pravnim odnosima niti Zakona o prodaji. Vrhovni sud je dalje istakao da prihvata stanovište nižestepenih sudova zato što apelantkinja u postupku nije uspjela dokazati da postoje uslovi za upis njenog prava u zemljišne knjige, kao zakonom propisanog uslova za sticanje prava svojine na stanu na kojem je postojalo stanarsko pravo. U vezi s tim, obrazložio je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi sasvim jasan pravni zaključak da je apelantkinja izgubila pravo na uknjižbu prava svojine na osnovu predmetnog ugovora, i to tako što je, kao nosilac stanarskog prava, propustila rok za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na vraćanje predmetnog stana. Budući da je status legalnog korisnika stana jedan od dva zakonom kumulativno propisana uslova za uknjižbu, prema mišljenju Vrhovnog suda, odluke nižestepenih sudova su zasnovane na pravilnoj primjeni zakonskih propisa. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u postupanju organa uprave i suda. Tvrdi da joj nije omogućeno učešće u upravnom postupku. Apelantkinja dalje navodi da je sud zanemario činjenicu da je uplatila određeni novčani iznos na ime otkupa stana, čime je stekla susvojinu na stanu i pravo da joj se omogući uplata ostatka kupoprodajne cijene, te uknjižba predmetnog stana u zemljišne knjige kod nadležnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju revizione odluke iznio razloge za donesenu odluku. Smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava u revizionom postupku.

21. Kantonalni sud navodi da je 28. oktobra 2009. godine primio predmet u rad, te da nije uzet u rad u rokovima propisanim Zakonom o parničnom postupku budući da Kantonalni sud već duži niz godina radi s nedovoljnim brojem sudija.

22. Opštinski sud navodi da je u obrazloženju prvostepene odluke detaljno iznio razloge za donesenu odluku, te smatra da Opštinski sud nije povrijedio apelantkinjina prava.

23. Tužena smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava u predmetnom parničnom postupku, te da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljna obrazloženja koja u cijelosti podržava.

24. Služba za zajedničke poslove navodi da im je Federalno pravobranilaštvo (kao zakonski zastupnik tužene) dostavilo predmetnu apelaciju radi davanja odgovora na apelaciju. Ističe da apelantkinja nije bila vlasnica predmetnog stana, niti je nositeljica stanarskog prava, pa smatra neosnovanim apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vladi Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

26. Zakon o svojinsko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03). Član 38. stav 1.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na osporene odluke upravnih organa

29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se osporava Rješenje Ministarstva broj 27/2-23-2103/04 od 3. avgusta 2004. godine i Zaključak Uprave broj 23- 04/IV-23-2/04 od 12. aprila 2004. godine, Ustavni sud je pošao od navedene odredbe člana 18 stava (1) i stava (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda koja glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;

30. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

31. Ustavni sud zapaža da iz spisa proizlazi da je apelantkinja propustila da, u skladu s odredbama člana 18 Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik FBiH“ broj 9/05), u propisanom roku podnese tužbu nadležnom sudu protiv Rješenja Ministarstva broj 27/2- 23-2103/04 od 3. avgusta 2004. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove moguće po zakonu u odnosu na osporene odluke donesene u upravnom postupku. Na takav način, apelantkinja je u tom dijelu lišila sama sebe efektivne sudske zaštite koja joj je stajala na raspolaganju, onemogućivši pri tome zakonom uspostavljenu sudsku instancu da raspravi o njenim zahtjevima i eventualno ispravi greške upravnih organa. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

32. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U odnosu na osporene odluke iz parničnog postupka

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 046216 16 Rev od 10. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantkinja je primila 24. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantkinjinih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja da je zaključenjem ugovora o otkupu stana i plaćanjem prve rate kupoprodajne cijene apelantkinja već stekla pravo susvojine na predmetnom stanu, odnosno utvrđivanje prava na uplatu ostatka kupoprodajne cijene i uknjižbu. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. U vezi s apelantkinjinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev jer apelantkinja ne ispunjava uslove iz člana 39a Zakona o prodaji. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na obrazloženje Vrhovnog suda prema kome je članom 39a Zakona o prodaji propisano da ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vladi Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa zakonima navedenim u članu 39 ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, primjenjujući navedenu zakonsku odredbu na konkretan slučaj, pažljivo razmotrili ovo pitanje i zaključili da apelantkinja nije dokazala da su se ispunili traženi zakonski uslovi, što su podrobno opisali u obrazloženjima osporenih odluka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi cijenili i apelantkinjine navode da je uplatila dio kupoprodajne cijene i time stekla pravo susvojine na predmetnom stanu, te dali razloge koji se ne čine proizvoljnim. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, Odluke o dopustivosti br. AP 1866/10 od 17. septembra 2013. godine, AP 3174/13 od 7. jula 2016. godine i AP 5427/14 od 15. juna 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine, u tač. 65 i 66, Ustavni sud zaključio: „U konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru. Stoga, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uslove iz člana 39 citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i s ciljem postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu.“

41. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i obrazloženje iz Odluke broj AP 1908/09, te dodatno činjenicu da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta iz Odluke broj AP 1908/09, apelantkinja i sama tvrdi da nije isplatila ni cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, Ustavni sud ne nalazi razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse i smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno i jasno obrazložili da apelantkinja nije dokazala da je ispunila uslove iz člana 39a Zakona o prodaji jer nije nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, predmetni stan ne koristi legalno i nema pravno obavezujući ugovor kakav podrazumijevaju odredbe člana 39 Zakona o prodaji, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka m) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević