Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-507/17 (A. D.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Legitiman cilj
- In dubio pro reo
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-507/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 507/17, rješavajući apelaciju Atifa Dizdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Atifa Dizdarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 030009 16 Kž 2 od 7. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 030009 16 K 2 od 6. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Atif Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mustafa Cerovac i Damir Cerovac, advokati iz Tešnja, podnio je 8. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 030009 16 Kžž 2 od 7. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 030009 16 K2 od 6. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je od redovnih sudova, takođe, zatražio dostavljanje naredbe Kantonalnog suda od 28. decembra 2012. godine.
3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju i traženu naredbu.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Iz spisa apelacije i obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da je apelant suvlasnik firme „Elektro prizma“ iz Tešnja, te da u njoj (prema utvrđenjima iz obrazloženja osporenih presuda) faktički obavlja dužnost direktora iako ta njegova funkcija nije evidentirana u sudskom registru. Firma „Elektro prizma“ iz Tešnja imala je poslovnu saradnju s firmom „Eventus“ d.o.o. Livno, koja je u predmetnom postupku imala procesni položaj oštećenog. U firmi „Eventus“ d.o.o. Livno bio je zaposlen Armin Jandrić kao komercijalista, koji je u predmetnom postupku svjedočio kao svjedok. Osporene presude
6. Općinski sud je donio Presudu broj 68 0 K 030009 16 K 2 od 6. juna 2016. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude s umišljajem pomogao drugom u činjenju krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 35. i 55. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), čime je kao pomagač počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 33. i 55. KZ-a, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni „Eventus“ d.o.o. Livno je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
7. U obrazloženju presude sud je ukazao na ranije donijetu presudu Općinskog suda (u istom predmetu) koja je ukinuta u postupku po žalbi i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku sud je izveo dokaze Tužilaštva, uz saglasan prijedlog stranaka pročitani su iskazi svjedoka, iskaz vještaka finansijske struke, izvršen uvid u materijalne dokaze, analizu telefonskih ispisa (tool ticketing) prikazanih u shemama od 1 do 12 sa CD-om ispisa telefonskih brojeva i drugo detaljno navedeno u presudi (nabrojano na str. 6, 7. i 8). Na strani 8. i 9. presude Općinski sud je takođe naveo dokaze odbrane izvedene na glavnom pretresu, uz saglasan prijedlog stranaka pročitani su iskazi svjedoka i izvedeni materijalni dokazi odbrane.
8. Općinski sud je naveo da se vrijeme i mjesto događaja potvrđuje iskazima svjedoka Tužilaštva Armina Jandrića i Ernesa Karalića. Općinski sud je takođe naveo ostale svjedoke kojima je poklonio vjeru jer su iskazi ovih svjedoka međusobno identični i nisu u suprotnosti s materijalnim dokazima. Navedeni svjedoci su uglavnom opisivali poslovanje s firmom „Eventus“ od koje su kupovali kablove, te kako su uočili neslaganje po karticama i dugove za koje nisu znali da ih imaju. Općinski sud je naveo iskaz svjedoka Igora Kurbaše, direktora firme „Eventus“, kome je Armin Jandrić, nakon što su uočene neke nejasnoće, priznao da je svu robu prodavao apelantu – suvlasniku preduzeća „Elektro prizma“ Tešanj za gotov novac i po sniženim cijenama. Da je robu do Tešnja prevozio vozač Ernes Karalić, da su rađeni dupli računi kako bi se roba odvezla do Tešnja i mogla predati apelantu. Iz iskaza svjedoka Armina Jandrića Općinski sud je utvrdio da se ovaj svjedok dogovarao s apelantom o isporuci robe, te je objasnio da je komunicirao s apelantom, da su rađene duple otpremnice u koje su unošeni netačni podaci o količini robe kako bi se jedan dio, preko vozača Ernesa Karalića, dostavio apelantu. Svjedok je naveo firme koje je „iskoristio“ kako bi apelantu dostavio robu po sniženim cijenama. Općinski sud je takođe ukazao na iskaz svjedoka Ernesa Karalića koji je naveo da je privatni prevoznik koji je radio i za firmu „Eventus“ i koji je vozio kablove u Tešanj firmi „Elektro prizma“. Svjedok je opisao kako je dobio dvije otpremnice i da je dio robe odvezao u Tešanj, a ne firmi koja je bila naznačena u otpremnici, te je od apelanta dobio kovertu koju je predao Arminu Jandriću. Svjedok je naveo da je u firmu „Elektro prizma“ dolazio 10-12 puta.
9. Nadalje, Općinski sud je ukazao na iskaz svjedoka Apola Barišića (strana 14. presude) koji je zaposlen u MUP-u Kantona 10 i koji se sjećao da mu je Tužilaštvo dostavilo naredbu za ispis odlaznih i dolaznih poziva, SMS poruka i da se uvežu sporni brojevi koji pripadaju Ernesu Karaliću i Arminu Jandriću s određenim brojem telefona, te je taj posao i urađen. Dalje je svjedok na upit tužioca odgovarao o komunikaciji ova tri broja i kretanju broja koji je pripadao Ernesu Karaliću (po baznim stanicama/odašiljačima). Općinski sud je zaključio da je svjedok Apolo Barišić na stručan, nepristrasan i objektivan način objasnio na koji je način postupano po naredbi za ispis odlaznih i dolaznih poziva, SMS poruka, kao i uvezivanju spornih brojeva Armina Jandrića i Ernesa Karalića, te se iz navedenog iskaza svjedoka jasno vidi komunikacija, mjesto i vrijeme, kretanje odnosno saobraćaj s „Elektro prizmom“ iz Tešnja.
10. Općinski sud je naveo da Naredba za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka Kantonalnog suda broj 10 0 k 002122 12 Kpp 5 od 28. decembra 2012. godine, primljena u spis ovog predmeta na glavnom pretresu (u prethodnom postupku) 27. oktobra 2014. godine, nije nezakonit dokaz, kako je to odbrana tvrdila, jer je naredbu izdao Kantonalni sud, a pri tome je Tužilaštvo navelo da je razlog za to taj što je Tužilaštvo smatralo da će se raditi o krivičnom djelu iz nadležnosti Kantonalnog suda.
11. Općinski sud je naveo da je iz zapisnika o primopredaji predmeta Kantonalnog suda od 15. novembra 2012. godine utvrđeno da su pripadnici Sektora krim. policije, postupajući po naredbi suda od 9. novembra 2012. godine, dostavili izuzetu dokumentaciju, koja je na osnovu naredbe predata pod nadzor podnosiocu zahtjeva za izdavanje naredbe Tužilaštvu na daljnji postupak, da bi se nakon toga sačinio zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzete dokumentacije Tužilaštva od 19. novembra 2012. godine.
12. Općinski sud je nadalje naveo da je poklonio vjeru i nalazu vještaka finansijske struke jer je smatrao da je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s pravilima vještine i struke, te na strani 17. i
18. Općinski sud ukazuje na nalaz vještaka koji je naveo sporna potraživanja prema firmi Eventus od ostalih firmi i objasnio međusobno poslovanje ovih firmi. Općinski sud je detaljno naveo i materijalne dokaze Tužilaštva kojima je poklonio vjeru, a koje račune i otpremnice je detaljno u nalazu i mišljenju objasnio vještak finansijske struke.
13. Općinski sud je naveo da svjedocima odbrane nije poklonio vjeru jer su iskazi ovih svjedoka u suprotnosti s iskazima svjedoka Tužilaštva, nalazom i mišljenjem vještaka i materijalnim dokazima Tužilaštva, pa ih je sud ocijenio kao neobjektivne i pristrasne. Općinski sud je naveo dokaz iz kojeg proizlazi da se apelant nalazi na evidenciji Službe za zapošljavanje kao privremeno nezaposleno lice. Međutim, iz ostalih dokaza koje je sud naveo jasno je da je apelant suvlasnik u firmi „Elektro prizma“ d.o.o. Tešanj (dokaze na osnovu kojih je došao do ovog zaključka Općinski sud je naveo na strani 20. odluke). Općinski sud je naveo da je iz materijalnih dokaza odbrane utvrđeno da je firma „Eventus“ poslovala s firmom „Elektro prizma“. U otpremnicama i računima se navodi da je način plaćanja virmanom. Međutim, poslovanje ovih firmi, prema iskazima svjedoka (Armin Jandrić i Ernes Karalić), odvijalo se tako što bi se Armin Jandrić prethodno dogovorio s apelantom, pa se roba (kablovi) prevozila u Tešanj, gdje je apelant plaćao gotovim novcem po sniženim cijenama, koji bi apelant davao Ernesu Karaliću, a ovaj Arminu Jandriću. Dakle, Općinski sud je nakon provedenog postupka u potpunosti utvrdio da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. u vezi sa čl. 35. i 55. KZ-a, koje je počinio s umišljajem. Općinski sud je, između ostalog, na osnovu člana 212. stav 3. oštećenog „Eventusa“ uputio na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.
14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 68 0 K 030009 16Kž 2 od 7. novembra 2016. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe Tužilaštva, apelanta i punomoćnika oštećenog „Eventusa“, te potvrdio prvostepenu presudu od 6. juna 2016. godine.
15. Kantonalni sud je ispitao apelantovu žalbu, te je, između ostalog, ukazao da apelant smatra da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka na način da je povrijedio čl. 15. i 11. ZKP-a „jer je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku i na iskazu svjedoka Apola Barišića, a prije izdavanja naredbe za listing nije zatražena saglasnost [apelanta]“. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim prigovor iz žalbe da je povrijeđeno pravo na odbranu. Ovo iz razloga što je odbrana već ranije imala ispis poziva na koje se odnosila naredba, pa odbijanjem zahtjeva za odgodu rasprave samo zbog činjenice da je prezentirana naredba o ispisu nije povrijeđeno pravo na odbranu. Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan prigovor odbrane da je povrijeđena odredba člana 11. ZKP-a jer u toku prvostepenog postupka „odbrana nije prigovarala da nije data saglasnost [apelanta] za ispis poziva, nego je prigovarano da nema naredbe, pa kako odbrana nije prigovarala da nema saglasnosti [apelanta] to sud nije bio u obavezi provjeravati da li je Tužilaštvo imalo saglasnost [apelanta] za ispis, a ni Tužilaštvo ni po jednoj odredbi ZKP-a nije dužno uz dokaze priložiti kako je došlo do dokaza, osim ako odbrana tome prigovara“.
16. U odnosu na žalbene navode da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka (pogotovo iskaz Armina Jandrića) da je apelant pomogao u izvršenju krivičnog djela Arminu Jandriću jer je znao da robu nije naručio putem narudžbenice, da zato od preduzeća „Eventus“ nije dobio račun – fakturu i otpremnicu, a uprkos tome apelant je vršio plaćanje gotovim novcem po umanjenoj cijeni robe, te je na taj način kao pomagač počinio navedeno krivično djelo. Kantonalni sud je ukazao na iskaze svjedoka iz kojih proizlazi da su sarađivali s pravnim licem „Eventus“ preko Armina Jandrića, te da su nastali problemi oko neslaganja isporučene i plaćene robe. Nakon što su izvršili sravnjivanje, prema iskazu svjedoka Igora Kurbaše, Armin Jandrić je priznao krivično djelo, a na glavnoj raspravi ovaj svjedok je jasno, logično i nedvosmisleno opisao saradnju s apelantom. Stoga, samo zato što apelant nije bio direktor navedenog preduzeća, ne isključuje se njegova krivična odgovornost jer je on u preduzeću „Elektro prizma“ d.o.o, Tešanj obavljao faktički rad direktora i isključivo je on sarađivao s preduzećem „Eventus“, odnosno s Arminom Jandrićem.
Naredba Kantonalnog suda broj 10 0 K 002111 12 Kpp 5 od 28. decembra 2012. godine
17. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, u krivičnom predmetu protiv Armina Jandrića (zbog krivičnih djela preciziranih u naredbi) i Ernesa Karalića (zbog krivičnih djela preciziranih u naredbi), povodom prijedloga Tužilaštva za izdavanje naredbe operateru telekomunikacija, u skladu sa članom 132. stav 1. ZKP-a, izdao je naredbu za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka, te se pod:
a) nalaže ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka poslatih između brojeva (precizirani brojevi) u vremenu (precizirano vrijeme) i pod
b) nalaže isto za precizirane brojeve (dva nova broja, dva broja kao pod tačkom a)) i precizirano vrijeme.
Pod tačkom 2. naredbe je navedeno da će radnje izvršiti HT „Eronet“ d.o.o. Mostar, te da će ispis i ostale podatke dostaviti sudiji za prethodni postupak.
18. U obrazloženju naredbe je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za izdavanje naredbe operateru telekomunikacija HT Eronet Mostar za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka poslatih između brojeva (navedeni brojevi telefona) u navedenom vremenu. Rukovodeći se odredbama iz člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine sud je odlučio kao u izreci.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu – ispisu odlaznih i dolaznih poziva, a da pri tome nije postojala apelantova saglasnost za objavljivanje takvih podataka. Apelant se poziva na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Mallone protiv Francuske, kao i na druge presude, ukazujući da pribavljanje liste dolaznih i odlaznih poziva ne predstavlja posebnu istražnu radnju te nije regulirano članom 130. ZKP-a. Dostavljanje tih podataka, prema apelantovom mišljenju, krši prava zagarantirana članom 8. Evropske konvencije, te se radi o nevaljanim dokazima. Dalje, apelant ukazuje da prilikom „otvaranja oduzete dokumentacije, odnosno liste dolaznih i odlaznih poziva trebala su biti prisutna dva svjedoka, a nisu prisustvovala, kao ni sam apelant“. Apelant ukazuje da je kao posljedica ovog nezakonitog dokaza sud utvrdio da je apelant komunicirao sa saoptuženim Arminom Jandrićem i Ernesom Karalićem, kao i da se Ernes Karalić kretao na području koje pokriva bazna stanica s nazivom Tešanj Gradina RTV, Tešanj Jelah i Tešanj- Omanjska. Apelant osporava zaključak drugostepenog suda da odbrana nije prigovarala da nema apelantove saglasnosti za ispis poziva, već samo da nema naredbe, ukazujući na član „10. ZKP-a – zakonitost dokaza“ i da je sud dužan da na povredu ljudskih prava pazi po službenoj dužnosti. Nadalje apelant ukazuje da u postupku nisu ispunjeni uvjeti poštenog suđenja s obzirom na to da se čitav predmet protiv apelanta zasniva na iskazima svjedoka Armina Jandrića i Ernesa Karalića koji su s Tužilaštvom potpisali sporazum o priznanju krivice, „a sud nije apelantovom braniocu dopustio da postavi pitanje ovim svjedocima da li su s Tužilaštvom potpisali sporazum o priznanju krivice, odnosno na postavljeno pitanje je Arminu Jandriću dopustio da odgovori, dok isto pitanje postavljeno Ernesu Karaliću je zabranio“. S obzirom na gore navedenu činjenicu da su saoptuženi u ovom predmetu Armin Jandrić i Ernes Karalić potpisali sporazum o priznanju krivice i da na njihovim iskazima sud zasniva svoju odluku, a njihovi iskazi nisu potkrijepljeni drugim dokazima, a okolnosti slučaja osnovano izazivaju sumnju u njihovu vjerodostojnost i tačnost, apelant smatra da je jasno da nisu ispunjeni uvjeti poštenog suđenja. Povredu prava na pravično suđenje apelant, takođe, vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza jer je očigledno da ne postoji niti jedan dokaz kojim bi se moglo utvrditi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. U tom pravcu apelant najprije ukazuje na bitne elemente krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, pa ističe da apelant (prema svim dokazima koje je ponudio) nije bio odgovorno lice, pa samim tim nije ni mogao iskoristiti službeni ili odgovorni položaj, a ovaj element tužilac nije dokazao. Isto se odnosi na treći element – prekoračenje granica službenog ovlaštenja ili nevršenje službene dužnosti, te je nebitno da li je apelant oštetio „Eventus“. Apelant ukazuje da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant službeno odnosno odgovorno lice, niti je dokazalo da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret učinio s umišljajem, niti je dokazalo da je apelant pomagao u činjenju krivičnog djela, odnosno nije dokazalo da je apelant davao savjete ili upute kako da se učini krivično djelo, stavljao učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela, uklanjao prepreke za izvršenje krivičnog djela, te unaprijed obećao prikrivanje krivičnog djela, učinilaca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Apelant ukazuje da se ovo krivično djelo i ne može izvršiti pomaganjem nego samo s direktnim umišljajem. Apelant se žali i na povredu načela in dubio pro reo, odnosno da sudovi nisu cijenili materijalne dokaze koje je izvela odbrana, koje je nabrojao u apelaciji.
II.Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da je apelacija neosnovana i da su sudovi dali obrazloženje za svoje odluke, kao i da presuda nije zasnovana na nezakonitom dokazima. Isto je navelo Tužilaštvo, predlažući da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 86a.
Naredba operateru telekomunikacija (1) Ako postoje osnovi sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo, sud može, na osnovu prijedloga tužitelja ili na prijedlog ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužitelja, narediti da operater telekomunikacija ili drugo pravno lice koje vrši pružanje telekomunikacijskih usluga dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga te osobe, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti u prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku.
(2) U hitnim slučajevima tužitelj može narediti radnje iz stava (1) ovog člana i dobiveni podaci će se zapečatiti dok ne bude izdata sudska naredba. O preduzetim mjerama tužitelj odmah obavještava sudiju za prethodni postupak koji može u roku od 72 sata izdati naredbu. U slučaju da sudija za prethodni postupak ne izda naredbu, tužitelj će podatke vratiti bez prethodnog otvaranja.
(3) Radnje iz stava (1) ovog člana mogu se odrediti prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da počinitelj, odnosno od počinitelja prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da počinitelj koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
(4) Operateri telekomunikacija ili druga pravna lica koja pružaju telekomunikacijske usluge dužna su tužitelju i policijskim organima omogućiti provođenje mjera iz stava (1) ovog člana.
Član 132.stav 1.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, "osnove sumnje" iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te utvrđivanje trajanja naređene radnje.
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16, 75/17), u relevantnom dijelu koji se primjenjivao u relevantnom periodu, glasi:
Član 33.
Pomaganje (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Član 55.
Produženo krivično djelo (1) Odredbe ovog zakona o stjecaju krivičnih djela neće se primijeniti kad učinitelj učini produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinitelj s namjerom učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja, s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kad se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.
Član 383.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
(4) Pribavljena korist bit će oduzeta.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na privatni i porodični život
28. Ustavni sud primjećuje da je apelant osporio „zakonitost“ pribavljene liste dolaznih i odlaznih apelantovih poziva koje „nije regulirano zakonom“ (u Glavi IX, član 130. ZKP-a), te se radi o dokazu koji je pribavljen kršenjem prava iz člana 8. Evropske konvencije „jer nije dobivena apelantova saglasnost“.
Da li je u došlo do miješanja u apelantovo pravo na privatni i porodični život
29. U vezi s navedenim, a što proizlazi iz osporene prvostepene presude, Ustavni sud najprije ukazuje da je svjedok Apolo Barišić pojasnio da mu je Tužilaštvo dostavilo naredbu za ispis dolaznih i odlaznih poziva, SMS brojeva, kao i da se uvežu brojevi koji pripadaju Arminu Jandriću, Ernesu Karaliću s određenim preciziranim brojem. Općinski sud je (na osnovu iskaza ovog svjedoka) naveo da se jasno vidi komunikacija, vrijeme i kretanje odnosno saobraćaj s „Elektro prizmom“ (čiji je suvlasnik apelant). Kantonalni sud je takođe zaključio da je apelant faktički obavljao rad direktora i isključivo on sarađivao s Arminom Jandrićem (tačka 16. ove odluke). Apelant je u apelaciji naveo da je iz ovog „nezakonitog dokaza“ (liste dolaznih i odlaznih poziva) sud utvrdio da su „suokrivljeni [Armin Jandrić i Ernes Karalić] komunicirali s apelantom“. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je sud utvrdio komunikaciju s „Elektro prizmom“ (tačka 9. ove odluke), ali imajući u vidu prethodno utvrđen apelantov status u „Elektro prizmi“ Ustavni sud nalazi da se može reći da se radi o broju koji je koristio apelant.
30. Sljedeće pitanje je da li je apelant adekvatno pred redovnim sudom osporavao naredbu za ispis poziva kako bi s uspjehom isto pitanje mogao pokrenuti pred Ustavnim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud najprije nalazi potrebnim pojasniti, a što proizlazi iz dostavljenih presuda, da je apelant u toku postupka (pred prvostepenim sudom kada je donijeta presuda od 29. septembra 2015. godine) osporavao najprije da je naredba nezakonita i pribavljena povredama ljudskih prava, da ju je donio nenadležni sud, kao i da odbrani nije omogućeno očitovanje o dokazu koji je proizašao iz naredbe. Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu presudu upravo zato što je apelant prigovarao zakonitosti dokaza (ispis poziva s apelantovih mobilnih telefona), te se Tužilaštvo pozvalo na naredbu, a sud nije zatražio da Tužilaštvo priloži naredbu, niti ju je Tužilaštvo priložilo kao dokaz. Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije objasnio zašto je prihvatio ovaj dokaz (pa je povrijedio odredbu člana 305. stav 7. ZKP-a i član 15. ZKP-a). Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda (iz ponovljenog postupka) proizlazi da je apelant osporavao postojanje naredbe, a Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da je u spis uložena naredba Kantonalnog suda (na glavnom pretresu, te je navedeno da je Tužilaštvo smatralo da će za postupanje biti nadležan Kantonalni sud) za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka. Kantonalni sud je po žalbi ukazao da apelant nije isticao da odbrana nije dala saglasnost za ispis poziva, već da nema naredbe suda. Kantonalni sud je takođe naveo da nije povrijeđeno pravo zbog činjenice da nije odgođena rasprava jer je odbrana već ranije imala ispis razgovora i imala priliku saslušati svjedoka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud će prihvatiti da je apelant osporavao kako samo postojanje naredbe tako i način izdavanja naredbe.
31. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u apelaciji apelant ukazao da mu je povrijeđeno pravo na privatni život pribavljanjem liste dolaznih i odlaznih poziva bez njegove saglasnosti. Apelant, takođe, navodi da se ne radi o posebnim istražnim radnjama i da to nije regulirano odredbom Glave IX, odnosno u članu 130. ZKP-a, ali što ne znači da ako nije zakonom regulirano da iste državni organ može pribavljati po svojoj volji, bez saglasnosti lica na koje se odnosi. Prema apelantovom mišljenju „sama naredba za ispis je nezakonita“ i krši apelantova prava iz člana 8. Evropske konvencije. U pogledu ovih navoda apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Mallone protiv Francuske.
32. Ustavni sud najprije ukazuje da je u predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi presudu Evropskog suda od 2. avgusta 1984) Evropski sud utvrdio sljedeće (tekst presude za potrebe ove odluke u potpunosti preuzet sa službene stranice https://www.poverenik.rs/sr.../1170- malone-protiv-uk.html):
„B. Merenje
83. Proces poznat kao „merenje" uključuje upotrebu nekog uređaja (nekog merno-kontrolnog štampača) koji beleži brojeve pozvane sa nekog posebnog telefona i vreme i trajanje svakog poziva (videti stav 56 gore). U pravljenju takvih beležaka, Pošta - sada Britanske Telekomunikacije - koristi samo signale poslate samoj sebi kao provajder telefonskih usluga i ne prati niti uopšte presreće telefonske razgovore. Iz ovoga je Vlada izvukla zaključak da merenje, suprotno presretanju zvaničnih poruka, ne vuče sa sobom mešanje u bilo koje pravo zagarantovano članom 8 (član 8).“
„84. Kako je Vlada pravilno sugerisala, neki merno-kontrolni štampač beleži informaciju koju neki dobavljač neke telefonske službe može u principu zakonito steći, što je značajno da bi se osiguralo da pretplatniku bude korektno naplaćeno ili da se istraže žalbe ili moguće zloupotrebe službe. Po njegovoj samoj prirodi, merenje stoga treba da se razlikuje od presretanja zvaničnih poruka, koje je nepoželjno i nezakonito u nekom demokratskom društvu, sem ako je opravdano.
Sud, međutim, ne prihvata da korišćenje podataka dobijenih merenjem, koje god da su okolnosti i svrha, ne može podstaći neko pitanje pod članom 8 (član 8).
Beleške o merenju sadrže informacije, naročito pozvane brojeve, koji su neki sastavni element zvaničnih poruka načinjenih telefonom. Prema tome, puštanje tih informacija policiji bez saglasnosti pretplatnika takođe se svodi na, po mišljenju Suda, neko mešanje u pravo garantovano članom 8 (član 8).“
„87. Odeljak 80 Zakona o pošti iz 1969. godine nikada nije primenjen tako da „zahteva od“ Pošte, u skladu sa nekim sudskim nalogom Državnog sekretara, da stavi na raspolaganje policiji u vezi sa istragom informacije o zločinu dobijene merenjem. S druge strane, nikakvo pravilo domaćeg zakona ne čini nezakonitim da se Pošta dobrovoljno usaglasi sa nekim zahtevom iz policije da pravi i dostavi beleške merenja (videti stav 56 gore). Praksa opisana gore, uključujući ograničavajuće uslove u odnosu na to kada se informacija može dati, je objavljena u odgovoru na pitanja iz Parlamenta (ibid.). Međutim, u dokazu navedenom pred Sudom, sem iz jednostavnog odsustva zabrane, izgledalo bi da nema zakonskih pravila koja se tiču delokruga i načina izvršavanja diskrecije koju uživaju javni organi. Prema tome, iako je zakonito u terminima domaćeg zakona, mešanje koje rezultuje iz postojanja prakse u pitanju nije bilo "u skladu sa zakonom", u okviru značenja stava 2 člana 8 (član 8-2) (videti stavove 66 do 68 gore).“
33. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, mjerenje odnosno pribavljanje liste (listing) odlaznih i dolaznih poziva potpada pod okvir zaštite člana 8. Evropske konvencije. Kako iz osporenih presuda proizlazi da se na osnovu ispisa poziva došlo do zaključka o komunikaciji s „Elektro prizmom“, čiji je suvlasnik „i faktički direktor“ apelant (kako je sud naveo), Ustavni sud će prihvatiti da se radi o telefonu (odnosno broju telefona) koji je koristio apelant. Ustavni sud će prihvatiti da je apelant u toku postupka osporio „zakonitost“, odnosno način na koji je izdata naredba za pribavljanje liste odlaznih i dolaznih poziva. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje da listing poziva ne predstavlja posebnu istražnu radnju, da za to ne postoji „zakonski osnov“, odnosno da je potrebna apelantova saglasnost.
34. Imajući u vidu da primjena naredbe za ispis dolaznih i odlaznih poziva predstavlja miješanje, treba se najprije utvrditi da li je miješanje zakonito. Ustavni sud se slaže s apelantovim navodima da ovo nisu posebne istražne radnje i nisu regulirane u Glavi IX u članu 130. ZKP-a. Međutim, u članu 86.a ZKP-a, u okviru Glave VIII – Radnje dokazivanja, između ostalih radnji dokazivanja navedena je i radnja „naredba operateru telekomunikacija“.
35. Iz naredbe Kantonalnog suda, koja je dostavljena na traženje Ustavnog suda, proizlazi da naredba sadrži uvod (unijete činjenice da je sudija za prethodni postupak u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih Armina Jandrića (zbog navedenih krivičnih djela) i Ernesa Karalića (zbog navedenih krivičnih djela) povodom prijedloga Tužilaštva (navedenog broja i datuma) za izdavanje naredbe operateru telekomunikacija, na osnovu člana 132. stav 1. ZKP-a izdao naredbu za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka, i to: pod a) i b) između navedenih brojeva (upisani telefonski brojevi) u preciziranom vremenu.
36. Tačkom 2. naredbe je određeno da će navedene radnje izvršiti HT Eronet d.o.o. Mostar, te ispis dostaviti sudiji za prethodni postupak. U obrazloženju naredbe je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo zahtjev za izdavanje naredbe operateru telekomunikacija za ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka poslatih između navedenih brojeva, te je precizirano vrijeme. Kantonalni sud je naveo da je naredbu donio rukovodeći se odredbama člana „132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine“.
37. U vezi s naredbom koja je dostavljena, Ustavni sud primjećuje sljedeće: naredba se nije odnosila na apelanta jer u njoj nigdje nije navedeno da se postupak vodi protiv apelanta ili njegovo ime, te je navedeno da je naredba izdata na zahtjev Tužilaštva (uz pozivanje na član 132. ZKP-a, odnosno ZKP Bosne i Hercegovine).
38. Ustavni sud podsjeća da standard „u skladu sa zakonom“ na osnovu člana 8. stav 2. zahtijeva da sporna mjera ima određeni osnov u domaćem propisu. Standard „u skladu sa zakonom“ se odnosi i na kvalitet propisa koji treba biti u skladu s vladavinom prava, te dostupan licu na koje se odnosi koje mora moći predvidjeti posljedice za sebe, te da mjera mora biti u skladu s vladavinom prava. Ustavni sud ukazuje da se naredba operateru telekomunikacija ne izdaje na osnovu člana 132. ZKP-a (ili 132. ZKPBiH), kako je navedeno u dostavljenoj naredbi, već na osnovu člana 86a. ZKP-a, te predstavlja jednu od radnji dokazivanja predviđenih u Glavi VIII ZKP-a. U navedenoj odredbi su takođe propisani uvjeti za izdavanje naredbe teleoperateru, te je jasno navedeno da „ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo“ sud može (na prijedlog tužioca i drugih lica) narediti da teleoperater dostavi podatke o „korištenju telekomunikacionih usluga tog lica“. Iz ovoga proizlazi da se misli na lice za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo. U nastavku odredbe člana 86a. ZKP-a je predviđen još jedan uvjet „ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku“. Ustavni sud zapaža da je u stavu 3. ovog člana navedeno da se radnje iz stava 1. člana 86a. ZKP-a mogu odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da je počinilac, odnosno od počinioca prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da počinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
39. Iz ovoga jasno proizlazi da naredbu operateru telekomunikacija mora izdati sud, te se u suštini ona odnosi na obavezu teleoperatera da sudu dostavi određene podatke koje teleoperater ima u vezi s korištenjem telekomunikacionih usluga lica za koje postoje osnovi sumnje da je počinilo krivično djelo, a koje su potrebne ili mogu poslužiti u krivičnom postupku. Nije potrebna bilo kakva saglasnost lica na koje se ona odnosi, kao što nije potrebna saglasnost lica kod pretresa, oduzimanja predmeta i drugih radnji koje se preduzimaju u svrhu prikupljanja dokaza potrebnih za krivični postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, dakle, primjećuje da je redovni sud izdao naredbu pozivajući se prije svega na član 132. ZKP-a (ili ZKPBiH). Međutim, to i dalje ne znači da sud nije postupao u skladu sa „zakonom“. Ovo iz razloga što je naredba teleoperateru propisana u ZKP-u (član 86a), te prema svom sadržaju naredba koja je dostavljena Ustavnom sudu ispunjava sve zakonom propisane uvjete, osim pozivanja na pogrešan član (i zakon BiH). Međutim, navedena činjenica, sama po sebi, nije dovoljna da Ustavni sud zaključi da je naredba „nezakonita“ jer je ona izdata „u skladu sa zakonom“, onako kako je predviđeno članom 86a. ZKP-a, bez obzira na manjkavosti koje nisu takve da utječu na njenu „zakonitost“. Osim toga, imajući u vidu apelantov glavni argument iz apelacije – da apelant nije dao saglasnost i da ne postoji zakonski osnov za ovu naredbu, iz svega gore navedenog jasno proizlazi da su takvi navodi neosnovani, odnosno (kako je rečeno) zakon je propisao mogućnost da sud izda ovakvu naredbu, a nije potrebna saglasnost lica na koje se ona odnosi. Takođe, suprotno apelantovim navodima, prilikom dostavljanja „dokumentacije“ od strane teleoperatera ne vrši se otvaranje predmeta, kako apelant sugerira. Isto se odnosi na apelantov navod o „trajanju naredbe“. Naime, kako je navedeno, sud je precizirao vrijeme za koje je tražio određeni listing poziva. Ustavni sud u vezi s navedenim ukazuje da se naredba izdaje kako bi se utvrdile određene komunikacije koje su se desile „u prošlom vremenu“, a naredba nema svoje „trajanje“ i „trajni karakter“ jer prestaje momentom kada teleoperater dostavi podatke koje sud traži (ona prestaje i ako ne dostavi), a što se odnosi na razgovore (njihov ispis ili listing) koji su se ranije već desili.
40. Stoga, Ustavni sud nalazi da je naredbu operateru telekomunikacija izdao sud u skladu sa zakonom.
41. I pored činjenice da je apelant očito problematizirao samo postojanje zakonskog osnova za izdavanje naredbe za ispis dolaznih i odlaznih poziva i da nije dao saglasnost (za što je Ustavni sud ocijenio da ispunjava uvjet „u skladu sa zakonom“) Ustavni sud će ispitati da li je miješanje u apelantova prava imalo legitiman cilj, odnosno bilo neophodno u demokratskom društvu, odnosno da li je poštovano načelo proporcionalnosti.
42. Dakle, kao i ostale radnje dokazivanja predviđene odredbama ZKP-a (pretres ili privremeno oduzimanje pisma) i ova radnja predstavlja miješanje u pravo lica (na koje se odnosi) na privatni i porodični život zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Međutim, zakonom su propisani uvjeti kada sud može izdati takvu naredbu, zadirući u privatni ili porodični život pojedinca, te se izdavanje naredbe teleoperateru (kao i druge) uglavnom svodi na prikupljanje informacija od koristi za krivični postupak. Naredba je (kako iz nje same proizlazi) izdata u odnosu na lica protiv kojih je bio u toku krivični postupak (Armin Jandrić i Ernes Karalić), te je glasila na ispis dolaznih i odlaznih poziva i SMS poruka navedenih lica s određenim preciziranim brojem za koji se naknadno utvrdilo da predstavlja komunikaciju s „Elektro prizmom“ (odnosno Ustavni sud je naveo da je za potrebe ove odluke utvrdio da je taj broj koristio apelant). Stoga je očigledno da je naredba suda izdata za potrebe vođenja krivičnog postupa protiv određenih lica, a kasnije se reflektirala i na apelanta jer su podaci dobiveni na osnovu naredbe poslužili kao dokaz i u postupku protiv apelanta.
43. Stoga, Ustavni sud zapaža da je naredba za ispis poziva bila u službi legitimnog cilja, tj. materijal pribavljen ovom naredbom korišten je u svrhu istrage i na suđenju apelantu. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi se u pitanje ni proporcionalnost, tj. navedena naredba je bila opravdana kao „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu istrage, procesuiranja i kažnjavanja apelanta, a što je nesporno potrebno radi kažnjavanja počinilaca krivičnih djela, kao i prevencije budućeg vršenja krivičnih djela.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak
45. Ustavni sud zapaža da se predmetna apelacija odnosi na postupak u kojem je apelant proglašen krivim, te su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
46. U suštini, navodi iz apelacije mogu se sumirati na sljedeći način: apelant tvrdi da su redovni sudovi zasnovali presude na nezakonitim dokazima, da su proizvoljno ocijenili dokaze, kao i da nisu ponuđeni dokazi za postojanje bitnih elemenata krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo jer sudovi nisu cijenili dokaze odbrane.
47. U vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
48. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
49. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zadatak redovnih sudova je da ocijene dokaze, te njihovu relevantnost kada se na njih optuženi poziva (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, str. 31, stav 68).
50. Ustavni sud će se u odluci referirati samo na navode koji bi eventualno mogli pokrenuti pitanje „pravičnosti postupka“. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud najprije primjećuje da je u presudi Općinskog suda od 29. septembra 2015. godine (koja je ukinuta presudom Kantonalnog suda nakon čega je sud donio presude koje su osporene apelacijom) navedeno da je Tužilaštvo podnijelo optužnicu protiv Armina Jandrića, Ernesa Karalića i apelanta, ali je Armin Jandrić na ročištu o izjašnjenju o krivici priznao krivicu, dok je Ernes Karalić zaključio sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom. Armin Jandrić i Enes Kuralić su kao svjedoci u postupku koji se vodio protiv apelanta dali iskaze na kojima je sud, između ostalih dokaza, zasnovao svoju presudu. Međutim, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su izjave ovih svjedoka podržane i drugim dokazima na koje se sud pozvao, iskazima ostalih svjedoka, kao i materijalnim dokazima u spisu. Ustavni sud smatra da činjenica da se kao svjedoci pojavljuju lica koja su priznala krivicu, odnosno zaključila sporazum o priznanju krivice, sama po sebi ne dovodi u pitanje pravičnost postupka. Ovo pogotovo jer su iskazi svjedoka Jandrića i Karalića podržani drugim provedenim dokazima, a odbrana ne tvrdi da nije imala mogućnost da ove svjedoke ispita, već je samo ukazala da sud nije dozvolio odbrani „da postavi pitanje ovim svjedocima da li su zaključili sporazum o priznanju krivice“. Stoga ovi apelantovi navodi ne pokreću pitanje pravičnosti postupka, niti se iskazi ovih svjedoka – za koje apelant paušalno navodi da okolnosti slučaja izazivaju sumnju u njihovu vjerodostojnost i tačnost (bez navođenja zbog čega) mogu smatrati nezakonitim. U odnosu na apelantove navode o nezakonitosti naredbe Kantonalnog suda za ispis poziva Ustavni sud se očitovao u prethodnim tačkama ove odluke, te ne smatra potrebnim ponovo analizirati „zakonitost“ naredbe u odnosu na pravo na pravično suđenje jer je već utvrđeno da je naredba izdata u skladu sa zakonom, a sam apelant nije osporio sam sadržaj dokaza pribavljenih ovom radnjom.
51. Dalje, apelant je pobrojao dokaze koje sud navodno „nije cijenio“. Međutim, iz obrazloženja presuda jasno proizlazi da je sud ove dokaze cijenio, te je upravo na osnovu tih dokaza (koje je apelant naveo u apelaciji) zaključio da je apelant suvlasnik u preduzeću „Elektro prizma“, dok je istim dokazima apelant pokušao dokazati (što ponavlja i u apelaciji), da nema svojstvo odgovornog lica. Činjenica da ocjenom dokaza sud dođe do zaključaka koji ne odgovaraju apelantu sama po sebi ne utječe na pravičnost postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u obrazloženjima osporenih presuda, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što ukazuje da je postupak bio nepravičan i da nisu poštovane garancije pravičnosti postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta ni tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, odnosno zaključuje da su svi ovi navodi neosnovani.
52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
53. Apelant je povredu prava na imovinu doveo u vezu s činjenicom da je oštećeni upućen na ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u parnici. Međutim, navedeno još uvijek ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu, te je upitno da li će do toga i doći (apelant do donošenja ove odluke nije obavijestio Ustavni sud o ovome). Stoga, sam navod o povredi prava na imovinu zbog činjenice da je oštećeni s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu, koji će tek eventualno biti rješavan u nekom drugom postupku odvojenom od krivičnog postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, u najmanju ruku je preuranjen, te Ustavni sud i nije u mogućnosti da ga kao takvog posebno razmatra.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada naredba suda za ispis dolaznih i odlaznih poziva, kojom je obuhvaćen i broj telefona za koji se može reći da pripada apelantu, ima svoj osnov u zakonu, te je izdata u skladu sa zakonom propisanom odredbom, a utvrđene manjkavosti u naredbi nisu takve naravi da dovode u pitanje samu „zakonitost“ naredbe, te kada je naredba imala legitiman cilj, te bila opravdana u demokratskom društvu, a preduzeta mjera proporcionalna, odnosno poslužila u krivičnom postupku protiv apelanta.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanta, nije bio pravičan, odnosno da su korišteni nezakoniti dokazi ili da je sud proizvoljno i pogrešno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava ili povrijedio načelo in dubio pro reo.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević