Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1563/17 (R. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1563/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1563/17, rješavajući apelaciju R. J., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I

MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R. J. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 047635 16 Rev od 27. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047635 09 Gž od 25. maja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant R. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047635 16 Rev od 27. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047635 09 Gž od 25. maja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužene Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 8. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Postupajući u ponovnom postupku povodom apelantove tužbe protiv tužene radi naknade štete, nakon što je prethodna presuda ukinuta, Opštinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) Presudom broj 65 0 P 047635 00 P od 9. decembra 2008. godine obavezao je tuženu da apelantu isplati iznos od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 5. maja 2000. godine.

6. Opštinski sud je donio svoju odluku na osnovu izvedenih dokaza, i to apelantovog iskaza, uvidom u Ugovor o otvaranju sefa preciziranog broja (u daljnjem tekstu: predmetni sef), ovlašćenje S. P. za rukovanje sefom, uvidom u Zapisnik o otvaranju sefa od 19. aprila 1995. godine i brojnih drugih dokaza pobliže navedenih na str. 5 i 6 obrazloženja presude. Naime, Opštinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su apelant i tužena (tj. njen pravni prednik Jugobanka) zaključili ugovor o otvaranju predmetnog sefa. Apelant je 18. februara 1992. godine u navedeni sef deponovao novčana sredstva u iznosu od 50.000,00 DEM na ime vraćanja kredita davaocu kredita – Unis finansijama u slučaju da ona ne budu vraćena od korisnika kredita DP Primarna prerada drveta. U vezi s tim je navedeno da iz potvrde davaoca kredita – Unis finansija od 18. februara 1992. godine, kao i iskaza samog apelanta datog na ročištu za glavnu raspravu od 16. septembra 2008. godine, nespornim proizlazi da je apelant navedena sredstva deponovao u sef tužene isključivo radi obezbjeđenja vraćanja kredita. Sud je naveo da je takođe nesporno da je na osnovu punomoći date S. P. koja je izdata u Beogradu „tužena dozvolila pristup navedenom sefu, te njegovo ispražnjenje“, kao i da iz zapisnika o otvaranju sefa proizlazi da je konstatovano da se u sefu nalazi 50.000,00 DEM. Sud je zatim prezentovao sadržaj apelantovog iskaza prema kojem je apelant kao vlasnik privatnog preduzeća koje se bavilo posredovanjem u februaru 1992. godine posredovao između preduzeća DP Primarna prerada drveta (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) i Unis banke u sklapanju ugovora o kreditu, te je ta banka uslovljavala davanje kredita deponovanjem iznosa od 50.000,00 DEM kao garanciju da će korisnik kredita blagovremeno vratiti odobreni kredit, nakon čega je došlo do otvaranja sefa u koji je apelant deponovao navedeni iznos. Naveo je da u toku rata nije bio u BiH, te da je dobio informacije da je banka ispraznila sef budući da korisnik kredita nije vratio kredit. Međutim, apelant je naveo da je on došao do saznanja da je kredit Unis banci vraćen. Utvrđeno je da je S. P. izjavila da je „sef otvoren za potrebe Unis finansija i da vlasnik sadržaja sefa nisu bili [apelant i ona], te da se ovlašćuju Unis finansije da imenuju lice koje će raspolagati sefom.“ Nadalje je utvrđeno da je Unis banci na ime vraćanja pozajmice uplaćeno „2.500.000,00 dinara“.

7. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Opštinski sud je zaključio da je između apelanta i tužene postojao ugovorni odnos koji se zasnivao na ugovoru o korišćenju sefa. Iz tog ugovora, koji su ugovorne strane zaključile 18. februara 1992. godine, proizlazi da je apelant kao korisnik uzeo u zakup sef na period od 18. februara 1992. godine do 18. februara 1993. godine, a da su prava i obaveze iz tog ugovora sadržane u odluci o uslovima za izdavanje sefova u zakup. Taj sud je dalje ukazao da se prema odredbi člana 1061 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovorom o sefu banka obavezuje da stavi na upotrebu korisniku sef za određeni period, a korisnik sefa se obavezuje da za to plati banci određenu naknadu. Dalje, obaveza banke je da mora preduzeti sve potrebne mjere da obezbijedi dobro stanje sefa i nadzor nad njim. Odredbom člana 1062 citiranog zakona regulisana je obaveza banke da pristup sefu može dozvoliti samo korisniku sefa ili njegovom punomoćniku. U konkretnom slučaju, tužena je razmatrajući ugovorni odnos između dva pravna lica, kao i ispunjenje obaveze iz ugovora o kreditu koji su sklopili korisnik kredita i Unis banka, omogućila Unis finansijama da pristupi i izvrši pražnjenje navedenog sefa, čime je omogućila Unis finansijama da izvrši preuzimanje novca koji se nalazio u sefu. Opštinski sud je takođe naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da lice koje je imalo punomoć apelanta kao korisnika sefa nije imalo njegovu saglasnost da sredstva pohranjena u sefu prenosi na treća lica. Osim toga, taj sud smatra da otvaranje sefa zbog neispunjenja obaveza jedne od ugovornih strana iz ugovora o sefu prema odredbi člana 1064 ZOO-a banka može zahtijevati samo putem suda, pri čemu će se utvrditi sadržaj sefa, a nađene stvari položiti u sudski depozit ili povjeriti banci na čuvanje. Dakle, navedenom odredbom ZOO-a jasno je definisana obaveza banke da obezbijedi čuvanje sefa od neovlašćenog otvaranja trećih lica, koje obaveze je tužena prekršila, kao i odredbe ugovora o otvaranju sefa, i apelantu kao korisniku sefa pričinila materijalnu štetu koja se sastoji u vrijednosti položenih stvari.

8. Nadalje, Opštinski sud je odbio kao neosnovane navode tužene da navedeni pravni odnos treba posmatrati u kontekstu obligacionopravnog odnosa koji je nastao prilikom zaključivanja ugovora o kreditu, koji je korisnik kredita zaključio sa Unis bankom, jer za ovakve tvrdnje tužena nema uporište u provedenim dokazima jer nije pružila dokaze da je bila upoznata s navedenim ugovorom o kreditu i sadržajem sefa ili da je jemčila za ispunjenje obaveza iz obligacionopravnog odnosa trećih lica. Dakle, uvidom u ugovor o sefu Opštinski sud je utvrdio da je taj ugovor zaključen između apelanta i tužene, iz čega jasno slijedi da je ovo ugovorni odnos koji se tiče samo banke kao tužene, te u tom ugovoru nigdje nije navedeno da sadržaj sefa predstavlja garanciju za ispunjenje obaveze iz ugovora zaključenih između trećih lica. Takođe, neosnovani su navodi tužene da ugovor o sefu u ovom kontekstu ima supsidijaran karakter, tj. da nije sam sebi svrha, s obzirom na to da je, prema mišljenju tog suda, takav navod paušalan i proizvoljan jer ne proizlazi iz samog sadržaja ugovora niti drugih dokaza. Naime, supsidijarnost ugovora se ne može pretpostavljati, već mora proizlaziti iz same pismene forme ugovora, koja je u konkretnom slučaju i postojala. Dakle, iz svih izvedenih dokaza je nesporno da deponovana sredstva nisu bila svojina Unis finansija, niti korisnika kredita. U vezi s tim je navedeno da porijeklo novca, a još manje njegovu namjenu, kao i realizaciju pravnih poslova koji su zaključila treća lica, prema ocjeni tog suda, tužena banka nije bila ovlašćena utvrđivati. Prema tome, Opštinski sud smatra da je tužena preduzela protivpravnu radnju čija se protivpravnost ogleda isključivo u činjenici da je dozvolila pristup sefu licima koja za to nisu ovlašćena ugovorom o sefu. Osim toga, istaknuto je da je u toku cijelog postupka bila nesporna činjenica da novac u sef nisu položili ni Unis finansije, niti korisnik kredita, već je to učinio apelant. Dakle, predmet raspravljanja u konkretnoj parnici ne može biti ispunjenje ugovorenih obaveza između trećih lica, već odgovornost za štetu koju je banka prouzrokovala apelantu kao korisniku sefa na taj način što je neovlašćeno omogućila trećim licima da pristupe sefu budući da je u postupku utvrđeno da S. P. koja je bila apelantov punomoćnik u vrijeme zaključenja ugovora o sefu 18. februara 1992. godine nije imala saglasnost od apelanta da prenese ovlašćenje na treće lice. Stoga je ovaj sud odlučio kao u izreci presude.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047635 09 Gž od 25. maja 2011. godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda je preinačena i apelantu odbijen tužbeni zahtjev.

10. Kantonalni sud je uvidom u cjelokupan spis utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, međutim, na osnovu provedenih dokaza smatra da je taj sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud smatra da je kod ocjene dokaza prvostepeni sud pogrešno zaključio da se u ovoj pravnoj stvari radi o ugovoru o sefu, a zanemaruje bitnu činjenicu da je isključivi cilj deponovanja novca bilo obezbjeđenje ugovora o kreditu, za koji je apelant nesporno garantovao polaganjem novca u sef tužene da bi izdejstvovao kredit za treće lice, tj. za korisnika kredita, koji je i dobio sredstva i nije ih vratio davaocu kredita. Stoga, Kantonalni sud smatra da je navedeni novčani iznos služio kao obezbjeđenje kredita i oročavao se na poseban način, na isti rok na koji je odobren kredit. Dakle, neplaćanjem kredita, tj. ako korisnik kredita ne izvrši svoje obaveze, davalac kredita se ima pravo naplatiti iz pologa koji je služio kao obezbjeđenje kredita. Istaknuto je da je apelant u ovom slučaju bio posrednik koji je pronašao sredstva i doveo u vezu treću firmu sa kreditorom kao davaocem kredita radi podizanja kredita, međutim, ratne okolnosti su dovele do toga da je korisnik kredita dobio sredstva, a odnosi između apelanta kao polagača sredstava i korisnika kredita nisu ispoštovani na način kako je to između njih dogovoreno. U vezi s tim je navedeno da se korisnik kredita isključivo nalazi u obligacionopravnom odnosu sa apelantom iz osnova ugovora o posredovanju, te on treba da apelantu vrati cjelokupna sredstva koja su poslužila kao obezbjeđenje i u svrhu podizanja kredita ako su ta sredstva svojina apelanta ili njegove firme u vrijeme kada je bio direktor firme, ili da mu isplati dio sredstava kako je uobičajeno prilikom sklapanja ugovora o posredovanju. Istaknuto je da apelant ne spori da su sredstva deponovana s ciljem obezbjeđenja kredita, da su deponovana u tu svrhu i da je ovlašćeno lice S. P. ove činjenice u cijelosti potvrdilo, tj. da je svrha položenog novca u sef bila obezbjeđenje povrata kreditnih sredstava koje su Unis finansije odobrile korisniku kredita. S obzirom na to, Kantonalni sud smatra da sva eventualna prava na isplatu ukoliko je oštećen u ovom pravnom poslu apelant može da ostvari od lica u čije ime je poslovao i garantovao isplatu kredita. Stoga taj sud smatra da se davalac kredita u zakonitom postupku namirio od novca koji je bio i predviđen u slučaju neispunjavanja obaveza po kreditu.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047635 16 Rev od 27. decembra 2016. godine apelantova revizija je odbijena.

12. Prema ocjeni Vrhovnog suda, osporena presuda drugostepenog suda je ispravna i zakonita, a prigovori apelantove revizije nisu osnovani. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvo ponovio činjenične tvrdnje na kojim apelant zasniva svoj zahtjev, zatim činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog i drugostepenog suda. Nadalje je Vrhovni sud naveo da smatra, suprotno apelantovim revizionim navodima, da je drugostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koje je kao pravilne prihvatio i revizioni sud budući da nisu u suprotnosti sa zapisnicima o izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, i da imaju uporišta i u odredbama procesnog i materijalnog prava na koje se taj sud pozvao u obrazloženju osporene presude zbog čega su ocijenjeni neosnovanim apelantovi navodi o povredi odredbe člana 209 ZPP. Vrhovni sud je naveo da smatra da je ispravno prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu izveden zaključak da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova osnovanost, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud.

13. Vrhovni sud smatra da je, sve i da se prihvati apelantova tvrdnja da se sporni odnos omeđen apelantovim tužbenim zahtjevom ima sagledati u kontekstu pravnog odnosa apelanta i tužene proisteklog iz ugovora o sefu, dakle van zaključenog ugovora o kreditu i osnovom posredovanja, kako to smatra drugostepeni sud, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. U tom kontekstu Vrhovni sud je takođe ukazao na odredbu člana 1061 ZOO-a, te je u vezi s tim naveo da su predmet prestacije obligacionog odnosa zasnovanog na osnovu ugovora o sefu: na strani banke da stavi na upotrebu korisniku sef za određeni period, a korisnika da banci za to korišćenje plati određenu naknadu. Uz ove činidbe ugovornih strana zaključenjem ugovora o sefu na strani banke nastaje obaveza preduzimanja potrebnih mjera da obezbijedi stanje sefa i nadzor nad njim, te da dozvoli pristup sefu samo korisniku ili njegovom punomoćniku, a da banka ne smije držati kod sebe duplikat ključeva koji se predaju korisniku sefa (član 1062 ZOO-a). Vrhovni sud je takođe ukazao da je korisnik sefa u ovoj pravnoj stvari apelant, koji je u tom svojstvu ovlašćenjem za rukovanje sefom ovlastio S. P., koje ovlašćenje važi do pismenog opoziva od apelanta kao korisnika sefa. Izjavom od 25. maja 1994. godine, ovjerenoj kod Prvog opštinskog suda u Beogradu, S. P. je izjavila da je apelantov sef otvoren za potrebe Unis finansija, zbog čega je ona ovlastila Unis finansije da imenuje lice koje će raspolagati navedenim sefom otvorenim kod tužene, a na osnovu koje izjave je tužena zapisnički od 19. aprila 1995. godine predmetni sef otvorila, utvrdila njegov sadržaj i ključeve od sefa predala F. P., zaposlenici Unis finansija. Prema tome, Vrhovni sud smatra da otvaranje sefa nije izvršeno na osnovu raskida ugovora o sefu u smislu člana 1064 ZOO-a, koji raskid podrazumijeva materijalnopravnu pretpostavku za dalje radnje banke predviđene stavovima 2 i 3 navedenog člana, već osnovom radnji punomoćnice S. P., kojoj punomoć po korisniku sefa nije opozvana. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, upravo suprotno apelantovim navedenim tvrdnjama, sama činjenica da je ugovorom o sefu pravni prednik tužene apelantu stavio na upotrebu sef za određeni period, u koji je apelant stavio određena novčana sredstva, prema ocjeni tog suda, ne mijenja pravni režim tih sredstava, koji je očito takav da je izvršeno njihovo zalaganje, tj. zalaganje stvari u smislu člana 974 ZOO-a, u pogledu kojih, kako je to određeno članom 975 stav 2 citiranog zakona, predstoji obaveza zalogoprimca na njihovo vraćanje, bez obzira na to što se one nalaze u sefu. Takođe, Vrhovni sud je naveo: „Neosnovano takođe [apelant] tvrdi da je drugostepeni sud pobijanom presudom zanemario odredbu člana 1062 ZOO-a jer da [apelant], koji je ovlastio [S. P.] da može rukovati sefom, ovu nije ovlastio da navedeno ovlašćenje prenese na drugog, što je ona učinila, zasnivajući ovu tvrdnju na odredbi člana 86 stav 1 ZOO-a, jer pri iznošenju ove tvrdnje zanemaruje da je navedena radnja dozvoljena zakonom.“ Kako se u ovoj pravnoj stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne radi o raskidu ugovora o sefu u slučaju neplaćanja, neosnovano apelant protivpravnost tužene pri otvaranju sefa nalazi u tvrdnjama da je te prilike postupljeno protivno članu 1064 ZOO-a. Dosljedno navedenom, Vrhovni sud je apelantovu reviziju, saglasno odredbi člana 248 ZPP, odbio i odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava, apelant je ponovio odlučenje redovnih sudova, te istakao da su Vrhovni sud i Kantonalni sud „zasnovali svoje odluke na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava“. U vezi s tim ističe da nijedna odredba ZOO-a koja reguliše pitanje ugovora o sefu ne propisuje mogućnost da banka samostalno otvori sef, a u okolnostima konkretnog slučaja banka je dozvolila da sadržaj sefa utvrdi komisija koju je formirala banka, a potom se naplatila iz sredstava položenih u sefu. Osim toga, apelant tvrdi da su sudovi bili dužni zaključiti da je postupanje Slavice Pribilović bilo protivno zakonu, jer je ona bez njegovog ovlašćenja, odnosno postupajući protivno odredbi člana 86 ZOO-a prenijela ovlašćenje na treće lice. Imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi da je lišen svoje imovine protivno odredbama ZOO-a.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Kantonalni sud je ukazao da apelantove navode smatra neosnovanim jer postupanjem tog suda nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena u odgovoru na apelaciju ističe da je apelacija u cijelosti neosnovana i predlaže da je Ustavni sud odbaci. Kako se radilo o deponovanju sredstava radi obezbjeđenja kredita i da je sef otvoren na osnovu izjave lica koje je imalo ovlašćenje da upravlja sefom, da je formirana komisija za otvaranje sefa, smatra da sef nije protivpravno otvoren, tj. da se ne radi o nepravilnom postupanju tužene jer je postupila po nalogu apelantovog punomoćnika. Stoga tužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11, odredbe zakona su važile u periodu trajanja predmetnog postupka) relevantne odredbe glase:

Član 86.

Zastupnik ne može prenijeti svoja ovlaštenja na drugog, izuzev kad mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom.

Član 974.

(1) Zalogodavac je dužan predati zalogoprimcu ili trećem licu koje su sporazumno odredili stvar koja je predmet ugovora ili ispravu koja daje imaocu isključivo pravo raspolaganja njome.

(2) Ugovarači se mogu sporazumjeti da zajednički čuvaju stvar ili ispravu. Član 975.

Zalogoprimac je dužan čuvati stvar sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina.

On je dužan vratiti je čim mu dug bude namiren. Ugovarači se mogu sporazumjeti da zajednički čuvaju stvar ili ispravu.

Član 1061.

(1) Ugovorom o sefu obavezuje se banka da stavi na upotrebu korisniku sef za određeni period vremena, a korisnik se obavezuje da za to plati banci određenu naknadu.

(2) Banka mora preduzeti sve potrebne mjere da obezbijedi dobro stanje sefa i nadzor nad njim.

Pristup sefu Član 1062.

(1) Pristup sefu može se dozvoliti samo korisniku ili njegovom punomoćniku.

(2) Banka ne smije držati kod sebe duplikat ključa ili ključeva koji se predaju korisniku.

Prava banke u slučaju neplaćanja Član 1064. stav 1.i 2.

(1)Ako korisnik ne plati banci samo jedan obrok naknade po dospjelosti, banka može raskinuti ugovor po isteku mjesec dana pošto korisnika preporučenim pismom opomene na naplatu.

(2)Pošto raskine ugovor, banka može pozvati korisnika da isprazni sef i da joj preda ključ, pa ako korisnik to ne učini, banka može zahtijevati da se sef otvori putem suda, utvrdi njegova sadržina i nađene stvari stave u sudski depozit ili povjere banci na čuvanje.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 p 047635 16 Rev od 27. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak radi naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da je između apelanta i tužene postojao ugovorni odnos koji se zasnivao na ugovoru o korišćenju sefa, da je otvaranje sefa izvršeno protivno odredbi člana 1064 ZOO-a, koju obavezu je tužena, prema ocjeni tog suda, prekršila, na koji način je apelantu kao korisniku sefa pričinjena šteta. Dosljedno navedenom, Opštinski sud je zaključio da lice koje je imalo punomoć apelanta kao korisnika sefa S. P nije imalo apelantovu saglasnost za prenos sredstava na treće lice.

31. Za razliku od prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantu odbijen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da su novčana sredstva koja je apelant deponovao u sef tužene služila isključivo za obezbjeđenje kredita, tj. ako korisnik kredita svoje obaveze ne izvrši da se davalac kredita ima pravo naplatiti iz navedenog pologa. Kantonalni sud je obrazložio da se apelant isključivo nalazio u obligacionopravnom odnosu sa korisnikom kredita iz osnova ugovora o posredovanju, te da sva eventualna prava na isplatu ukoliko je oštećen u ovom pravnom poslu apelant može da ostvari od lica u čije ime je poslovao i garantovao isplatu kredita. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da takođe zapaža da apelant ne spori da su sredstva deponovana radi obezbjeđenja kredita, a što je potvrdilo i ovlašćeno lice S. P.

32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, obrazložio zašto je ispravan zaključak Kantonalnog suda da apelantu u datoj situaciji tužena nije pričinila štetu i zašto u okolnostima konkretnog slučaja nema uslova za primjenu člana 1064 ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio da je apelant kao lice koje je posredovalo u zaključivanju ugovora o kredita u sef tužene deponovao navedeni novčani iznos u smislu čl. 974 i 975 stav 2 ZOO-a (ugovor o zalogu – odredbe koje regulišu obaveze zalogodavca i zalogoprimca) budući da se navedeno postavilo kao preduslov da davalac kredita odobri kredit korisniku kredita. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da se zalaganjem novca u sef tužene u smislu citiranih odredbi ZOO-a nije mijenjao pravni režim korišćenja tih sredstava, u smislu da predstoji obaveza zalogoprimca na njihovo vraćanje, bez obzira na to što se sredstva nalaze u sefu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je S. P. imala ovlašćenje od apelanta za rukovanje navedenim sefom u momentu prenošenja ovlašćenja na davaoca kredita, budući da ovlašćenje koje je izdao apelant nije bilo opozvano, zbog čega je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na odredbe člana 86 ZOO-a. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe ZOO-a na kojim je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, tj. zaključak da je apelantova revizija neosnovana, pri čemu je detaljno obrazložio zašto u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tužene za štetu, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koja bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova prekršeno i pravo na imovinu. Apelant kršenje navedenog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1563/17 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio