Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3542/18 (S. D., D. D., M. D., A. Č. i S. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija preuranjena
- Upravni postupak
- Izvršni postupak
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3542/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3542/18, rješavajući apelaciju Senada Drine, Dževada Drine, Mirze Drine, Azre Čaušević i Senije Poropat, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tač. e) i l) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Drino, Dževad Drino, Mirza Drino, Azra Čaušević i Senija Poropat protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azra Čaušević protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 156528 18 I od 20. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 156528 18 I od 27. aprila 2018. godine, zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dževad Drino protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 156530 18 Gž od 25. januara 2019. godine, Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 156530 18 I od 27. jula 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 I 156530 18 I od 31. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Senad Drino, Azra Čaušević, Mirza Drino, Senija Poropat i Dževad Drino protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 008905 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Drino, Dževad Drino, Mirza Drino, Azra Čaušević i Senija Poropat (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 2. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 I 156528 18 I od 20. juna 2018. godine, Rješenja Općinskog suda broj 43 0 I 156528 18 I od 27. aprila 2018. godine, te Rješenja Općinskog suda broj 43 0 I 156530 18 I od 31. maja 2018. godine, kao i protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine. Apelanti su u periodu od 20. septembra 2018. do 4. februara 2019. godine dopunili apelaciju, te osporili Rješenje Općinskog suda broj 43 0 I 156530 18 I od 27. jula 2018. godine, zatim Rješenje Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 I 156530 18 Gž od 25. januara 2019. godine, te Presudu Vrhovnog suda broj 06 0 U 008905 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine.
2. Takođe, apelanti su 4. februara 2019. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio postupak po Rješenju o izvršenju Općinskog suda broj 43 0 I 156530 18 I od 31. maja 2018. godine i Rješenju o izvršenju broj 43 0 I 156530 18 I od 27. aprila 2018. godine".
Parnični postupak
3. Apelanti su prije podnošenja ove apelacije, 9. februara 2017. godine, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine. Ustavni sud je na sjednici održanoj 7. marta 2017. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-503/17 kojom je odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu 9. februara 2017. godine, protiv Presude Vrhovnog suda broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Izvršni postupak u odnosu na apelanticu Azru Čaušević
4. Općinski sud, postupajući po prijedlogu Milke Lučić (u daljnjem tekstu: tražiteljica izvršenja), na osnovu izvršne isprave Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 004530 13 P 2 od 25. juna 2015. godine (koja je donesena u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 12. januara 2017. godine), donio je Rješenje o izvršenju broj 43 0 I 156528 18 I od 27. aprila 2018. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na pokretnim stvarima apelantice Azre Čaušević, a radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 9.379,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškova izvršnog postupka.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 I 156528 18 I od 20. juna 2018. godine odbijen je prigovor apelantice izjavljen protiv navedenog rješenja o izvršenju. Prema stanju spisa, apelantica je 28. juna 2018. godine Kantonalnom sudu podnijela žalbu protiv navedenog rješenja Općinskog suda od 20. juna 2018. godine.
Izvršni postupak u odnosu na apelanta Dževada Drinu
6. Općinski sud, postupajući po prijedlogu tražiteljice izvršenja, na osnovu izvršne isprave Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 004530 13 P 2 od 25. juna 2015. godine (koja je donesena u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 12. januara 2017. godine), donio je Rješenje o izvršenju broj 43 0 I 156530 18 I od 31. maja 2018. godine kojim je odredio predloženo izvršenje na pokretnim stvarima apelanta Dževada Drine, a radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 9.379,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškova izvršnog postupka.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 I 156530 18 I od 27. jula 2018. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja o izvršenju.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 43 0 I 156530 18 Gž od 25. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno je rješenje prvostepenog suda.
9. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije osnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi ponovio iste navode koje je prvostepeni sud već cijenio prilikom donošenja odluke o prigovoru (tj. navodi se odnose na nedostatke izvršne isprave, a koje izvršni sud nije mogao razmatrati i koje je apelant mogao isticati samo u postupku donošenja izvršne isprave, te na zakonske zatezne kamate, koje je sud odredio na prijedlog tražiteljice izvršenja). Kantonalni sud je kao pravilne, jasne i dovoljne prihvatio sve razloge koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju svoje odluke. Nadalje, Katonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi kojima se osporava visina troškova izvršenja, s obzirom da je navedene žalbene navode apelant trebao isticati u prigovoru protiv rješenja o izvršenju. Upravni postupak
10. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 U 008905 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine, odbačen je kao preuranjen zahtjev apelanata za upis nekretnina u katastar Općine Gornji Vakuf/Uskoplje.
11. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja upravnog spisa proizilazi da u upravnom postupku nije bilo sporno da su apelanti suvlasnici na nekretninama na koje se odnosi njihov zahtjev za upis nekretnina u katastar Općine Gornji Vakuf/Uskoplje, ali da se njihovom zahtjevu nije moglo udovoljiti zbog toga što je za područje katastarske općine Gornji Vakuf/Uskoplje (na kojem se nalaze predmetne nekretnine) u toku postupak javnog izlaganja nekretnina, te podaci kojim raspolaže prvostepeni upravni organ (Služba za prostorno planiranje, imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Gornji Vakuf/Uskoplje) nisu zvanični, zbog čega se ne mogu vršiti ni izmjene na istim. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni upravni organ pravilno postupio cijeneći da nema uslova za pokretanje postupka, te odbacio zahtjev apelanata kao preuranjen na osnovu odredbe člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, da je drugostepeni upravni organ (Kantonalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Bugojno) pravilno odbio žalbu apelanata izjavljenu protiv navedene odluke prvostepenog organa, kao i da je prvostepeni sud (Kantonalni sud u Novom Travniku) pravilno odbio tužbu apelanata podnesenu protiv odluke drugostepenog upravnog organa, te da pravilnost navedene odluke prvostepenog suda nije dovedena u pitanje navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je navedeni zahtjev odbio.
Apelacioni navodi
12. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, između ostaloga, navode da je do povrede njihovih prava došlo jer je Općinski sud odredio izvršenje protiv apelanta i apelantice na osnovu presude Općinskog suda u Bugojnu od 25. juna 2015. godine (u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 12. januara 2017. godine), a koje su suprotne presudama Kantonalnog suda u Novom Travniku i Vrhovnog suda, kojima je rješavan isti činjenični i pravni osnov. Također, apelanti navode da je Vrhovni sud donio presudu od 22. novembra 2018. godine „kojom odbija njihov Zahtjev, uz Obrazloženja da je njihov zahtjev za upis u katastar preuranjen i da oni ne trpe niti će trpiti štetne posljedice zbog toga što nisu upisani u katastar kao posjednici, jer je katastar K.O. Podgrađe nevažeći.“. Nadalje, apelanti navode da ta konstatacija suda nije tačna, jer isti sud presudom od 12. januara 2017. godine odbio reviziju apelanata upravo zbog toga što nisu bili upisani kao posjednici spornih nekretnina u katastar općine Gornji Vakuf/Uskoplje.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. e) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tač. e) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Ustavni sud već odlučivao (u pogledu Presude Vrhovnog suda broj 46 0 P 004530 15 Rev od 12. januara 2017. godine)
14. Ustavni sud zapaža da apelanti u predmetnoj apelaciji pokreću ista pitanja, odnosno osporavaju istu odluku koja je bila predmet njihove ranije podnesene apelacije o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
II.Preuranjenost (u pogledu Rješenja Općinskog suda broj 43 0 I 156528 18 I od 20. juna 2018. godine u odnosu na apelanticu Azru Čaušević))
15. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz stanja spisa, da je postupak po žalbi apelantice Azre Čaušević protiv rješenja Općinskog suda od 20. juna 2018. godine pred Kantonalnim sudom u toku, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena. III.Dopustivost prima facie (u pogledu Rješenja Kantonalnog suda broj 43 0 I 156530 18 Gž od 25. januara 2019. godine (u odnosu na apelanta Dževada Drinu) i Presude Vrhovnog suda broj 06 0 U 008905 16 Uvp od 22. novembra 2018. godine)
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud u obrazloženju odluke od 22. novembra 2018. godine i Kantonalni sud u obrazloženju odluke od 25. januara 2019. godine dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tač. e) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, ukoliko je apelacija preuranjena, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje zahtjeva apelanata za donošenje privremene mjere.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević