Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/18 (M. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2597/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2597/18, rješavajući apelaciju Milorada Radumila, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Radumilo protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 169149 17 Kž 2 od 1. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 169149 17 K 2 od 12. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Radumilo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Duška Bogojević advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 169149 17 Kž 2 od 1. februara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 169149 17 K 2 od 12. aprila 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uz izrečenu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanje od šest mjeseci, računajući od dana pravosnažnosti prvostepene odluke.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da prvostepenom presudom nije prekoračena optužba, odnosno nije došlo do povrede odredbe član 294. stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske koja se odnosi na vezanost presude za optužbu. Naime, Okružni sud je ukazao da se u u izreci prvostepene presude uopće ne navodi kršenje odredbe člana 28. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini kao propust apelanta, te da, iako se u obrazloženju prvostepene presude obrazlažu i obaveze vozača prema mogućim preprekama na putu, među kojima su i pješaci, to ne predstavlja prekoračenje optužbe. Nadalje, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano smatra da se pridržavao svih uslova propisanih odredbom člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (mokar kolovoz, smanjena vidljivost, preglednost, atmosferske prilike, gustina saobraćaja i dr uslovi), te da nema uzročne veze između apelantovog postupanja i nastale posljedice. U tom smislu, Kantonalni sud ukazuje da je odredbom člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini propisano da je vozač dužan prilagoditi brzinu kretanja vozila svim navedenim uslovima jer oni nisu uvijek jednaki, a što u svakoj konkretnoj situaciji obavezuje vozača da prilagodi brzinu kretanja tim uslovima i mimo propisane brzine. Pri tome, Okružni sud je naveo da u prilog navedenom idu nalazi saobraćajnih vještaka iz kojih proizlazi da je apelant mogao izbjeći nalet na oštećenu da je vozio brzinom do 35km/h, zbog čega su neosnovani suprotni prigovori žalbe da apelantova brzina nije u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom. Okružni sud je zaključio da prvostepenom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje apelant ukazuje, niti je dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Tvrdi da su „sudovi u pobijanim odlukama kao razloge za osuđujuću presudu naveli i kršenje drugih odredaba blanketnog propisa, a ne onog koji je optuženom stavljen na teret, pa su ovakvim postupanjem proizvoljno i arbitrarno primijenili procesno pravo...“. Apelant ističe da redovni sudovi nisu dali valjane razloge za osuđujuću presudu. Također, apelant navodi da se „odluke u suštini svode na to da je apelant prema mišljenju vještaka, optužbe i odbrane mogao izbjeći saobraćajnu nezgodu da je vozio brzinom do 35km/h, odnosno 31,5km/h (na mjestu gdje je ograničenje brzine 50km/h), bez navođenja valjanog pravnog osnova po kojem bi apelant zaista imao obavezu da se kreće ovim brzinama“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2597/18 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio