Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6613/18 (A. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6613/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-6613/18, rješavajući apelaciju Anela Mustafe, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anel Mustafa protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 154815 16 Kž od 7. septembar 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 154815 15 K od 23. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anel Mustafa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Marić advokat iz Mostara, podnio je 14. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 154815 16 Kž od 7. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 154815 15 K od 23. maja 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 154815 15 K od 23. maja 2016. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnih djela Sprječavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. Osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), te je preinačena presuda Općinskog suda u dijelu odluke o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelant osuđen na jedinstvenu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Žalba apelanta je odbijena kao neosnovana.
3. U toku postupka utvrđeno je da je apelant u vremenskom razdoblju od 2012. do 2014. godine u kontinuitetu svjesno prodavao opojnu drogu tačno navedenim kupcima, iako je znao da nije ovlašten na prodavanje iste, a što je suprotno odredbama Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. Osim toga, utvrđeno je da je apelant dana 21. avgusta 2014. godine uveče oko 22 sata, ispred tržnog centra, prilikom pokušaja legitimacije od strane dva policijska službenika N.L. i D.Ć. odbio pokazati identifikacijske dokumente, udario i odgurnuo policijske službenike i dao se u bijeg. Prilikom bijega je odbacio crnu torbicu koju je do tada nosi preko ramena, a u kojoj je pronađena opojna droga, kao i lični dokumenti na ime apelanta.
4. U obrazloženju odluke Općinskog suda, između ostalog, je navedeno da je od strane policijskog službenika D.Ć. sačinjen Zapisnik o uviđaju od 21. avgusta 2018. godine, a vezano za događaj pokušaja legitimacije apelanta, njegov bijeg i odbacivanje torbice koju je nosio na ramenu. Općinski sud je naveo da je iz zapisnika proizašlo da je uviđaj obavljen od strane četiri policijska službenika među kojima su bila i dva policijska službenika koja su zaustavila i pokušala legitimisati apelanta. Općinski sud je dalje naveo da iz zapisnika proizlazi da je uviđaj obavljen na mjestu gdje je apelant bježeći odbacio torbicu, da je utvrđeno tačno mjesto gdje je ista odbačena, oblik torbice, te je propisno zapakovana i predata sudu na čuvanje, a sve je to fotografisano. Takođe, Općinski sud je naveo da su 22. avgusta 2014. godine policijski službenici D.Ć. i N.L. sastavili službenu zabilješku u kojoj su detaljno prepričali tok događaja od 21. avgusta 2014. godine. Općinski sud je istakao da je doveo u neposrednu vezu ovaj zapisnik sa drugim dokazima (iskazi policijskih službenika o predmetnom događaju, fotodokumenatacija, zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih pregleda, te iskaz vještaka koji je vještačio materijal pronađen u torbicu i za koji je utvrdio da je riječ o opojnoj drogi) i da je na osnovu svih dokaza zajedno utvrdio da je apelant počinio predmetna krivična djela na način detaljno opisan u izreci prvostepene presude. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovor odbrane o nezakonitosti zapisnika o uviđaju, s obzirom da je isti sačinjen od strane ovlaštenih službenih osoba, da su u njemu detaljno opisani tragovi nađeni na mjestu događaja, kao i da je sve potvrđeno pratećom fotodokumentacijom koja čini sastavni dio zapisnika. Općinski sud je ukazao na odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) koje propisuju uslov da bi neki dokaz bio ocijenjen kao nezakonit, a to jeste da je povredom određenog propisa došlo do povrede ljudskih prava i sloboda, odnosno da je došlo do povrede temeljnih načela krivičnog postupka. Općinski sud je istakao da je prigovor odbrane na zakonitost dokaza odbio kao neutemeljen obzirom da odbrana nije dokazala da je došlo do neke od navedenih posljedica.
5. U obrazloženju odluke Kantonalnog suda, pored ostalog, je navedeno da je branilac apelanta u žalbi istakao da zapisnik o uviđaju nije zakonit dokaz jer ga nisu potpisale sve osobe koje su konstatovane kao prisutne prilikom provođenja uviđaja, nego samo jedna, kao i da iz službene zabilješke o predmetnom događaju proizlazi da zapisnik o uviđaju nije sastavljen uporedo sa provođenjem uviđaja, nego naknadno. U vezi s tim, Kantonalni sud je, prije svega, istakao da je nezakonit dokaz onaj dokaz koji je pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda, odnosno onaj koji je pribavljen bitnim povredama procesnog zakona. Nakon toga je Kantonalni sud naveo da se zaključak o nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati isključivo na činjenici da prilikom njegovog pribavljanja nije postupljeno po nekoj od odredbi procesnog zakona ili ukoliko u postupanju ima propusta. Kantonalni sud je istakao da se mora raditi ili o apsolutno bitnim povredama krivičnog postupka na kojima se ne može zasnovati presuda, ili se mora cijeniti značaj propusta u odnosu na prava i slobode optuženog, svjedoka ili oštećenog, te značaj tog propusta u odnosu na osnovna načela krivičnog postupka, da bi se dokaz mogao smatrati nezakonitim. Kantonalni sud je naveo da, u konkretnom slučaju, sadržaj cjelokupnog dokaznog postupka nije doveo u sumnju činjenicu da su uviđaju prisustvovale sve osobe kako je to i navedeno u zapisniku, iako zapisnik nisu potpisali svi prisutni. Kantonalni sud je zaključio da zapisnik o uviđaju nema karakteristike nezakonitog dokaza obzirom da žalba apelanta nije ukazala kako činjenica da je napravljen propust i da je zapisnik potpisala samo jedna osoba, a ne sve prisutne osobe, utiče na vjerodostojnost tog konkretnog dokaza, a zbog čega bi postojala sumnja u zaključak na koji taj dokaz ukazuje. Konačno, vezano za prigovor odbrane da zapisnik o uviđaju nije sačinjen istovremeno sa provođenjem radnje uviđaja, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 165. ZKP FBiH koje propisuju da će se o svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sačiniti zapisnik istovremeno dok se radnja obavlja, a ako to nije moguće odmah poslije toga. Kantonalni sud je našao da se u konkretnom slučaju radilo o radnjama koje su preduzimane izvan službenih prostorija, pa je, uzevši u obzir to kao i prirodu vršenih radnji, zaključio da ovlaštene službene osobe zapisnik nisu mogle sačiniti odmah na licu mjesta, ali da su postupili u skladu sa zakonom. Slijedom iznesenog Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori vezano za zaključak prvostepenog suda o zakonitosti dokaza.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi ovog prava, u suštini, argumentuje tvrdnjama da se osporena presuda zasniva na nezakonitom dokazu. Apelant, između ostalog, osporava zakonitost sastavljanja zapisnika o uviđaju PU Mostar od 21. avgusta 2014. godine. Apelant navodi da zapisnik nisu potpisale sve osobe koje su učestvovale u uviđaju, a što je suprotno zakonu i što taj dokaz čini nezakonitim. Takođe, apelant ističe da iz Izvještaja PU Mostar (službena zabilješka) od 22. avgusta 2014. godine proizilazi da prethodno pomenuti zapisnik na dan 22. avgust 2014. godine još uvijek nije postojao, to jeste da je sastavljen naknadno, a ne uporedo sa provođenjem uviđaja kako to zakon nalaže.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant smatra da su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na nezakonitom dokazu, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju je li suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonitih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu s navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini na kojem su sudovi zasnovali svoje odluke.
10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
11. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj odluci u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična djela za koja je oglašen krivim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak i da je u tom smislu saslušao svjedoke optužbe, odbrane i vještaka, te izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. Pri tome, prvostepeni sud je jasno obrazložio zašto je sporni zapisnik o uviđaju prihvatio kao zakonit dokaz i u vezi sa ostalim dokazima cijenio prilikom odlučivanja o krivici apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je osporavao zakonitost zapisnika o uviđaju), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Na osnovu izvedenog Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević