Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2404/18 (P. G.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2404/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2404/18, rješavajući apelaciju Predraga Galića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Predrag Galić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 018707 16 Kž 15 od 3. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Kovač advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 018707 16 Kž 15 od 3. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju kaznu mu je, primjenom odredbe člana 57. stav 1. KZ FBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. septembra 2013. do 17. aprila 2015. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je, upravo temeljem ovakvog utvrđenja svih bitnih činjenica značajnih za presuđenje, opravdano zaključio da je apelant kriv za krivičnoopravne radnje koje su mu stavljene na teret (da je u vremenskom periodu od sredine 2012. godine pa do 5. septembra 2013. godine, u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi, pristupio grupi koju je A.K. organizovao na području Kantona Sarajevo radi neovlaštene prodaje, kupovine radi prodaje, držanja i prenošenja opojne droge cannabis, te je kupovao/nabavljao opojnu drogu cannabis koju je A.K. prodavao po cijeni od 3.000,00 KM za jedan kilogram, o čemu su se dogovarali telefonskim putem, a A.K. i drugi članovi grupe su tu opojnu drogu dalje preprodavali konzumentima). Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo detaljnu analizu izvedenih dokaza, i to na način da je prvo prezentovao njihov realni sadržaj, a onda dao ocjenu suda. U skladu sa tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud ispravno naveo da je odluka o apelantovoj krivici prvenstveno zasnovana na iskazima svjedoka Dž.B. i Dž.K. čiji iskazi su u smislu njihove uvjerljivosti i vjerodostojnosti potkrijepljeni materijalnim dokazima (Izvještaj o provođenju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija „OTA Pionir“ Federalne uprave policije, Izvještaj Federalne uprave policije o provođenju posebne istražne radnje tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i transportnih sredstava i predmeta), kao i iskazima svjedoka A.R. i E.K,. čiji iskazi su i samostalno cijenjeni kao dokazi od značaja za presuđenje u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Vrhovni sud je ocijenio kao ispravne zaključke prvostepenog suda da su svjedoci Dž.B. i Dž.K prilikom izjašnjavanja na glavnom pretresu na potpuno identičan način prikazali okolnosti pod kojima su odobrene i provedene posebne istražne radnje, kao i rezultate do kojih se došlo njihovim provođenjem, a što je u konačnici dovelo do identifikovanja apelanta kao osobe koja je telefonski sa A.K. dogovarala prodaju opojne droge. Takođe, Vrhovni sud je kao ispravne ocijenio i zaključke prvostepenog suda da su kriminalnu djelatnost apelanta, onako kako je opisana u izreci prvostepene presude, svojim iskazima potvrdili i svjedoci obrane. Konačno, Vrhovni sud nalazi, da je u skladu sa svim prethodno navedenim, prvostepeni sud opravdano došao do utvrđenja da je apelant kriv za krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da predmetna droga nije pronađena kod njega, te da redovni sudovi nisu cijenili iskaze svjedoka koje su išle u prilog apelantovoj tvrdnji da nije učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (svjedoci E.K., Dž,K., Dž,B., G.Č. i A.R.). Takođe, apelant navodi da mu nije mogla biti izrečena kazna zatvora, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari ocijenjeni dokazi, te u vezi s tim utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene odluke, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević