Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-863/17 (E. A.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o doprinosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravilnik o načinu obračunavanja i uplate doprinosa
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o doprinosima
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o doprinosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-863/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 863/17, rješavajući apelaciju Emina Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Emina Alića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je pravosnažno okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055559 13 Rsž od 27.
decembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Eminu Aliću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Emina Alića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 055559 13 Rsž od 27. decembra 2016. godine u odnosu na druge aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emin Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 6. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 055559 13 Rsž od 27. decembra 2016. godine.
2. Podneskom od 16. novembra 2017. godine apelant je dopunio apelaciju Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 055559 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, koje je ishodio tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženog Mensura Vrce, vlasnika restorana „Euro“ – Salakovac (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 24. januara do 19. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 10. septembra 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu.
7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 055559 09 Rs od 4. novembra 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi uplati doprinose iz plaće za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: PIO) za period od 19. novembra 2003. godine do 12. avgusta 2009. godine u iznosu od 7.720,56 KM.
8. Na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je tuženom 25. januara 2002. godine odobreno osnivanje ugostiteljske radnje, restorana pod nazivom „Euro“, da je apelant 9. novembra 2003. godine u Federalnom zavodu PIO prijavljen kao uposlenik navedenog restorana, a da odjava sa PIO-a nije evidentirana. Zatim je Općinski sud iz fotokopija računa restorana „Euro“ iz 2008. godine (tri računa) i 2009. godine (jedan račun) utvrdio da je na njima navedeno apelantovo ime, te da je visina doprinosa u iznosu od 7.720,56 KM utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, i to način da je za obračun doprinosa uzeta najniža plaća, u smislu Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. godine.
9. Shodno tako utvrđenom činjeničnom stanju, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 1. i 11. Zakona o doprinosima FBiH, koje je citirao, a iz kojih, između ostalog, proizlazi da uplatu doprinosa vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja, i to na plaće, naknade plaće i druga lična primanja po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada i da se doprinosi obračunavaju i plaćaju na dan njihove isplate.
10. Potom je Općinski sud naglasio da osiguranik ima pravo da tužbom pred nadležnim sudom pokrene postupak protiv poslodavca ukoliko poslodavac ne uplati doprinose, i to u skladu sa zakonom, ali i praksom Ustavnog suda iz Odluke AP 311/04, te da, shodno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u), ali i stavu Vrhovnog suda iz Biltena sudske prakse, potraživanje uplate doprinosa za PIO ne podliježe zastarjelosti jer su doprinosi preduslov za ostvarivanje prava na penziju.
11. Međutim, Općinski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant tokom postupka dokazao da je od 19. novembra 2003. godine bio uposlenik tuženog, ali da nije dokazao kakav je radnopravni status imao kod tuženog za vrijeme rada, da li je u njegovom radu kod tuženog bilo prekida ili je to bio rad u kontinuitetu, te da li je za rad od tuženog dobivao plaću i u kom iznosu.
12. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da doprinosi za PIO predstavljaju akcesorno potraživanje koje dijeli sudbinu plaće. Shodno tome, kako je naglasio Općinski sud, apelant u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da je od tuženog primao plaću, pa shodno tome taj sud u smislu člana 126. ZPP na temelju provedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi taj podatak. Općinski sud je stoga primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev, pri čemu se taj sud pozvao na stav Vrhovnog suda zauzet u Odluci broj 58 0 P 037464 11 Rev od 2. februara 2012. godine.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Rs 055559 13 Rsž od 27. decembra 2016. godine kojom je odbio žalbu. Kantonalni sud je ispitujući osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora utvrdio da je prvostepeni sud donio zakonitu odluku kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev jer prvostepeni sud tokom postupka nije mogao utvrditi apelantov radnopravni status kod tuženog u relevantnom periodu, odnosno da li je i u kom iznosu ostvarivao plaću. I prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je bio dužan dokazati da je u radnom odnosu kod tuženog dobio „na ruke“ naknadu za svoj rad, da se ta naknada smatra plaćom na koju su trebali biti plaćeni doprinosi. Kantonalni sud je pojasnio da pravo na rad i pravo na isplatu plaće po osnovu uloženog rada čine temeljna prava iz radnog odnosa iz kojih proističu sva druga prava, pa i pravo na uplatu odgovarajućih doprinosa na ime PIO-a (član 101, a u vezi sa članom 3. stav 2. Zakona o PIO-u).
14. Potom je Kantonalni sud naglasio da zaposlenik plaću prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu. Shodno tome, Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o doprinosima kojom se uređuje sistem obaveznih doprinosa za finansiranje, između ostalog, i obaveznog PIO-a, a osnovicu za uplatu doprinosa predstavlja plaća i svako drugo novčano primanje koje je na osnovu radnog odnosa poslodavac isplatio ili bio dužan isplatiti zaposleniku prema odredbama Zakona o radu, kolektivnom ugovoru i drugim propisima iz oblasti rada, a sastoji se iz doprinosa iz osnovice, poreza na dohodak i iznosa koji se isplaćuje zaposleniku s tog osnova. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, pravo na uplatu doprinosa iz PIO-a ima akcesoran karakter i zavisi od prava na isplatu plaće, kao i od same isplate i visine plaće, tako da se ne može posmatrati odvojeno, kako to neosnovano žalba ukazuje.
15. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio Rješenje broj 58 0 Rs 055559 17 Rev od 19. septembra 2017. godine kojim je revizija odbačena. Obrazlažući stav o nedopuštenosti revizije, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. st. (2) i (3) ZPP zaključivši da vrijednost pobijanog dijela odluke ne prelazi označeni imovinski cenzus kao uslov za dopuštenost revizije, pri čemu činjenična utvrđenja, zaključak i odluke nižestepenih sudova ne pružaju osnov za zaključak o ostvarenju zakonskog uslova za izuzetno postupanje Vrhovnog suda na način da se revizija dopusti jer bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i segment suđenja u „razumnom“ roku. Apelant navodi da je radni spor trajao sedam godina, što se ne može smatrati razumnom dužinom trajanja jednog hitnog postupka, pa apelant zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku traži da mu se isplati nematerijalna šteta u iznosu do 4.809,00 KM.
17. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi i u proizvoljnoj primjeni Zakona o doprinosima i Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa. Apelant se ne slaže sa stavom redovnih sudova da je uplata doprinosa vezana za isplatu plaće jer, prema njegovoj ocjeni, isplata plaće nije vezana za uplatu doprinosa budući da, kako smatra apelant, bez obzira na to da li je tuženi isplaćivao plaće ili ne, postoji njegova obaveza da uplati doprinose. U tom smislu je apelant citirao i protumačio odredbe člana 11. Zakona o doprinosima, te člana 23. Pravilnika o načinu obračunavanja i uplate doprinosa koje smatra primjenjivim u konkretnom slučaju. Apelant tvrdi da neisplata plaće nije vezana za uplatu doprinosa, već upravo suprotno, jer ako poslodavac nije uplatio doprinose ne može isplatiti ni dospjele plaće, što ukazuje da prioritet imaju obaveze po osnovu doprinosa, pa čak i kada plaća nije isplaćena. Prema apelantovoj ocjeni, svaki drugačiji stav bi imao štetne posljedice u pogledu obaveze plaćanja doprinosa i punjenje fonda PIO. U konkretnom slučaju, visina doprinosa na ime PIO-a je objektivizirana nalazom vještaka finansijske struke koji je kao polaznu osnovu uzeo minimalnu osnovnu plaću iz člana 5. Općeg kolektivnog ugovora, onako kako je to apelant i predložio. U takvim okolnostima je, prema apelantovoj ocjeni, ostalo jedino sporno pitanje da li je poslodavac koji zaposleniku nije isplaćivao plaće bio u obavezi da zaposleniku uplati doprinose, a prema apelantovoj ocjeni, suprotno stavu redovnih sudova, obaveza poslodavca postoji.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se predmeti, u skladu sa Planom rješavanja starih predmeta, daju u rad kvartalno, i to prema rasporedu koji donosi predsjednik suda, a s obzirom na način raspodjele predmeta, veliki broj zaduženih i hitnih predmeta koji se raspoređuju po redu, konkretni predmet je dat u rad u posljednjem kvartalu 2016. godine, a odluka je donesena 27. decembra 2016. godine. Usto je naglašeno da su sudije na Građanskom odjelu godišnje zaduženi sa preko 700 predmeta. Iz sadržaja apelacije Kantonalni sud je zaključio da je riječ o ponovljenim navodima koje je apelant isticao tokom postupka, o čemu se taj sud jasno izjasnio, a pri iznesenim stavovima i dalje stoji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Općinski sud je naveo da su navodi neosnovani jer je odlukom VSTV-a iz 2013. godine određeno da se predmeti rade hronološki po datumu inicijalnog akta, odnosno po datumu podnošenja tužbe. Pri tome je Općinski sud naveo da je apelant tek 29. maja 2013. godine uredio tužbu na način da je dostavio tačnu adresu tuženog, zbog čega tužba nije mogla biti uručena tuženom na odgovor.
20. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da apelant tokom postupka nije dokazao u kom periodu je kod tuženog primao plaću, a kada je radio samo po pozivu, kada je radio, a kada ne i kada je prestao sa radom, te kolika mu je bila plaća, pa se iz tog razloga i nije moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu. Još je navedeno da sudovi svoje odluke ne mogu bazirati na pretpostavkama, nego samo na dokazanim činjenicama. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. Tuženi je uz odgovor na apelaciju dostavio procesno rješenje Vrhovnog suda kojim je apelantova revizija odbačena.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o doprinosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 11.
Doprinosi se obračunavaju pri obračunu plaće. Uplata doprinosa za obveznike doprinosa iz člana 4. stav 2. Zakona vrši isplatilac plaće i drugih ličnih primanja-rezident Federacije prilikom svake isplate i to fizičko lice – rezident Federacije koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje, nosilac zajedničke djelatnosti ukoliko više lica zajednički obavljaju samostalnu djelatnost, u skladu sa propisima o porezu na dohodak, isplatilac primanja iz osnova obavljanja drugih vrsta samostalne djelatnosti i povremenog nesamostalnog rada i ostali obveznici doprinosa.
a) na plaće, naknade plaća i druga lična primanja zaposlenika po osnovu redovnog rada i izvan redovnog rada, doprinosi se plaćaju pri isplati plaća i primanja.
b) na osnovicu iz člana 8. stav 2. ovog Zakona, fizičko lice koje samostalno obavlja privrednu, profesionalnu ili drugu djelatnost kao osnovno zanimanje ili koje se bavi poljoprivredom i šumarstvom kao jedinim ili osnovnim zanimanjem na svoju plaću, lice koje je zaposleno kod nerezidenta Federacije i ostali obveznici doprinosa dužni su sami obračunavati i plaćati doprinose do 10. u mjesecu za protekli mjesec.
c) Za obveznika koji je na teritoriji Federacije BiH zaposlen kod nerezidenta Federacije, obračun i uplatu doprinosa može vršiti pravno ili fizičko lice-nerezident Federacije i to do 10. u mjesecu za protekli mjesec.
Prilikom svake isplate plaće i drugog primanja isplatilac je dužan zaposleniku, odnosno obvezniku doprinosa iz člana 5. ovog Zakona izdati jedan primjerak obračuna plaće, odnosno primanja koji sadrži doprinose, porez na dohodak i iznos koji se isplaćuje sa tog osnova.
Isplatilac, odnosno obveznik plaćanja doprinosa dužan je podatke o uplaćenim doprinosima, uplaćenom porezu na dohodak i isplaćenoj plaći, odnosno primanju za svakog obveznika dostaviti obvezniku doprinosa i nadležnoj jedinici Porezne uprave do kraja januara tekuće godine za proteklu godinu.
Doprinosi po stopama iz člana 10. ovog Zakona obračunavaju se pri obračunu plaće i dospijevaju za plaćanje istovremeno sa isplatom plaće.
Ako obveznik obračunavanja doprinosa iz stava 1. ovog člana ne isplati ili ne isplati u cijelosti plaću za prethodni mjesec u mjesecu u kojem je dospjela isplata plaće, dužan je obračunati doprinose prema iznosu dospjele a neisplaćene plaće do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dospjela isplata plaće.
Doprinosi obračunati u skladu sa stavom 5. ovog člana dospijevaju za plaćanje najkasnije do posljednjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu.
Doprinosi po stopi iz člana 10.a ovog Zakona obračunavaju se prije isplate primanja osiguraniku, a dospijevaju za plaćanje istovremeno sa isplatom primanja osiguraniku. Osiguraniku se prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te osiguranja za slučaj nezaposlenosti ne mogu umanjiti ni ukinuti u slučaju da obveznik obračunavanja i plaćanja doprinosa nije obračunao, odnosno uplatio ili djelimično uplatio dospjele doprinose u skladu sa st. 4. i 5. ovog člana, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije uređeno.
Prilikom isplate svake plaće i drugog primanja isplatilac je dužan zaposleniku-obvezniku doprinosa, iz člana 4. točka 1. Zakona o doprinosima, izdati jedan primjerak obračuna plaće i doprinosa.
Član 11.a Isplatioci plaća, drugih ličnih primanja i fizička lica iz člana 11. stav 1. ovog Zakona dužni su za svaku isplatu plaće, odnosno primanja sačiniti specifikaciju o uplati doprinosa i poreza na dohodak i isplati primanja i dostaviti je uz dokaze o izvršenom pojedinačnom plaćanju doprinosa i poreza nadležnoj ispostavi Porezne uprave Federacije BiH istog, a najkasnije narednog dana od dana isplate plaće, odnosno primanja.
Član 14.
Kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH.
Član 14.a U slučaju neplaćanja doprinosa u roku, nadležna Porezna uprava će donijeti rješenje o prinudnoj naplati.
Na osnovu ovog rješenja, Porezna uprava može zahtijevati prinudnu naplatu doprinosa prijenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća, otvorenog kod OOPP, na propisane uplatne račune javnih prihoda, kao i naplatu iz cjelokupne imovine isplatioca plaća.
Član 14.b OOPP koja vrši prijenos sredstava sa računa obveznika plaćanja doprinosa dužna je u slučaju kada istovremeno sa isplatom plaće ili primanja, prema odredbama člana 11. st. 1., 4. i 5. ovog Zakona, nisu uplaćeni obavezni doprinosi o tome obavijestiti ispostavu Porezne uprave nadležnu prema sjedištu obveznika plaćanja doprinosa u roku od osam dana od dana isplate plaće ili primanja.
22. U Pravilniku o načinu obračunavanja i uplate doprinosa („Službene novine Federacije BiH“ br. 64/08 i 81/08), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 23.
Na plaće, naknade plaća i druga lična primanja zaposlenika s osnova redovnog rada i izvan redovnog rada, kao i s njima izjednačene osiguranike doprinosi dospijevaju za plaćanje istovremeno s isplatom plaće i primanja. Plaća za protekli mjesec dospijeva za plaćanje u tekućem mjesecu. Doprinosi iz plaće i na plaću dospijevaju za plaćanje najkasnije do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je plaća dospjela za isplatu. Uplatu doprinosa za zaposlenike vrši poslodavac.
Kada poslodavac plaću za protekli mjesec ne isplati u tekućem mjesecu ili je ne isplati u cijelosti, u skladu sa propisima o radu, mjesečnu osnovicu utvrđuje do posljednjeg dana mjeseca u kojem je dospjela plaća za isplatu, uz potvrdu o obračunatoj plaći, koja sadržava i podatke o vrsti i iznosima obračunatih doprinosa iz plaće i koju je dužan uručiti zaposleniku. Poslodavac ne može obaveze po osnovu plaća za naredni mjesec, koje su dospjele za plaćanje izmirivati, a da prije toga nije izmirio sve obaveze po osnovu doprinosa, poreza na dohodak i neto plaća za prethodni mjesec.
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62.
(1) Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
(2) Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 055559 13 Rsž od 27. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2017. godine (ponedjeljak jer je 60. dan bila nedjelja), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uključujući i segment suđenja u „razumnom“ roku.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju apelant je vodio radni spor radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
A) U odnosu na osporene presude
32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
34. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Ustavni sud zapaža da su redovi sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu člana 126. ZPP, jer apelant tokom postupka nije dokazao odlučne činjenice od čijeg utvrđenja je zavisio ishod postupka (radnopravni status, odnosno da li se radilo o stalnom radnom odnosu ili o povremenim poslovima, isplata plaće i u kom iznosu). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu relevantne odredbe Zakona o doprinosima temeljem kojih su utvrdili da doprinosi za PIO dijele sudbinu plaće. Imajući u vidu pravilo o teretu dokazivanja koje je apelanta obavezivalo da ponudi relevantne dokaze temeljem kojih bi učinio osnovanim postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može prihvatiti opravdanim apelantove iznesene prigovore kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu, odnosno tumačenje relevantnih odredaba prava. Navedeno stoga što je primjena i tumačenje propisa u nadležnosti sudova, a Ustavni sud u primjeni i tumačenju odredba koje su imali u vidu u konkretnom slučaju prima facie ne uočava proizvoljnost. Konačno, okolnost da apelant u vrijeme vođenja parničnog postupka još uvijek nije bio odjavljen sa evidencije PIO, a da uplatu doprinosa potražuje zaključno sa 12. avgustom 2009. godine ukazuje da prijava na evidenciji PIO, bez relevantnih dokaza na kojima su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja insistirali, per se nije dovoljna za sud za usvajanje tužbenog zahtjeva.
36. Ustavni sud podsjeća da je odredbama čl. 14. i 14a. Zakona o doprinosima propisano da kontrolu obračuna i uplate doprinosa vrši Porezna uprava Federacije BiH i da nadležna porezna uprava u slučaju neplaćanja doprinosa donosi rješenje o prinudnoj naplati, a temeljem tog rješenja nadležna porezna uprava može zahtijevati naplatu doprinosa prenosom dugovanog iznosa sa bilo kojeg računa isplatioca plaća. Ustavni sud ne raspolaže informacijama da li je nadležna porezna uprava reagirala u konkretnom slučaju shodno svojim ovlaštenjima iz Zakona o doprinosima FBiH, niti je apelant o tome bilo što naveo u apelaciji.
37. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na osporene presude nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Suđenje u razumnom roku
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
40. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom“ roku, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni radni spor tužbom od 10. septembra 2009. godine, koji je meritorno na dvije sudske instance pravosnažno okončan 27. decembra 2016. godine presudom Kantonalnog suda. Dakle, postupak je trajao nešto duže od sedam godina (sedam godina i tri mjeseca).
41. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o radnom sporu, dakle o hitnom postupku, shodno članu 420. ZPP. Potom, Ustavni sud, s obzirom na pitanje koje je trebalo raspraviti i dokaze koje je trebalo provesti, zapaža da se nije radilo o posebno složenom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo nešto duže od četiri godine da donese presudu, a Kantonalnom sudu tri godine da odluči o žalbi, što je per se neprihvatljivo dug period za jedan hitan postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant uređenu tužbu sa tačnom adresom tuženog dostavio tek u maju 2013. godine navodeći to kao razlog što taj sud nije bio u mogućnosti da ranije donese odluku. Ustavni sud ovakvo obrazloženje ne može prihvatiti opravdanim imajući u vidu odredbu člana 62. ZPP koja jasno propisuje da sud odmah nakon prijema tužbe (u konkretnom slučaju tužba je podnesena 10. septembra 2009. godine) ispituje tužbu, dostavlja tužbu na odgovor i sl. Navedeno i stoga što odredbe ZPP jasno propisuju da je sud taj koji vodi postupak i koji je dužan da provede postupak bez odugovlačenja (član 10. ZPP) posebno u radnim sporovima, te da tužbu odmah po prijemu ispituje i otklanja sve eventualne nedostatke, što uključuje i tačnu adresu tužene strane, pri čemu se strankama ostavlja rok u kojem su dužni da nedostatak otklone. Dakle, da je Općinski sud postupio po članu 62. ZPP, čini se da bi znatno ranije bio otklonjen nedostatak u tužbi. S druge strane, Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju dužinu trajanja postupka pred tim sudom opravdao velikim brojem predmeta i problemima organizacione prirode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ranije izraženi stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne uočava ništa što bi moglo opravdati dužinu trajanja hitnog radnog spora. Shodno navedenom, uvažavajući činjenicu da je apelant jednim dijelom sam doprinio dužini trajanja postupka zbog činjenice da u tužbi nije naveo tačnu adresu tuženog, Ustavni sud shodno relevantnim odredbama ZPP koje jasno propisuju da sud po prijemu tužbe tužbu odmah ispituje, posebno u predmetima koji su po zakonu hitni, smatra da dužina radnog spora u konkretnom slučaju kada se sagleda u cjelini ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za što u bitnom odgovornost snose redovni sudovi.
42. Ustavni sud posebno naglašava da prilikom ispitivanja ovog prigovora nije cijenjena dužina postupka pred Vrhovnim sudom budući da je taj sud donio procesnu odluku jer u okolnostima konkretnog slučaja očito nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za reviziju, pa samim tim takva odluka ne može biti relevantna za ispitivanje prigovora u kontekstu dužine trajanja predmetnog postupka.
43. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom“ roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u „razumnom“ roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Apelant traži da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor trajao sedam godina i tri mjeseca (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
46. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je radni spor, koji je po zakonu hitan, na dvije sudske instance trajao nešto duže od sedam godina, a redovni sudovi, uz uvažavanje činjenice da je jednim dijelom i sam doprinio dužini trajanja postupka, ali ne ključno, nisu ponudili relevantno obrazloženje kojim bi opravdali dužinu trajanja postupka.
48. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio uplatu doprinosa za PIO za relevantni period jer apelant tokom postupka nije ponudio dokumentaciju iz koje bi redovni sudovi mogli utvrditi kakav je radnopravni status apelant imao kod tuženog, da li je primao plaću i, ako jeste, u kom iznosu, a sve kako bi se utvrdile relevantne činjenice od kojih je zavisio uspjeh u parnici.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević