Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/17 (Z.B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Građanski postupak
  • Uknjižba
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o poklonu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1181/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1181/17, rješavajući apelaciju Z.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 314790 14 Rev od 22. novembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 30. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 314790 14 Rev od 22. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od B.B., kao suprotne strane u postupku, zatraženo je u periodu od 4. aprila do 19. decembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. aprila 2017. godine do 4. januara 2019. godine, dok B.B. u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

a)Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda broj O-2726/05 od 3. februara 2006. godine utvrđeno je da je apelantov otac Lj.B. umro 20. maja 2005. godine, te da je ostavinski postupak iza njega prekinut radi osporavanja ugovora o poklonu (u daljnjem tekstu: ugovor)[kojim je Lj.B. kao poklonodavac svome sinu B.B. kao poklonoprimcu poklonio stan u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan)], a apelant upućen na parnicu.

6. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv B.B. kao tuženog radi poništenja ugovora, Općinski sud je donio Presudu broj 065-0-P-00 1089 od 30. aprila 2008. godine kojom je poništen ugovor. Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev za poništenje ugovora zbog toga što je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrdio da Lj.B. kao poklonodavac u vrijeme zaključenja ugovora, zbog godina starosti, teške i neizlječive bolesti u njenoj završnoj fazi i depresivnog stanja, nije bio sposoban za rasuđivanje, pa je zaključio da je sporni ugovor ništav u smislu odredbe člana

103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Presudom Kantonalnog suda (vijeće suda u sastavu: Lejla Hadžimuratović, Ema Hodžić i Sanela Kovač-Grabonjić) broj 009-0-Gž-08-003713 od 27. maja 2009. godine potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda o osnovanosti zahtjeva za poništenje ugovora i pri tome zaključio da poklonodavac, zbog bolesti i starosti, nije bio sposoban „da slobodno izrazi volju“, ali da ta okolnost ne čini ugovor ništavim, već relativno rušljivim u smislu odredaba čl. 111. i 117. ZOO.

8. Nakon pravomoćnosti prvostepene presude od 30. aprila 2008. godine, Općinski sud je nastavio ostavinski postupak u kojem je donio Rješenje broj 65 0 O 111259 09 O od 30. septembra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 O 111259 09 Gz od 25. jula 2012. godine, kojim je utvrđeno da zaostavštinu iza umrlog Lj.B. čini, između ostalog, i predmetni stan (vlasništvo 1/1). Na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 30. septembra 2009. godine Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda je donio rješenje od 15. oktobra 2012. godine o uknjižbi prava vlasništva na predmetnom stanu u korist apelanta i B.B sa po 1/2 dijela.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 228693 12 Rev od 6. novembra 2012. godine usvojio reviziju B.B. i preinačio presudu Općinskog suda od 30. aprila 2008. godine i presudu Kantonalnog suda od 27. maja 2009. godine na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno, za razliku od drugostepenog suda, zaključio da je predmetni ugovor apsolutno ništav u smislu člana

103. ZOO, ali je izveo pogrešan zaključak da ta okolnost vodi osnovanosti zahtjeva za poništenje tog ugovora. Naime, Vrhovni sud je naveo da se mora praviti razlika između zahtjeva za poništenje ugovora po članu 111. ZOO od zahtjeva kojim se utvrđuje ništavost ugovora u smislu člana 103. ZOO. Budući da se radi o dva različita pravna instituta, ne može se tražiti poništenje ništavog ugovora, kao u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za poništenje ugovora, a kao razlog za takvu odluku naveli razlog zbog koga bi ugovor bio ništav.

b)Osporeni postupak

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 314790 12 P od 11. jula 2013. godine utvrđeno je da je B.B. na osnovu pravnog posla - ugovora zaključenog sa Lj.B. stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, što je apelant dužan priznati, te trpjeti da se B.B. uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 u zemljišnoknjižnim evidencijama, te je naloženo tim evidencijama da izvrše uknjižbu prava vlasništva u korist B.B. sa dijelom 1/1.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je B.B. podnio tužbu protiv apelanta (koji je u međuvremenu upisan kao vlasnik ½, tačka 8. obrazloženja ove presude) radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom stanu, kojeg je stekao na osnovu ugovora zaključenog sa Lj.B., koji je za života kao vlasnik stana raspolagao stanom (poklonio ga B.B.). S druge strane, Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je vlasništvo na predmetnom stanu već utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom i uknjižbom prenosa vlasništva sa Lj.B., kao ostavitelja, na apelanta i B.B. Nadalje, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 30. aprila 2008. godine poništen ugovor na koji se B.B. poziva u tužbi, nakon čega je okončan ostavinski postupak i uknjiženo pravo vlasništva na predmetnom stanu u korist apelanta i B.B. sa po 1/2 dijela. Osim toga, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je u pogledu vlasništva na predmetnom stanu već vođen sudski postupak i da je okončan, te da je izvršena uknjižba prava vlasništva zbog čega se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.

12. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (u kojem je, između ostalih, proveo sljedeće dokaze: ugovor, izvodi iz matičnih knjiga rođenih, iz matične knjige umrlih, sudske presude, izvadak iz KPU i druge dokaze navedene na strani 2. presude) ocijenio da nije osnovan prigovor presuđene stvari, budući da u konkretnom slučaju „ne postoji objektivni niti subjektivni identitet tužbenog zahtjeva“. Naime, u predmetu (po apelantovoj tužbi) Općinski sud je raspravljao o valjanosti zaključenog ugovora u kojoj pravnoj stvari je apelant imao status tužitelja, a tužitelj B.B. je imao status tuženog. Nadalje, predmet tužbenog zahtjeva u ranijem postupku je bilo poništenje ugovora, a u konkretnoj pravnoj stvari se radi o utvrđivanju prava vlasništva na osnovu ugovora. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor presuđene stvari istaknut od apelanta.

13. Općinski sud je nadalje istakao da je temeljem provedenih dokaza, odlučujući o tužbenom zahtjevu B.B., zaključio da je tužbeni zahtjev B.B. osnovan u smislu člana 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je B.B. sa Lj.B. 11. maja 2005. godine zaključio ugovor, da su u vrijeme njegovog zaključenja ugovorne strane bile sposobne, da je predmet ugovora stvar koja može biti u pravnom prometu i da je ugovor ovjerio nadležni sud. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da je „ugovor [...] pravno valjan, a što je u konačnici potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda [...] od 6. novembra 2012. godine“. Imajući u vidu da je Lj.B. za života ugovorom raspolagao predmetnim stanom, Općinski sud je ocijenio da predmetni stan nije mogao biti predmet ostavinskog postupka, jer Lj.B. u trenutku smrti nije bio titular prava na predmetnom stanu.

14. Prvostepena presuda potvrđena je Presudom Kantonalnog suda (vijeće suda u sastavu: Ema Hodžić, Stojan Tojčić i Svjetlana Milišić-Veličkovski) broj 65 0 314790 13 Gž od 12. maja 2014. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude potvrdio stavove prvostepenog suda.

15. Apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 314790 14 Rev od 22. novembra 2016. godine odbio kao neosnovanu.

16. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da predmet spora predstavlja zahtjev B.B. za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom stanu stečenog na osnovu ugovora kojim mu je Lj.B. poklonio predmetni stan, kao i zahtjev za upis navedenog prava na predmetnom stanu u knjigu položenih ugovora Općinskog suda.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov revizioni prigovor da u donošenju drugostepene presude (u konkretnom postupku) nije mogla odlučivati sutkinja Ema Hodžić, jer je ona učestvovala u donošenju presude Kantonalnog suda od 27. maja 2009. godine (u predmetu u kojem je apelant bio tužilac), kojom je žalba B.B. odbijena i potvrđena prvostepena presuda (usvojen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje ugovora). Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 357. tač. 4. i 5. ZPP kojima je propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost. S tim u vezi, Vrhovni sud je istaknuo da to što je sutkinja Kantonalnog suda Ema Hodžić učestvovala u donošenju odluke tog suda kojom je odlučeno o žalbi B.B. (u predmetu u kojem je apelant tužio B.B.), ne predstavlja smetnju da učestvuje u donošenju odluke drugostepenog suda u konkretnoj parnici. Naime, zauzeto stanovište Kantonalnog suda izneseno u obrazloženju presude od 27. maja 2009. godine ne predstavlja razlog koji dovodi u sumnju pristrasnost navedene sutkinje zbog čega je morala biti izuzeta, te, po ocjeni Vrhovnog suda, navedeno nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

18. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi revizioni prigovori da je ugovor bio manjkav, jer nije sadržavao clausulu intabulandi i da B.B. nije dokazao da je Lj.B. bio vlasnik predmetnog stana kojeg mu je za života poklonio. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da „[i]z činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je [Lj.B.] bio vlasnik [predmetnog] stana, jer mu je rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Odsjeka KPU Općinskog suda od 19. januara 2001. godine dozvoljen upis prava vlasništva na predmetnom stanu“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je Lj.B. kao vlasnik predmetnog stana ugovorom mogao raspolagati tim stanom, što predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige. Vrhovni sud je, također, istaknuo da će se upis prava vlasništva na B.B. izvršiti na osnovu presude, te da propust da se to regulira u ugovoru clausulom intabulandi nije od utjecaja na odluku suda o osnovanosti zahtjeva.

19. Konačno, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost odluke drugostepenog suda nema utjecaja ni činjenica što je Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 O 111259 09 O od 30. septembra 2009. godine proveden ostavinski postupak iza umrlog Lj.B. kao poklonodavca i apelant i B.B. proglašeni zakonskim nasljednicima na spornoj nekretnini sa po 1/2 suvlasničkog dijela, jer je ostavinski postupak proveden nakon konstatirane pravosnažnosti presude Općinskog suda od 30. aprila 2008. godine, koja je nakon toga ukinuta presudom Vrhovnog suda od 6. novembra 2012. godine, kojom su nižestepene presude preinačene i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je sud dozvolio, a što, po apelantu, nije trebalo, vođenje osporenog postupka, te mu je „oduzeto nasljedstvo“. Apelant navodi da su se na ovaj način, odlučivanjem u osporenom postupku, pojavile „suprotstavljene odluke o prenosu vlasništva sa istog vlasnika nad istim stanom, jedna po osnovu nasljeđivanja, a druga po osnovu ugovora o poklonu“. Nadalje, apelant je ukazao da iz presude Vrhovnog suda proizlazi „da ovaj [Vrhovni] sud smatra da je činjenično utvrđenje o tome da je [Lj.B.] kao vlasnik predmetnog stana ugovorom mogao raspolagati tim stanom, dokazao rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 19. januara 2001. godine“. Međutim, apelant tvrdi da navedeno rješenje nije izvedeno kao dokaz pred prvostepenim sudom. S tim u vezi, apelant smatra da je Vrhovni sud krajnje proizvoljno uveo novi dokument i izveo ga kao dokaz pogodujući tako B.B. kao tužitelju, a na njegovu štetu. Apelant dalje smatra da je Vrhovni sud krajnje proizvoljno odlučio i o izostanku klauzule intabulandi iz ugovora, utvrdivši da taj propust nije od utjecaja na odluku suda.

21. Konačno, apelant smatra da je Kantonalni sud načinio propust time što je u rad sudskog vijeća koje je donijelo odluku broj 65 0 314790 13 Gž od 12. maja 2014. godine uključilo, kao predsjednicu vijeća, sutkinju Emu Hodžić, umjesto da je izuzme iz suđenja. Naime, navedena sutkinja je ranije bila članica vijeća koje je odbilo žalbu na presudu o poništenju ugovora u predmetu u kojem je apelant tužio B.B.

b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, koja je donesena u skladu sa važećim procesnim i materijalnim zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Kantonalni sud je naveo da nisu učinjene povrede Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Općinski sud je naveo da je u presudi od 11. jula 2013. godine dao obrazloženje razloga koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, a kod kojih i dalje ostaje, budući da su pravilnost i zakonitost prvostepene presude preispitane i kroz žalbeni, a potom i revizioni postupak. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03,73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 357. stav 1. tačke 4. i 5.

Sudija ne može suditi:

[...] 4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

26. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38. stav 1.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 314790 14 Rev od 22. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da su mu prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je B.B. kao tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi utvrđenja da je na predmetnom stanu stekao pravo vlasništva na osnovu ugovora iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje se, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te povredu prava na nepristrasan sud. S tim u vezi, Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode vezane za nepristrasnost suda, te nakon toga ispitati apelantove navode koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne ocjene dokaza. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu apelantovog prava koje se tiče procesnih propusta (nepristrasnost suda).

36. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na „nepristrasnost suda“, te je u vezi s tim naveo da je ista sutkinja Kantonalnog suda, kao predsjednica vijeća, učestvovala u donošenju presude od 12. maja 2014. godine (u osporenom postupku) i kao član vijeća Kantonalnog suda u apelantovom predmetu (u postupku poništenja ugovora). Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o dva odvojena postupka, te da, kako to jasno proizlazi iz apelantovih navoda, ista sutkinja nije učestvovala u donošenju odluke nižeg suda, budući da i sam apelant navodima apelacije, a što proizlazi i iz osporenih presuda, potvrđuje da se radi o učestvovanju iste sutkinje u donošenju odluka istog suda iste instance u dva različita postupka (u postupku po apelantovoj tužbi radi poništenja ugovora i u postupku po tužbi tužitelja B.B. protiv apelanta radi utvrđenja koji je predmet razmatranja konkretne apelacije).

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu prigovora apelanata da je došlo do kršenja načela objektivne nepristrasnosti suda u okolnostima kada su iste sudije istog suda, dakle suda istog ranga, učestvovale u donošenju odluka u istim, odnosno odvojenim (vezanim) predmetima (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 971/10 od 10. aprila 2013. godine, tačka 45, te AP 1836/11 od 12. marta 2014. godine, tačka 29, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranim predmetima Ustavni sud nije ustanovio da su opravdani prigovori apelanata usmjereni u pravcu kršenja načela objektivne nepristrasnosti suda. Budući da apelant, osim ovog prigovora, nije ukazao na subjektivnu pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda, niti je u tom pravcu bilo šta prigovorio, Ustavni sud nastavlja svoju praksu zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje u kontekstu postojanja objektivne nepristrasnosti suda, te ovaj apelantov prigovor smatra neosnovanim.

38. U vezi sa apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

40. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance usvojili tužbeni zahtjev B.B. i utvrdili da je na osnovu ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te navodeći da su ispunjeni svi uvjeti da se B.B. po osnovu pravnog posla, na osnovu zaključenog ugovora, uknjiži kao vlasnik. Također, redovni sudovi su jasno naveli zašto se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, što su jasno obrazložili, a što apelant navodima iz apelacije nije doveo u pitanje. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da je osporena presuda Vrhovnog suda proizvoljna, budući da ugovor ne sadrži clausula intabulandi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio ovim pitanjem, te iz obrazloženja presude slijedi da izostanak clausula intabulandi nije od utjecaja na odluku suda o osnovanosti zahtjeva, budući da se upis prava vlasništva na B.B. može izvršiti na osnovu presude.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, između ostalog, proizlazi da je Lj.B. pravnim poslom - ugovorom raspolagao predmetnim stanom u korist B.B., uz ispunjenje svih potrebnih uvjeta za zaključenje pravnog posla, te da je B.B. stekao vlasništvo na osnovu člana

38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Apelant je u apelaciji naveo da je Vrhovni sud „utvrdio“ da je njihov pravni prednik [Lj.B.] vlasnik predmetnog stana na temelju rješenja suda od 19. januara 2001. godine, koje nije izvedeno kao dokaz pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su tačni apelacioni navodi da se Vrhovni sud pozvao na rješenje Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 19. januara 2001. godine, koje se zaista nigdje ranije ne pojavljuje u obrazloženjima osporenih presuda. Međutim, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud ne uvodi „novi dokaz koji ranije nije bio izveden“, kako je apelant naveo, već se poziva na „utvrđenja nižestepenih sudova“ da je Lj.B. bio vlasnik predmetnog stana, što predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je citiranjem rješenja Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 19. januara 2001. godine samo konstatirao ranija „utvrđenja nižestepenih sudova“ u vezi sa vlasničkopravnim statusom apelantovog prednika Lj.B., a nikako nije uvodio novi dokaz na kome bi zasnovao svoju presudu, jer se Vrhovni sud, kako je već navedeno, u svemu bitnom pozvao na ranija „utvrđenja nižestepenih sudova“.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Ostali navodi

43. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa pošto je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da nema elemenata koji ukazuju na pristrasnost sutkinje Kantonalnog suda u konkretnom predmetu, te kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, što apelant navodima iz apelacije nije doveo u pitanje, niti je izostanak clausula intabulandi od utjecaja na odluku suda o osnovanosti zahtjeva, budući da se upis prava vlasništva na B.B. može izvršiti na osnovu presude. Osim toga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije uveo „novi dokaz“, kako je apelant naveo, već da je svoj zaključak temeljio na utvrđenjima nižestepenih sudova.

45. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje navedenog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1181/17 (Z.B.) | Sudska praksa | Aktio