Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/18 (I. A.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3470/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3470/18, rješavajući apelaciju Ibrahima Ahmetovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ibrahim Ahmetović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015507 16 U od 4. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Ahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Rusmir Tanović advokat iz Kladnja, podnio je 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015507 16 U od 4. juna 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje starosne penzije.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred upravnim organima utvrđeno da je apelantu privremenim rješenjem prvostepenog upravnog organa (od 14. jula 1998. godine) priznato pravo na starosnu penziju jer je na dan prestanka osiguranja (8. maj 1998. godine) ispunjavao zakonske uslove (imao navršenih 55 godina života i preko 40 godina penzijskog staža). Nadalje je naveo da je trajnim rješenjem prvostepenog upravnog organa (od 24. aprila 2001. godine) apelantu utvrđeno pravo na penziju, srazmjerno penzijskom stažu ostvarenom u Bosni i Hercegovini. Takođe je naveo da se apelant obraćao prvostepenom upravnom organu sa zahtjevom za ponovno određivanje penzije temeljem naknadno zaključenog Ugovora o socijalnom osiguranju između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je po apelantovom zahtjevu doneseno rješenje od 6. marta 2013. godine, koje je postalo pravosnažno, kojim je apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije. Zatim, da je apelant ponovo podnio zahtjev u kome je istakao da mu je prvostepeni upravni organ u rješenju od 6. marta 2013. godine bio dužan priznati pravo na samostalnu penziju umjesto prava na srazmjerni dio penzije, ističući da je u vrijeme odlučivanja ispunjavao uslove za punu starosnu penziju predviđene važećim zakonskim propisom (imao navršenih 65 godina života i više od 20 godina penzijskog staža). Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni upravni organi odbio apelantov zahtjev uz obrazloženje da se uslovi za priznavanje prava u pogledu ponovnog obračuna penzije, temeljem odredbe člana

46. Ugovora, cijene na dan prvog priznavanja prava, te da je protiv tog rješenja apelant izjavio žalbu koju je drugostepeni upravni organ odbio. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu pripada pravo na samostalnu penziju, s obzirom da na dan prestanka osiguranja (8. maj 1998. godine), prema tada važećem Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja (iz 1982. godine), nije ispunjavao uslove za samostalnu penziju. Pri tome, Kantonalni sud je naglasio da činjenica da je apelant naknadno ispunio uslove za ostvarenje pune penzije, nije od uticaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da naknadno ispunjenje uslova za punu starosnu penziju, na koju činjenicu se apelant poziva, nije propisano kao razlog za izmjenu rješenja o priznatom pravu na penziju, niti važećim domicilnim pravom niti Ugovorom, pa iz tog razloga apelantovu tužbu smatra neosnovanom. Pritom je istakao da je u rješenju prvostepenog organa od 6. marta 2013. godine pogrešno obračunat srazmjerni dio penzije koja apelantu pripada ali da je apelant propustio blagovremeno pobijati pomenuto rješenje, pa je ono steklo svojstvo pravosnažnosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primjenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba niti Ugovora u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/18 (I. A.) | Sudska praksa | Aktio