Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3389/18 (M. Č., I. Š., A. B. i S. K.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3389/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. veljače 2019. godine, u predmetu broj AP-3389/18, rješavajući apelacije Martina Čule i drugih na osnovu članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Martin Čule protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194922 18 Pžp od 11. travnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194922 17 Pr od 10. siječnja 2018. godine;

Ivica Šunjić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194598 18 Pžp od 10. travnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194598 17 Pr od 10. siječnja 2018. godine;

Ante Bošnjak protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 003834 18 Pžp od 19. lipnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 003834 18 Pr od 10. travnja 2018. godine i Sreten Kesić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 252088 18 Pžp 2 od 8. listopada 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3389/18

1. Martin Čule (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 18. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 194922 18 Pžp od 11. travnja 2018. godine i i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194922 17 Pr od 10. siječnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz članka 49. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakona o sigurnosti prometa), za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca i određena su mu dva kaznena boda.

3. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, prvostupanjski sud je naveo da je nesporna činjenica da su u određeno vrijeme i na određenom mjestu (bliže opisanim u prvostepenom rješenju), prema postavljenoj prometnoj signalizaciji (semaforima), oba vozila imala pravo izvršiti skretanje u istu ulicu. Prvostupanjski sud je naveo da u skladu sa člankom 49. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa vozač koji na raskrižju skreće lijevo mora propustiti vozilo koje dolazeći iz suprotnog smjera u raskrsnici zadržava pravac svog kretanja i skreće u desno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije dugačije određeno. U vezi s tim prvostupanjski sud je cjenio fotodokumentaciju iz koje je vidljivo da apelant nije propustio drugo vozilo, s obzirom se prema fotodokumentaciji oba vozila nalaze na početku ulice u koju su skretala, što nesumnjivo upućuje na zaključak da su oba vozila istovremeno ušla u ulicu što se nikako nije moglo dogoditi da je apelant poštovao prvenstvo prolaza drugog vozila koje je skretalo desno. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da dokazi odbrane nemaju značaj za utvrđenje odgovornosti apelanta, s obzirom da mu se ne stavlja na teret nepropisno vršenje radnje skretanja u lijevo u kom pravcu je usmjerena odbrana, već mu se stavlja na teret da nije poštovao prvenstvo prolaza, te da nije od bitnog značaja je li drugo vozilo izvršilo skretanje u desno pravilno, u desnu prometnu traku ili eventualno pogrešno u lijevu prometnu traku.

4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da apelantova žalba nije osnovana. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je apelantove radnje (bliže opisane u izreci prvostupanjskog rješenja) pravno okvalificirao kao prekršaj iz članka 49. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa i za to mu izrekao sankciju prema zakonskom minimumu.

AP-3391/18

5. Ivica Šunjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta i Palameta" d.o.o. iz Mostara, podnio je 18. lipnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Pr 194598 18 Pžp od 10. travnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 194598 17 Pr od 10. siječnja 2018. godine.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz članka 49. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa, za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 350,00 KM, te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca i određena su mu dva kaznena boda.

7. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, prvostupanjski sud je naveo da je nesporna činjenica da se vozilo marke Polo kretalo pravolinijski, dok je vozilo kojim je upravljao apelant u jednom trenutku skrenulo lijevo. Prvostupanjski sud je naveo da u skladu sa člankom 49. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa vozač koji na raskrižju skreće lijevo mora propustiti vozilo koje dolazeći iz suprotnog smjera u raskrsnici zadržava pravac svog kretanja i skreće u desno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije dugačije određeno. S tim u vezi, apelant je pred prvostupanjskim sudom tvrdio da je bježanjem u lijevo pokušao izbjeći kontakt sa vozilom marke Polo, koje se po njegovim tvrdnjama kretalo sredinom ili njegovom polovicom kolovoza, za koje tvrdnje prvostupanjski sud nije našao ni jedan pouzdan dokaz. Naime, prvostupanjski sud je naveo da nisu zabilježeni eventualni tragovi kočenja vozila, koji bi ukazali na način njegovog kretanja, te da su tragovi rasutog stakla skoncentrirani na desnoj strani kolovoza kad se gleda iz smjera kojim se kretalo vozilo Polo, što dokazuje da se kontakt dogodio sa njegove desne strane. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da je do kontakta došlo prednjom stranom vozila Polo i desnom bočnom stranom apelantovog vozila, što skupa sa rasutim staklom nesumnjivo upućuje da je apelant vršio radnju skretanja u lijevo i time oduzeo prednost. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da nije poklonio vjeru vještaku prometne struke predloženom od strane odbrane, iz razloga što zaključci vještaka nemaju uporište u materijalnim dokazima koji su prezentirani na usmenom pretresu.

8. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana žalba kojom se pobija prvostupanjsko rješenje zbog povrede materijalnog i procesnog propisa, te odluke o izrečenoj sankciji. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nema krajnje nužde, jer iz činjeničnog stanja ne proizilaze navodi apelanta da je bježao lijevo, te je prvostupanjski sud postupak apelanta ispravno okarakterizirao kao prekršaj iz člana 49. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa i za to mu izrekao sankciju u donjoj granici propisane kazne za ovaj prekršaj.

AP-4191/18

9. Ante Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Krešimir Raspudić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 1 Pr 003834 18 Pžp od 19. lipnja 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 1 Pr 003834 18 Pr od 10. travnja 2018. godine.

10. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz članka 44. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa, za koji prekršaj mu je izrečena uvjetna osuda, kojom se utvrđuje novčana kazna u iznosu od 150,00 KM i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca, te su mu određena dva kaznena boda, a koje se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne počini novi prekršaj.

11. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, da je prvostupanjski sud na osnovu fotografije sa podacima o utvrđenom prekršaju, na kojoj je evidentirana utvrđena brzina kretanja vozila apelanta, podaci o datumu i vremenu počinjenja prekršaja, podacima o ograničenju brzine i prometnoj traci kojom se vozilo koje je počinilo vozilo kreće, kao i podatak o vrsti uređaja kojom se mjeri vrzina kretanja vozila sa serijskim brojem, ispravno utvrdio da je apelant počinio prekršaj. S tim vezi Kantonalni sud je cijenio prigovor apelanta da tijekom prvostupanjskog postupka ovlašteni organ nije dostavio uvjerenje o udovoljavanju mjeriteljskim zahtjevima u originalu ili ovjerenoj kopiji, međutim to nije dovelo u sumnju serijski broj uređaja, s obzirom da je činjenica nesporno utvrđena sa navedene fotografije o utvrđenom prekršaju, a koja shodno odredbi članka 45. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa, predstavlja dokaz o utvrđenoj brzini kretanja vozila. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor da apelantu nikad nije uručena obavijest o počinjenom prekršaju iz kog razloga nije imao mogućnost dostaviti podatke o osobi koja je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljala vozilom. Naime, iz uvida u sadržaj povratnice proizilazi da je apelant osobno zaprimio akt ovlaštenog organa kojim se obavještava o prekršaju. Pri tome, na usmenom pretresu apelant nije naveo ime osobe koja je u vrijeme počinjenja prekršaja upravljala vozilom (niti je na bilo koji način doveo u sumnju identitet vozača) na osnovu čega je Kantonalni sud zaključio da je apelant počinio prekršaj na način i vrijeme opisan u prvostupanjskom rješenju.

AP-7224/18

12. Sreten Kesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Goran Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 6. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 252088 18 Pžp 2 od 8. listopada 2018. godine.

13. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim zbog izvršenja prekršaja iz članka 3. stavak 3. u vezi sa člankom 20. i prekršaja iz članka 7. stavak 1. Odluke o određivanju radnog vremena u ugostiteljskim objektima na području grada Banjaluke (u daljnjem tekstu Odluke o određivanju radnog vremena) i za navedene prekršaje su utvrđene novčane kazne u iznosu od po 500,00 KM, te je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM.

14. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, u odnosu na prekršaj iz članka 3. stavak 3. u vezi sa člankom 20. Odluke o određivanju radnog vremena, naveo da je neosnovan žalbeni navod da neposredno opažanje buke od strane komunalnog insprektora ne predstavlja pouzdanu metodu utvrđivanja je li nivo buke dozvoljen ili ne. S tim u vezi, Okružni sud je cijenio članak 20. Odluke o određivanju radnog vremena, kojim je propisano da nije dozvoljeno izvođenje žive glazbe, ni emitiranje glazbe preko glazbenih uređaja u vremenu od 22.00-06.00 sati, ukoliko ima čujnost izvan zatvorenog dijela objekta u kojem se izvodi, odnosno emitira. Imajući u vidu navedenu odredbu, Okružni sud je utvrdio da komunalna policija nije utvrđivala nivo buke, nego samo čujnost glazbe izvan zatvorenog dijela objekta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da nije utvrđeno da emitirana glazba dolazi baš iz apelantovog ugostiteljskog objekta. U vezi s tim, Okružni sud je cijenio suglasne izjave komunalnih policajaca koji su izjavili da su su prošli pored svih objekata koji se nalaze pored apelantovog ugostiteljskog objekta, te da iz njihove unutrašnjosti nije dopirao zvuk muzike. U odnosu na prekršaj iz članka 7. stavak 1. Odluke o određivanju radnog vremena, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud na pouzdan način utvrdio da u kritično vrijeme apelantov ugostiteljski objekat nije posjedovao znak kvalitete „Zlatna Kašika“, koji bi mu omogućavao duže radno vrijeme. Osim toga, Okružni sud je naveo da na osnovu članka 11. stavak

3. Pravilnika o ocjeni kvalitete usluge ugostiteljskih objekata na području grada Banja Luka, Odjeljenje za privredu Administrativne službe Grada Banja Luka je nadležno za donošenje rješenja o dodjeli znaka kvalitete. Navedeno odjeljenje, vodi službene evidencije o dodjeljenim oznakama te je stoga ono nadležno da po zahtjevu o tome daje informacije iz službenih evidencija što je obrazloženo u prvostupanjskom rješenju.

Spajanje predmeta

15. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3389/18.

16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

17. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti svoje navode o povredama navedenog prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose prvenstveno na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka, tako da procjena izvedenih dokaza i primjena materijalnog i procesnog prava, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3389/18 (M. Č., I. Š., A. B. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio