Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1450/17 (T. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1450/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1450/17, rješavajući apelaciju Tihomira Brajkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tihomira Brajkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 158535 14 Rev od 14. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tihomir Brajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović iz Zenice, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 158535 14 Rev od 14. februara 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 158535 10 P od 1. oktobra 2012. godine obavezan je tuženi „Autocentar-Tomić“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od ukupno 251.843,16 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da iz nesporno utvrđenih činjenica u toku postupka proizilazi da je apelant 13. jula 2010. godine svoj automobil dovezao u servis tuženog radi popravke i da ga je parkirao ispred servisa, da je šef servisa tuženog uvezao vozilo u servis radi utvrđivanja uzroka kvara, te da je bilo potrebno nabaviti novi dio za zamjenu sa rokom isporuke od sedam do deset dana. Nadalje, ukazano je da je šef servisa nakon utvrđenja uzroka kvara vozilo izvezao ispred servisa i da je naknadno radnik tuženog parkirao vozilo u garažu hotela „Radon Plaza“ na zakupljeno mjesto od strane tuženog, te da je garaža imala fizičku zaštitu od strane radnika hotela koji je radio na naplatnoj rampi, kao i da je prostor garaže imao i zaštitu video nadzorom. Također, istaknuto je da je 16. jula 2010. godine putničko motorno vozilo preko trotoara ušlo u parking hotela, da su iz tog vozila izašle maskirane osobe koje su bile naoružane, te da je jedna od maskiranih osoba sa pištoljem krenula prema radniku hotela koji je fizički obezbjeđivao parking prostor. Najzad, navedeno je da je radnik hotela počeo bježati kad je čuo repetiranje pištolja i uspio doći do obližnje benzinske pumpe odakle je pozvao policiju, te da je policija došla brzo na lice mjesta, ali su maskirane osobe već uspjele izvesti vozilo apelanta. Dakle, Općinski sud je istakao da u konkretnoj pravnoj stvari imajući u vidu navedeno nesporno utvrđeno činjenično stanje i protivpravno oduzimanje automobila apelanta nesporno proizilazi odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio, pa nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut tokom tog postupka.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 158535 12 Gž od 9. juna 2014. godine žalba tuženog je djelimično uvažena pa je prvostepena presuda preinačena tako da je tuženi obavezan da apelantu umjesto iznosa od 251.843,16 KM, na ime naknade štete isplati iznos od 126.986,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. jula 2010. godin pa do isplate.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 158535 14 Rev od 14. februara 2017. godine reviziju tuženog uvažio i nižestepene presude preinačio tako da je odbio u cijelosti apelanta sa tužbenim zahtjevom.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev apelanta za isplatu protivvrijednosti ukradenog vozila u iznosu od 126.986,00 KM. Naime, ukazano je da osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta prema tuženom treba prosuđivati po odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dakle, na odredbama o subjektivnoj odgovornosti. U vezi s tim, istaknuto je da je odredbom člana 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je odredbom člana 158. ZOO propisano da krivica postoji kad je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da stoji činjenica da je apelant krađom vozila od nepoznatih lica pretrpio štetu jer je došlo do umanjenja njegove imovine (obična šteta – član 155. ZOO). Međutim, istaknuto je da je za postojanje subjektivne odgovornosti tuženog bitno je li dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice. Naime, ukazano je da je vlasnik mehaničarske radionice dužan čuvati automobil koji mu je predan na popravku, jer je faktički time zaključen i ugovor o ostavi, bez obzira da li je ili nije ugovorena i naknada za čuvanje stvari (čl. 712. i 714. ZOO). Isto tako, navedeno je da postoji subjektivna odgovornost vlasnika mehaničarske radionice za štetu koja je, zbog njegovog propusta u čuvanju, uzrokovana oduzimanjem vozila. Dakle, istaknuto je da je odlučna okolnost da li postoje propusti tuženog u čuvanju stvari. Budući da je tuženi vozilo apelanta premjestio sa otvorenog prostora ispred radionice u zatvoreni garažni prostor navedenog hotela na jedno od mjesta koje je zakupio, da je garažni prostor imao fizičku zaštitu radnika hotela koji je radio na naplatnoj rampi, da je zatvoreni garažni prostor imao i zaštitu video nadzorom, da je vozilo apelanta ukradeno izvršenjem krivičnog djela razbojničke krađe od strane više maskiranih lica pokazivanjem oružja prema radniku hotela, Vrhovni sud je naveo da smatra da je tuženi sa svoje strane učinio sve da do štete ne dođe, shodno odredbi člana 154. stav 1. ZOO. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je prema odredbi člana 613. stav 1. i člana 263. ZOO tuženi oslobođen obaveze da apelantu preda popravljenu stvar jer je kroz rezultate cjelokupnog dokaznog postupka dokazao da nije mogao ispuniti svoju obavezu predaje stvari, zbog okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
7. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je presudom koju je osporio proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tj. odredbe čl. 154., 158., 263. i 613. ZOO. Naime, apelant tvrdi da tuženi ne samo da nije učinio ništa da do štete ne dođe, nego je upravo svojom radnjom samovoljnog premještanja vozila u garažu hotela, povrijedio ugovor zaključen sa apelantom i doveo do nastanka štete. Stoga je, po stavu apelanta, Vrhovni sud pogrešno zaključio da je šteta nastala bez krivice tuženog, odnosno da je on nije prouzrokovao ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, pa da je zato oslobođen obaveze da apelantu preda popravljenu stvar.
Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, kao i „Službene novine F BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 263.
Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da nije mogao da ispuni svoju obavezu, odnosno da je zadocnio sa ispunjenjem obaveze, zbog okolnosti nastalih poslije zaključenja ugovora, koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Član 613. stav (1) (1) Poslenik je dužan predati naručiocu izrađenu ili opravljenu stvar.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena presuda sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude slijedi da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu odredaba ZOO, jer je tuženi sa svoje strane učinio sve da do štete ne dođe, te je oslobođen obaveze da apelantu preda popravljenu stvar budući da je kroz rezultate cjelokupnog dokaznog postupka dokazao da nije mogao ispuniti svoju obavezu predaje stvari, zbog okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. Ustavni sud isto tako ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević