Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-802/17 (V. I. N.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na odbranu
- Ratni zločin
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-802/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 802/17, rješavajući apelaciju Vintile Iuliana Nicolaea, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vintile Iuliana Nicolaea podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 08241 16 Krž 7 od 6. oktobra 2016. godine i S1 1 K 008241 12 Krl od 26.
februara 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vintila Iulian Nicolae (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 08241 16 Krž 7 od 6. oktobra 2016. godine i S1 1 K 008241 12 Krl od 26. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su 16. i 17. jula 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom prvostepenog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeno vijeće) broj S1 1 K 008241 12 Krl od 26. februara 2016. godine, koja je potvrđena Presudom apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 K 08241 16 Krž 7 od 6. oktobra 2016. godine, apelant i optuženi Ramiz Avdović (u daljnjem tekstu: saoptuženi) proglašeni su krivim. Apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tačkama 3. i 4. izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom, a na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama opisanim pod tačkom 6. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ.
6. Prvostepeno vijeće je nakon provedenog postupka zaključilo da je nesumnjivo dokazano da je apelant, na način koji je detaljno opisan u tačkama 3. i 4. izreke prvostepene presude, nečovječno postupao prema civilima srpske nacionalnosti koji su bili zatvoreni u prizemnim prostorijama vojnog zatvora, kasnije vojnog pritvora pri Okružnom vojnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Vojni sud), u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“. Utvrđeno je da je apelant kao kuhar, a zatim kao stražar počinio krivično djelo na način detaljno opisan u tački 3. osuđujućeg dijela presude tako što je polovinom novembra 1992. godine u toku noći u hodniku vojnog pritvora, prilikom prijema više imenovanih civila, nečovječno postupao prema zatočenom civilu Ž. K., te što je na način detaljno opisan u tački 4. osuđujućeg dijela izreke presude krajem novembra 1992. godine u vojnom pritvoru u dva do tri navrata nečovječno postupao prema zatočenom civilu S. G.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u predmetnom postupku prvobitna optužnica Tužilaštva od 9. januara 2011. godine, pored apelanta i saoptuženog, obuhvatala i optuženog B. M., u odnosu na kojeg je postupak obustavljen zbog smrti, nakon čega je Tužilaštvo 4. januara 2013. godine Sudu BiH dostavilo preciziranu optužnicu iz koje je izostavljen preminuli i tačke optužnice koje se odnose na tog optuženog. Dalje je navedeno da je potom konačna izmijenjena optužnica u odnosu na apelanta i saoptuženog 9. oktobra 2015. godine dostavljena Sudu BiH i odbranama, te da na glavnom pretresu održanom 27. oktobra 2015. godine odbrane optuženih nisu imale primjedbi na izmijenjenu optužnicu, niti su predlagale neke dokaze u vezi s tim. Sud BiH je naveo da je prihvatio izmijenjenu optužnicu, s obzirom na to da njom nije otežan procesni položaj optuženih, nalazeći da je izmijenjena optužnica u granicama objektivnog i subjektivnog identiteta.
8. U presudi su navedeni izvedeni dokazi optužbe i odbrane (str. 14. i 15), te da je apelantova odbrana izvela dokaze saslušanjem dva imenovana svjedoka, jednog vještaka i da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka. Dalje, u presudi su pojašnjeni opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ (par. 139–148); da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava (par. 149–153); detaljan pregled poimenično navedenih iskaza svjedoka iz kojih proizlazi svojstvo oštećenih kao civilnih lica (par. 154–197); pojam nečovječnog postupanja (par. 198–208); postojanje rata i oružanog sukoba (par. 209–212); da je djelo povezano sa ratom i oružanim sukobom (par. 213–219).
9. Istaknuto je da je Tužilaštvo teretilo apelanta da je inkriminirane radnje počinio kao kuhar u vojnom zatvoru u bivšoj kasarni „Viktor Bubanj“ u periodu od 22. juna do početka septembra 1992. godine, a zatim kao stražar u vojnom pritvoru pri Vojnom sudu. Dalje, prvostepeno vijeće je navelo da je apelantovu pripadnost najprije Vojnoj policiji TO Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije Oružanim snagama RBiH utvrdilo na osnovu materijalne dokumentacije koja je uložena u sudski spis, koja je precizirana u presudi. U tom smislu je prvostepeno vijeće istaklo da je i sam apelant, prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka, izjavio da je u vojni zatvor „Viktor Bubanj“ došao kao kuhar 21. ili 22. juna 1992. godine, kao i da je, iako nije siguran tačno kada (mada misli da je to bio kraj oktobra 1992. godine, sjeća se da je snijeg počeo padati), prešao na poziciju stražara. Naime, prvostepeno vijeće je utvrdilo da su ispunjeni svi opći elementi tog krivičnog djela kod apelanta, te da je u konkretnom krivičnom predmetu nesumnjivo zaključeno da su krivičnopravne radnje za koje je apelant proglašen krivim preduzete prema civilima – oštećenim Ž. K. i S. G.
10. Nadalje, navedeno je da je prvostepeno vijeće 28. oktobra 2014. godine kao svjedoka apelantove odbrane pozvalo K. L., ali da je prije početka saslušanja tog svjedoka postupajući tužilac obavijestio prisutne da je Tužilaštvo u odnosu na tog svjedoka donijelo Naredbu o provođenju istrage broj KT-RZ 34/05 od 28. augusta 2006. godine, kojom se svjedok sumnjiči za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kao i da je, kao rezultat te istrage, podignuta i potvrđena optužnica u tom predmetu, dok je istražni predmet u odnosu na ostale osumnjičene dodijeljen u rad drugom tužiocu. Imajući u vidu navedeno, predsjednik vijeća je odložio započeti glavni pretres, te je u skladu sa članom 84. stav 5. ZKPBiH donio odluku da se svjedoku za savjetnika postavi advokat koji će brinuti o njegovim pravima i interesima za vrijeme svjedočenja. Na glavnom pretresu od 18. novembra 2014. godine savjetnik svjedoka je, a nakon što je Tužilaštvo potvrdilo da svjedok ima status osumnjičenog za radnje koje su opisane u predmetnoj optužnici, obavijestio sud da će se svjedok koristiti pravima osumnjičenog da, na osnovu odredbi čl. 2, 6, 78. stav 2. tačka a), 81. u vezi sa članom 84. ZKPBiH, ne odgovara na postavljena pitanja, tačnije da će se braniti šutnjom, te je u presudi navedeno da se odbrane „nisu protivile navedenom stavu savjetnika svjedoka“. Prvostepeno vijeće je prihvatilo da se zaista radi o svjedoku i da nije prihvatljiv navod savjetnika da se on može koristiti pravima osumnjičenog i braniti se šutnjom, međutim, prvostepeno vijeće je, isto tako, svjesno činjenice da se u konkretnom predmetu ime K. L. pojavljuje u preambuli optužnice Tužilaštva od 4. januara 2013. godine, i to kao učesnika udruženog zločinačkog poduhvata. Stoga se, budući da se nije moglo jasno razgraničiti svojstvo ovog svjedoka i istovremeno svojstvo učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu, prvostepeno vijeće saglasilo i prihvatilo činjenicu da svjedok ne mora svjedočiti o okolnostima koje bi ga istovremeno inkriminirale, a sve zbog okolnosti na koje je predloženo njegovo svjedočenje, kao i zbog toga što je osumnjičen za radnje za koje se terete i apelant i saoptuženi.
11. Dalje, u presudi su opisane apelantove radnje preduzete prema oštećenom civilu Ž. K. Istaknuto je da je o radnjama koje je preduzeo apelant svjedočio oštećeni Ž. K., detaljno opisujući te radnje, te je iskaz tog oštećenog u presudi interpretiran. Apelant je prilikom davanja iskaza u svojstvu svjedoka negirao navode svjedoka Ž. K., te je opisan i apelantov iskaz. Suprotno tvrdnji odbrane, prvostepeno vijeće nije imalo dilemu u pogledu identifikacije apelanta koju je izvršio svjedok Ž. K., koji je apelanta, bez dvoumljenja, prepoznao u sudnici, a u pogledu apelantovih radnji nije imalo razloga da ne povjeruje u iskaz svjedoka – oštećenog Ž. K., niti ga je odbrana na bilo koji način dovela u pitanje. Istaknuto je da je svjedok na pouzdan, uvjerljiv i dosljedan način, iskreno i bez želje da bilo šta konstruira, govorio o tome šta je doživio u vojnom pritvoru „Viktor Bubanj“, te tretmanu i ponašanju koje je u inkriminiranom periodu pokazivao apelant. Prvostepeno vijeće je steklo utisak da je svjedok i sada pod utjecajem tih dešavanja i da se ne može poslije toliko vremena osloboditi traume i poniženja, koje su ta dešavanja prouzrokovala, te nalazi da oštećeni ni u kojem slučaju ne preuveličava patnje koje je pretrpio u vojnom pritvoru. Stoga su apelantove radnje, u vrijeme kada su preduzimane, oštećenom nesumnjivo prouzrokovale fizičku bol i patnju, a bile su usmjerene i na njegovo poniženje i degradiranje, što, prema mišljenju prvostepenog vijeća, ima karakter grubog nasrtaja na njegovo ljudsko dostojanstvo, a svakako predstavlja vid nečovječnog postupanja. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je apelant svoj položaj iskoristio kako bi oštećenog izložio patnji i poniženju, bio je svjestan svojih radnji, posljedica koje njima prouzrokuje i htio je njihovo nastupanje, zbog čega je radnje u kojima su se ostvarila obilježja nečovječnog postupanja kao ratnog zločina protiv civilnog stanovništva preduzeo s direktnim umišljajem.
12. Dalje, prvostepeno vijeće je utvrdilo da je apelant radnjama opisanim u tački II.4 izreke presude u vojnom pritvoru u 2-3 navrata nečovječno postupao prema zatočenom civilu S. G. Da je apelant počinio navedene radnje, prvostepeno vijeće je utvrdilo, prije svega, iz izjave samog svjedoka – oštećenog S. G., koji je saslušan na ove okolnosti. Pozvan da ga prepozna u sudnici, ovaj svjedok je pokazao na apelanta. Navedeno je da je apelant negirao iskaz svjedoka S. G. u određenom dijelu. Prije svega, cijeneći iskaz svjedoka – oštećenog, prvostepeno vijeće nalazi da je svjedok bio donekle konfuzan prilikom davanja odgovora, što je prije posljedica sposobnosti izražavanja i reproduciranja, odnosno iznošenja sjećanja na ovaj događaj, koji je za svjedoka i sada traumatičan, nego želje i namjere da apelanta tereti za nešto što ovaj nije učinio. Međutim, to nije umanjilo istinitost, uvjerljivost i pouzdanost njegovog svjedočenja da je upravo apelant preduzeo radnje izvršenja onako kako su navedene u činjeničnom opisu ove tačke presude. Prvostepeno vijeće je istaklo da se ne može od svjedoka očekivati da se tačno sjeti broja dana koliko je proveo u nekoj od ćelija bivše kasarne, s obzirom na njegovo tadašnje psihičko opterećenje, u atmosferi konstantnog straha i neizvjesnosti i stalnom iščekivanju novih premlaćivanja. Svjedok je dosljedan. Apelant ga je, na opisani način, pretukao dva-tri puta. Osim toga, iskaz svjedoka dat u istrazi, na koji se pozivala odbrana, nije uložen kao dokaz, pa da bi ga vijeće moglo cijeniti i uporediti sa iskazom datim u toku glavnog pretresa.
13. Konačno, prvostepeno vijeće je istaklo da je, u odnosu na radnje koje je apelant preduzeo prema oštećenom Ž. K., prilagodilo činjenični opis utvrđenom činjeničnom stanju (paragraf 405. presude). Dakle, imajući u vidu sve navedeno, prvostepeno vijeće je našlo dokazanim, na nesumnjiv način, da je apelant preduzeo radnje za koje je proglašen krivim, a u kojim su se ostvarila obilježja krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ.
14. Apelaciono vijeće je u svojoj presudi ocijenilo neosnovanim apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog „odbijanja svjedočenja K. L.“. U ovom pravcu, apelaciono vijeće je cijenilo činjenicu da je pitanje saslušanja ovog svjedoka dovoljno raspravljeno u toku prvostepenog postupka, a na šta ukazuju i paragrafi 99–103. osporene presude, pri čemu je postavljanje pitanja prava na odbranu u ovom trenutku neosnovano stoga što je iz zapisnika sa ročišta kada se raspravljalo o ovom pitanju jasno da je tada na snazi bila optužnica koja je u svom činjeničnom opisu obuhvatala i udruženi zločinački poduhvat, a u vezi s čim je odbrana i naglašavala da ga želi ispitati o njegovoj prirodi, a što više i nije potrebno, s obzirom na to da udruženi zločinački poduhvat u izmijenjenoj optužnici, koja je podnijeta naknadno, više nije obuhvaćen u činjeničnom opisu.
15. Nadalje, apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće u potpunosti riješilo predmet optužbe jer su izmijenjenom optužnicom od 9. oktobra 2015. godine izmijenjeni opći elementi bića krivičnog djela na način da su specificirani za svakog optuženog posebno, prije navođenja konkretnih radnji u osnovi zločina za svakog od njih. Dakle, načinjenom izmjenom prvostepeni sud ni u kojem slučaju nije apelanta stavio u nepovoljniji položaj, niti je pogodovao Tužilaštvu prilikom dokazivanja, s obzirom na to da je van razumne sumnje svakako utvrđeno inkriminirano postupanje apelanta prema Ž. K., već je samo precizirano tačno mjesto nanošenja udaraca, pri čemu to u svakom slučaju ostaje u domenu nečovječnog postupanja kao i po samoj optužnici.
16. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore koji su se ticali utvrđenog činjeničnog stanja, a naročito da je oštećeni Kljajić pogriješio prilikom identifikacije apelanta, kao i prigovore o pogrešnom opisu načina izvršenja djela prema oštećenom S. G. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i prigovore apelantove odbrane u pogledu utvrđivanja bitnih elemenata krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ, te je ocijenilo da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da su svi propisani elementi tog djela u konkretnom slučaju ispunjeni.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U detaljnoj apelaciji se, između ostalog, navode činjenice koje ukazuju da se pogrešnim vođenjem postupka od samog početka može stvoriti privid zakonitog vođenja, a zapravo cjelokupan rezultat postupka ukazuje da je konačna presuda samo kompromis kojim se željelo na neki način opravdati dugogodišnje vođenje postupka, ali na apelantovu direktnu štetu i potpuno proizvoljnom primjenom prava, proizvoljnim utvrđivanjem činjenica i pristranim ponašanjem suda. U tom smislu, apelant navodi da su prvotnim optuženjem kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata optuženi on, saoptuženi i preminuli B. M., a da je u preambularnom dijelu optuženja naznačeno i više lica, između ostalih i K. L., a koji se kasnije u optužnici ne spominje ni kao svjedok. Tužilac je to pravdao time da postoje postupci protiv drugih lica, a da nikada nije predočio nijedan materijalni dokaz o tome. Apelant smatra da se na taj način vršila selekcija optuženja u odnosu na predmetna dešavanja u kasarni „Viktor Bubanj“ u vrijeme ratnih dešavanja, da nije jasno po kojem su principu izdvojena navedena tri lica iz udruženog zločinačkog poduhvata i optužena izrekom optuženja. Ističe da je odbrana zatražila da K. L. svjedoči na okolnosti udruženog zločinačkog poduhvata, koji je, kada se pojavio na sudu kao svjedok, odbio da svjedoči, na što je odbrana prigovorila da svjedok ne može odbiti da svjedoči, nego da može koristiti samo procesna prava svjedoka, što je odbrana ukazala i u žalbi, a drugostepeni sud to izbjegao tvrdnjom da je to kasnije tokom postupka relativizirano jer je u međuvremenu došlo do izmjene optuženja i izostavljen udruženi zločinački poduhvat. Takvim načinom vođenja postupka, odnosno proizvoljnom primjenom prava, odbrana je dovedena u poziciju da za svjedoka poziva lice koje je de iure optuženo, a de facto nije, a sud mu mimo zakona dopušta da ne svjedoči, pa je time uskraćeno pravo na odbranu. Dalje, apelant navodi da se sveukupna kriminalna količina pripisuje njemu i da se njemu presuđuje za nešto što su činili svi stražari u kasarni „Viktor Bubanj“ prema svim pritvorenicima, sve vrijeme, što ne samo da nije fer i pravično nego predstavlja proizvoljno utvrđivanje odlučnih činjenica i proizvoljnu primjenu prava, što nije u skladu s jednakošću građana pred zakonom. U tom kontekstu, apelant ističe da tužilac nema pravo selektirati koga će optužiti, a koga neće, ako su ispunjeni zakonski uvjeti za optuženje. Upravo u ovakvoj konstataciji apelant pronalazi pristranost spram Tužiteljstva, kao i postupanje kojim bi se opravdalo dugogodišnje vođenje postupka. Također, navodi da je sud proizvoljno utvrđivao činjenično stanje, da su izostale zakonske uporedbe dokaza i obrazloženja zašto je jedan dokaz prihvaćen, a zašto drugi nije, da se sve svodi na paušalnu i arbitrarnu odluku suda i to sve na apelantovu štetu. Apelant se žali da dokaz koji je predočio prvostepenom sudu negira u cijelosti navode svjedoka oštećenog S. G., pa se žali da to prvostepeni sud nije uopće cijenio, ni obrazložio, pa čak ni u dijelu zašto to smatra dokazom koji negira navode oštećenog. Na kraju apelant ističe da obje presude treba ukinuti i naložiti da se sveukupno dešavanje u kasarni „Viktor Bubanj“ preispita na način pune odgovornosti svih odgovornih, a ne da se, kako on to smatra, stvara privid vođenjem postupka u kojem je apelant lišen minimalnih prava, na što je ukazano.
II.Odgovor na apelaciju
18. Sud BiH je istakao da su argumenti koji se u vezi s apelantovim tvrdnjama i ocjenama iznose u apelaciji već bili predmet razmatranja apelacionog vijeća i da je apelaciono vijeće o njima već zauzelo konkretne stavove, te u obrazloženju presude dalo jasne i konkretne razloge, pri kojima i dalje ostaje. Također, Sud BiH je napomenuo da odbrana ne može izbjegavati odgovornost za svog branjenika samo na osnovu činjenice da su možda u istom predmetu bila ili pak trebala biti optužena još neka lica, te tim povodom tražiti ukidanje presude. Tužilaštvo je kao organ gonjenja jedino po procesnom zakonu nadležno za procjenu da li će, kada, za koga i u kojem obimu donijeti naredbe o provođenju istrage, da li će podignuti optužnicu, odnosno jednostavno rečeno da li će neko lice procesuirati. Konačno, Sud BiH smatra da valja istaknuti da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i da, kada je u pitanju njeno obrazloženje, dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje s tvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u tom smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja s kojima se slaže.
19. Tužilaštvo je u svom odgovoru istaklo da se u sadržaju apelacije ponavljaju prigovori koji su isticani u žalbi na prvostepenu presudu i na koje je apelaciono vijeće u svojoj presudi dalo iscrpnu argumentaciju i odgovor, naročito u par. 20, 23, 26–31, 52, 53, 58–61, 70–75. i 81. u kojima su navedeni razlozi zbog kojih je ocijenjeno da apelantove radnje sadrže sva zakonska obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva (nečovječno postupanje) iz člana 142. stav
1. KZSFRJ, kao i stepen svijesti koji je osuđeni imao.
V.Relevantni propisi
20. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, te „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18) relevantne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 16.
Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca.
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 275.
Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 281. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. st. (6) i(7) Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 012506 16 Krž od 1. decembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;[...] [...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
29. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
30. Apelant smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna i da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze. Ukazuje da je u provedenom postupku prekršen i princip ravnopravnosti strana u postupku zato što se „iz ukupne kriminalne količine izdvaja apelantovo djelovanje i da se on presuđuje za nešto što je u kasarni ꞌViktor Bubanjꞌ činjeno od svih stražara, prema svim pritvorenicima, cijelo vrijeme, čime se sveukupna kriminalna količina pripisuje njemu“, kao i iz razloga što je jedan od pozvanih svjedoka odbio da odgovora na pitanja.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka i apelacionih navoda proizlazi da je prvobitnom optužnicom apelantu bilo stavljeno na teret da je krivično djelo za koje je optužen počinio kao član udruženog zločinačkog poduhvata, te da je u uvodnom dijelu opisa tog krivičnog djela bilo obuhvaćeno više lica, među kojima je bio i K. L. Međutim, u daljnjem toku krivičnog postupka Tužilaštvo je u više navrata mijenjalo navedenu optužnicu, te je konačna izmijenjena optužnica, u odnosu na apelanta i saoptuženog, 9. oktobra 2015. godine dostavljena Sudu BiH i odbranama. Tom optužnicom se apelant i saoptuženi terete da su počinili krivično djelo iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. tog zakona, te koja, kako to proizlazi iz prvostepene presude, nije sadržavala navode o udruženom zločinačkom poduhvatu. Dalje, iz prvostepene presude proizlazi da na glavnom pretresu, održanom 27. oktobra 2015. godine, odbrane apelanta i saoptuženog nisu imale primjedbe na izmijenjenu optužnicu, niti su predlagale dokaze, a prvostepeno vijeće je navelo da je prihvatilo izmijenjenu optužnicu, s obzirom na to da nije otežan procesni položaj optuženih, nalazeći da je izmijenjena optužnica u granicama objektivnog i subjektivnog identiteta. Ustavni sud zapaža da je o prihvatanju ove optužnice sud u prvostepenoj presudi dao detaljno i jasno obrazloženje, a apelant nije iznio ništa novo u apelaciji što bi potvrdilo njegove navode da mu je zbog konkretnog postupanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dakle, u konkretnom slučaju je apelant bio obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Osim toga, apelant je imao mogućnosti da se o izmjenama optužnice izjašnjava, što on nije učinio, ali i da traži odgodu ako mu je bilo potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, što također nije učinio. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 275. ZKP, kojim je propisana mogućnost izmjene optužnice, što je u konkretnom slučaju iskorišteno. Tim odredbama je propisano da „ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.“
32. Dalje, budući da apelant problematizira što „druga lica nisu procesuirana“, Ustavni sud ukazuje na princip akuzatornosti (član 16. ZKP), kojim je propisano da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca i princip legaliteta krivičnog gonjenja (član 17. ZKP), kojim je propisano da je tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Ustavni sud ističe da iz navedenih odredaba proizlazi opća obaveza tužioca da goni počinioce krivičnih djela, te okolnost da u konkretnom slučaju, kako apelant navodi, niko drugi nije procesuiran ne može biti predmet ispitivanja apelantovog prava na pravično suđenje u predmetnom postupku, niti ta okolnost može biti od značaja za apelantovu individualnu krivičnu odgovornost.
33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupkuna osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom krivičnom postupku prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak, te da je apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u dvije tačke osuđujućeg dijela izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj odluci detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza, kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant, i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, u odnosu na preduzimanje radnji nečovječnog postupanja apelanta prema oštećenim. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena neslaganja u iskazima svjedoka Tužilaštva, čemu je poklonjena i posebna pažnja, s obzirom na specifičnosti konkretnog predmeta. Naime, Sud BiH je posebno pojasnio i zašto neznatna odstupanja u iskazima svjedoka – oštećenih u pogledu određenih činjenica o kojima su svjedočili predstavljaju očekivane i normalne razlike u zapažanju lica sa različitom sposobnošću da uoče, upamte i prisjete se događaja koje su percipirali prije više godina. Ovo posebno s obzirom na činjenicu da su svi oni preživjeli veoma stresne i traumatične događaje tokom kojih nisu mogli istovjetno zapaziti sve važne detalje, niti bi bilo razumno takvu preciznost od njih očekivati. Sud BiH je za svoj stav dao jasno, precizno i argumentirano obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim niti u jednom segmentu.
36. Ustavni sud zapaža da se apelaciono vijeće u žalbenom postupku bavilo identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima, zaključivši da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, za što je, suprotno apelantovim tvrdnjama, dalo jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedene principe u obrazloženju odluke prvostepenog suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude apelacionog vijeća koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
37. Konačno, u pogledu ostalih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav da ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore o tome Ustavni sud smatra neosnovanim.
38. Dalje, apelant navodi da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je Sud BiH prihvatio da svjedok K. L., nakon pouke njegovog imenovanog savjetnika, ne svjedoči. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Princip ravnopravnosti stranaka predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Naime, optuženim licima mora biti dopušteno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet, te moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da strana u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda br. AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeno vijeće prihvatilo apelantov prijedlog za saslušanje ovog svjedoka i da je imenovani svjedok pristupio na glavni pretres. Međutim, kako proizlazi iz prvostepene presude, s obzirom na stav savjetnika ovog svjedoka, njega nije ispitala ni odbrana ni Tužilaštvo. Naime, u vrijeme kada je ovaj svjedok trebao biti saslušan na snazi je bila optužnica u kojoj je taj svjedok bio naveden kao član udruženog zločinačkog poduhvata, te je i protiv tog svjedoka u to vrijeme istraga bila u toku. Slijedom toga, kako proizlazi iz prvostepene presude, svjedok je iskoristio pravo da, na osnovu odredbi čl. 2, 6, 78. stav 2. tačka a), 81. u vezi sa članom 84. ZKP, ne odgovara na postavljena pitanja, tačnije branio se šutnjom, te je u presudi navedeno da se odbrane „nisu protivile navedenom stavu savjetnika svjedoka“. Prvostepeno vijeće je prihvatilo da se zaista radi o svjedoku i da nije prihvatljiv navod savjetnika da se on može koristiti pravima osumnjičenog i braniti se šutnjom, međutim, prvostepeno vijeće se saglasilo i prihvatilo činjenicu da svjedok ne mora svjedočiti o okolnostima koje bi ga istovremeno inkriminirale, a sve iz razloga okolnosti na koje je predloženo njegovo svjedočenje, kao i iz razloga što je osumnjičen za radnje za koje se terete i apelant i saoptuženi. Dakle, u konkretnom slučaju ni Tužilaštvo a ni apelant nisu saslušali predloženog svjedoka jer je on iskoristio zakonsku mogućnost da ne odgovara na pitanja budući da bi ga mogla izložiti krivičnom gonjenju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega nije saslušan svjedok K. L., koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o neravnopravnom postupanju i povredi prava na odbranu zbog navedenih okolnosti neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud ne može razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.
40. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije jer je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, te u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti u predmetnom postupku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević