Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2150/17 (R.P.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2150/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-2150/17, rješavajući apelaciju R.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 034392 15 Rev od 6. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 034392 15 Rev od 6. aprila 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 034392 11 P od 11. januara 2013. godine, između ostalog, utvrđeno je da "Unaplod" AD Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tužitelj) ima jače pravo na posjed nekretnina u Gornjim Sreflijama, bliže opisanim u izreci presude, u odnosu na apelanta, kao tuženog, pa je slijedom toga obavezan apelant da tužitelju preda u posjed predmetne nekretnine. Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan isti tužbeni zahtjev u odnosu na tužiteljicu A.Z. Pored toga, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je po osnovu održaja stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama što su tužitelji dužni priznati i izdati mu valjanu ispravu za prenos prava posjeda i vlasništva na navedenim nekretninama.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je A.Z. kao nasljednica u trenutku smrti ostavioca A.B., 2003. godine, po sili zakona postala vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, te da je sa tužiteljem zaključila valjan ugovor o prodaji koji je zaključen u skladu sa Zakonom o notarima i koji predstavlja punovažan pravni osnov za sticanje prava svojine u smisli člana 53. stav 3. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.124/08 do 60/15) kojim je propisano da se „svojina prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišno knjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca i da ova izjava volja mora biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prenos svojine ili u posebnoj ispravi koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za pronos prava“. Osnovni sud je, također, naveo da je uviđajem sa lica mjesta, te na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da predmetne nekretnine u posjedu drži apelant. Međutim, Osnovni sud je zaključio da za razliku od tužitelja koji je zakoniti posjednik ovih nekretnina, apelant je nezakoniti posjednik jer predmetne nekretnine drži u posjedu bez valjanog pravnog osnova. Naime, Osnovni sud je ukazao da apelant zakonitost svoje državine temelji na činjenici da je sa N.B. 1991. godine zaključio pismeni kupoprodajni ugovor čiji su predmet bile sporne nekretnine. Međutim, Osnovni sud je istakao da na osnovu spisa Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici br. P-257/99 proizilazi da je po tužbi tužiteljice A.B. taj sud donio presudu (koja je postala pravomoćna 2005. godine) kojom je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke i drugih dokaza utvrđeno da nije pravno valjan ugovor zaključen između N.B. i apelanta, jer potpis na ovom ugovoru u rubrici "prodavač" nije autentični potpis N.B. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da, budući da je apelant u posjed predmetnih nekretnina ušao po osnovu pomenutog ugovora, njegov posjed je nesavjestan jer je znao da nekretnine koje drži u posjedu nisu njegove ili je morao znati. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio i da apelant nije mogao po osnovu održaja steći pravo svojine na predmetnim nekretninama jer nezakonita i nesavjesna državina ne može dovesti do sticanja svojine. Osim toga, Osnovni sud je istakao da sve da je apelant bio savjesni posjednik predmetnih nekretnina, on opet ne bi održajem stekao pravo svojine, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant predmetno zemljište počeo koristiti 1987. godine uz dozvolu M.B. kao vlasnika, a ako neko koristi nepokretnost uz dozvolu vlasnika vrijeme tog korištenja se ne može uračunavati u vremenski rok koji vodi sticanju svojine održajem. Osnovni sud je, također, istakao da je podnošenjem ove tužbe (1999. godine) došlo je do prekida toka održaja u smislu odredbe člana 388. ZOO-a, tj. da se vrijeme proteklo do tada ne uračunava u rok za održaj, pri čemu je održaj ponovo počeo teći 2005. godine kada je odluka po toj tužbi postala pravosnažna, pa stoga do podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari (2011. godine) nije protekao rok od 20 godina, tj. proteklo je nepunih 16 godina. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužitelj kvalifikovani posjednik, te s obzirom da kvalifikovani posjednik nakon vlasnika stvari ima najjače pravo na posjed u odnosu na apelanta koji nije kvalifikovani posjednik, to je tužitelj ovlašten da traži predaju spornih nekretnina i apelant je dužan da mu ih preda.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 034392 13 GŽ od 17. decembra 2014. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 034392 15 Rev od 6. aprila 2017. godine odbio apelantovu reviziju koju je izjavio protiv drugostepene presude.
6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se u konkretnom slučaju radi se o tužbi iz pretpostavljene svojine, te je ukazao na odredbe člana 131. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kojima je propisano da „savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu“. Vrhovni sud je zaključio da je u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, tužitelj dokazao pravni osnov i zakonit način sticanja svoje državine, te identitet stvari, kao i da se sporna stvar nalazi kod apelanta. Prema stavu Vrhovnog suda, nasuprot tome, apelant nije dokazao navode da je kupoprodajnim ugovorom predmetne nekretnine kupio od N.B. i da je taj ugovor realizovan, a niti navode da je po osnovu održaja na predmetnim nekretninama stekao pravo svojine po osnovu održaja. Vrhovni sud je ukazao da je za ocjenu uslova za sticanje prava svojine po navedenom osnovu relevantna odredba člana 28. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS" broj 38/03), koja propisuje iste uslove, a ne odredba člana 53. Zakona o stvarnim pravima, na koju su se pozvali nižestepeni sudovi.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da tužitelju pripada jače pravo na posjed, odnosno da apelant nije stekao pravo vlasništva održajem na predmetnim nekretninama, budući da smatra da je predloženim dokazima dokazao da je predmetne nekretnine kupio od N.B. na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o stvarnim pravima i Zakona o svojinsko-pravnim odnosima. Osim toga, apelant navodi je Vrhovni sud propustio da ispita sve navode u njegovoj reviziji, zbog čega je u konkrentom slučaju „pristup sudu bio formalan a ne suštinski“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na to da je Vrhovni sud propustio da ispita sve navode u njegovoj reviziji zbog čega nije imao pristup sudu, kao i način na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno pravne propise.
11. U odnosu na navode apelanta da mu je onemogućen pristup sudu u postupku pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Vrhovni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju paušalnim.
12. Nadalje, u vezi navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnim propisa, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim obrazloženjima dali jasne razloge kada su zaključili da tužitelj, kao kvalifikovani posjednik, ima jače pravo na posjed predmetnih nekretnina u odnosu na apelanta koji nije kvalifikovani posjednik. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljne i jasne razloge u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev zaključujući da apelant nije mogao po osnovu održaja steći pravo svojine na predmetnim nekretninama jer je apelantova državina bila nezakonita i nesavjesna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji ne pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević