Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-925/17 (GP „Gradip“ AD Prnjavor)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-925/17

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 925/17, rješavajući apelaciju GP „Gradip“ AD Prnjavor, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. veljače 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija GP „Gradip“ AD Prnjavor.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002781 16 Rev 2 od 21. prosinca 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu GP „Gradip“ AD Prnjavor, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 1.575,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu GP „Gradip“ AD Prnjavor zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija GP „Gradip“ AD Prnjavor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 002781 16 Rev 2 od 21. prosinca 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. GP „Gradip“ AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, odvjetnik iz Prnjavora, podnio je 9. ožujka 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 002781 16 Rev 2 od 21. prosinca 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Fabrike mašina i dizalica „Jelšingrad“ AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. prosinca 2018. godine i 8. siječnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši sud, Okružni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 10. do 28. siječnja 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Apelant je 31. listopada 1986. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate duga u iznosu od 193.075.383 dinara po osnovi razlike u cijeni. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da je tužena ostala dužna navedeni iznos na ime razlike u cijeni materijala, s obzirom na to da je zbog postupanja tužene došlo do produljenja rokova izvođenja radova, a u vrijeme izvođenja radova kao platežno sredstvo je bio dinar koji je bio podložan čestim promjenama i padu kursa u odnosu na stabilne valute, a što je dovodilo do rasta cijena materijala.

6. Parnične stranke su na ročištu održanom 14. prosinca 1995. godine suglasno predložile da se rasprava odloži smatrajući da su ispunjeni uvjeti za mirovanje postupka u smislu tada važećeg Zakona o parničnom postupku. Tada postupajući sud je ročište za glavnu raspravu odložio za 26. prosinca 1995. godine na koje parnične stranke nisu pristupile.

7. Apelant je podneskom od 25. lipnja 2008. godine uredio tužbu, koju je precizirao na ročištima od 25. rujna 2012. godine i 31. svibnja 2013. godine.

8. Prema stanju spisa, Okružni sud je održao ročišta 22. kolovoza 1989. godine, 5. srpnja i 19. rujna 2011. godine, 5. srpnja, 17. listopada i 6. prosinca 2012. godine, 31. svibnja i 5. lipnja 2013. godine. S druge strane, prema stanju spisa, nisu bili ispunjeni uvjeti za održavanja ročišta koja su bila zakazana za 7. ožujka 2011. godine (odgođeno zbog bolesti tadašnjeg punomoćnika tužene), 12. svibnja 2011. godine (odgođeno zbog odsutnosti suca), 22. prosinca 2011. godine (vještak nije završio nalaz), 22. ožujka 2012. godine (odgođeno na zahtjev tužene), 23. svibnja 2012. godine (odgođeno na zahtjev tužene), 25. rujna 2012. godine, 14. veljače 2013. godine (štrajk sudske administracije) i 5. travnja 2013. godine (nepravodobna predaja nalaza vještaka).

9. Nakon provedenog postupka, Okružni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 002781 04 Ps od 13. kolovoza 2013. godine kojom je tužena obvezana apelantu na ime glavnog duga platiti iznos naveden u izreci presude.

10. Odlučujući o žalbi tužene, Viši sud je Presudom broj 57 0 Ps 002781 13 Pž od 16. lipnja 2014. godine žalbu uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002781 14 Rev od 19. ožujka 2015. godine usvojena je apelantova revizija, ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirajući odredbe članka 21. stavak 2. i članka 1107. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), između ostalog, naveo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se kao mjerodavan propis za rješavanje ovog spora ne mogu primijeniti Uzance o građenju (u daljnjem tekstu: Uzance) na kojima je apelant insistirao, već relevantne odredbe ZOO-a. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da iz sadržaja odredbi osnovnog ugovora i njegovih aneksa proizlazi da su ugovorne strane ugovorile fiksnu cijenu radova, iz čega proizlazi da apelantu ne pripada pravo na povećanje cijene izvedenih radova, a time ni razlika u njihovoj cijeni, pod uvjetima propisanim odredbom članka 636. ZOO-a. Također, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da apelant nije dokazao tvrdnju da je do kašnjenja u izvršenju radova došlo krivnjom tužene zbog neizvršavanja ugovornih obveza koje se odnose na pravodobno pribavljanje odobrenja za građenje, uplatu ugovorenog avansa i osiguranja ugovorenog instrumenta plaćanja, pa imajući u vidu da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je do kašnjenja u izvršenju radova došlo krivicom tužene, ne pripada mu ni pravo na primjenu klizne skale u skladu sa člankom 397. ZOO-a i člankom 12. stavak 3. osnovnog ugovora. Naposljetku, Vrhovni sud je istaknuo da apelantu pripada izmjena cijene izvedenih radova pod uvjetima iz odredbe članka 637. ZOO-a, te da je u smislu te odredbe relevantno razdoblje od zaključenja aneksa 1 ugovora (17. lipnja 1985. godine) do isteka ugovorenog roka za završetak radova (25. studenog 1985. godine), na temelju čega treba donijeti novu odluku.

12. Viši sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 002781 15 PŽ2 od 26. kolovoza 2015. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

13. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 002781 15 Ps 2 od 22. siječnja 2016. godine tužena je obvezana apelantu na ime glavnog duga isplatiti iznos od 177.044,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka detaljnije navedenim u izreci presude (točka 1. izreke), te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stavak 2. izreke).

14. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o projektiranju i izvođenju radova 6. studenog 1984. godine kojim se tužena kao naručitelj radova, pored ostalog, obvezala da će apelantu kao izvođaču platiti fiksno ugovorenu cijenu od 258.254.460,00 dinara uz 40% avansa i plaćanje prema ispostavljenim situacijama, te je ugovoren početak radova u roku od sedam dana nakon potpisa ugovora. Parnične stranke su 17. lipnja 1985. godine zaključile aneks 1 ugovora, kojim se tužena obvezala platiti apelantu dodatnih 111.814.316,00 dinara, odnosno ukupno 370.068.766,00 dinara, u članku 3. aneksa cijene radova su određene kao fiksne, te je produljen ugovoreni rok završetka radova do 25. studenog 1985. godine. Zatim, parnične stranke su 17. listopada 1985. godine zaključile aneks 2 ugovora, kojim se apelant obvezao da će izvršiti projektiranje i izvođenje radova na temeljima strojeva u proizvodnoj hali i na rekonstrukciji krova upravne zgrade, a tužena se obvezala za izvođenje tih radova platiti 16.628.036,00 dinara, tako da ukupna ugovorena cijena radova iznosi 386.696.812,00 dinara, pri čemu su stranke ponovo ugovorile da su cijene fiksne i da se ne mogu mijenjati. Apelant je 15. rujna 1986. godine tražio i zaključivanje aneksa 3 ugovora na ime ukupnog iznosa obračunate razlike u cijeni radova po osnovnom ugovoru i njegovim aneksima za razdoblje od studenog 1984. godine do prosinca 1985. godine u ukupnom iznosu od 192.414.463,00 dinara, što tužena nije prihvatila. Također, apelant je sačinio okončanu situaciju broj 110 sa obračunom klizne skale i razlike u cijeni koju je dostavio tuženoj na ovjeru i potpis, a što tužena nije prihvatila. Među strankama nije sporno da je tužena apelantu za izvedene radove platila ukupan iznos od 386.696.812,00 dinara.

15. Okružni sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju postavlja pitanje primjene odredbe članka 12. stavak 3. osnovnog ugovora, odnosno ima li apelant pravo na razliku u cijeni, s obzirom na to da je do produljenja roka građenja došlo mimo njegove krivnje. U svezi s tim, Okružni sud je naveo da je člankom 12. stavak 3. ugovora propisano da izvođač radova stječe pravo na eventualno povećanje cijene radova po svim osnovama, uz primjenu ustaljene metodologije obračuna razlike u cijeni radova, a koristeći podatke Saveznog zavoda za statistiku, ukoliko do produljenja ugovorenog roka građenja dođe bez krivnje izvođača radova. U svezi s time, Okružni sud je naveo da je u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke N. N. konstatirano da su radovi na predmetnom objektu počeli 14. studenog 1984. godine, da je nakon zaključenja aneksa ugovoren rok završetka radova 25. studenog 1985. godine, da je 26. prosinca 1985. godine završen tehnički prijem objekta. Također, konstatirano je da se zbog loših vremenskih uvjeta nije radilo 70 kalendarskih dana, ali da kiša, snijeg i niske temperature u zimskom razdoblju za područje općine Prnjavor ne predstavljaju nešto neuobičajeno, kao i da činjenica da je poništeno odobrenje za građenje nije na bilo koji način utjecala na dinamiku izvođenja radova. Na izgradnji proizvodne hale i upravne zgrade bilo je kašnjenje u trajanju od 30 dana, a na izgradnji kotlovnice bilo je kašnjenje od 183 dana. Avans je uplaćen sukcesivno u pet rata u razdoblju od 16. studenog do 7. prosinca 1984. godine u iznosu od 103.302.200,00 dinara, a uplaćenim avansom apelant je mogao pokriti 35,27% troškova nabave materijala.

16. U svezi s navedenim, Okružni sud je naveo da je točno da je među parničnim strankama ugovoreno plaćanje razlike u cijeni u slučaju da je do produljenja roka došlo bez apelantove krivice. Međutim, imajući u vidu odredbu članka 637. ZOO-a, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, kao i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, te upute iz rješenja Vrhovnog suda i Višeg suda, Okružni sud je naveo da apelantu ne pripada pravo na primjenu klizne skale u skladu sa odredbom članka 397. ZOO-a. Naime, kada se ima u vidu odredba članka 637. ZOO-a, koja je prinudne naravi i nju stranke ne mogu isključiti, proizlazi da apelant kao izvođač radova može i u situaciji kada je ugovorom propisano da se ugovorene cijene neće mijenjati zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena rada bude veća za više od 10%, a u tom slučaju izvođač može zahtijevati razliku u cijeni koja prelazi 10%. U skladu s time, apelant ima pravo zahtijevati razliku u cijeni za razdoblje od zaključenja aneksa 1 ugovora, tj. 17. lipnja 1985. godine pa do isteka ugovorenog roka završetka radova od 25. studenog 1985. godine, te za to razdoblje ima pravo na razliku u cijeni. Naime, iz svih provedenih dokaza proizlazi da je za ugovoreno razdoblje od studenog 1984. godine do prosinca 1985. godine došlo do porasta cijena materijala na temelju kojih je formirana cijena, a što je u konačnosti utjecalo i na povećanje cijena za više od 10%, pa je na temelju navedenih odredbi ZOO-a utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen u dosuđenom iznosu. Okružni sud je naveo da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Z. G. od 16. listopada 2015. godine u kojem je vještak, uzimajući u obzir uplaćeni avans, utvrdio da razlika u cijeni iznosi 177.044,12 KM, koliko je konačnim tužbenim zahtjevom apelant i tražio, zbog čega je tužena obvezana za plaćanje tog iznosa.

17. U pogledu apelantovog zahtjeva za primjenu Uzanci, Okružni sud je naveo da se one ne mogu primijeniti na konkretan slučaj budući da parnične strane nisu ugovorile njihovu primjenu, pa se kao mjerodavan propis za rješavanje ovog spora ne mogu primijeniti Uzance o građenju, već relevantne odredbe ZOO-a, a takvo pravno shvaćanje izraženo je u ranijim rješenjima Višeg suda i Vrhovnog suda.

18. Presudom Višeg suda broj 57 0 Ps 002781 16 Pž 3 od 23. lipnja 2016. godine žalba tužene je usvojena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

19. Viši sud je u obrazloženju naveo da je unatoč jasnim uputama Vrhovnog suda da je u skladu s imperativnim odredbama članka 637. ZOO-a relevantno razdoblje od zaključenja aneksa 1 ugovora (17. lipnja 1985. godine) do isteka ugovorenog roka za završetak radova (25. studenog 1985. godine), apelant predložio dopunsko vještačenje po vještaku financijske struke Z. G. na okolnosti utvrđenja razlike u cijeni za razdoblje od 17. listopada 1985. godine do 25. studenog 1985. godine, uz umanjenje za iznos uplaćenog avansa, a tužena je tražila da se vještak izjasni o visini klizne skale u svim varijantama obračuna, te je takav zadatak dan vještaku. U tom pogledu, Viši sud je naveo da je vještak ekonomske struke u dopunskom nalazu i mišljenju od 16. listopada 2015. godine utvrdio da razlika u cijeni prema deviznoj klauzuli iznosi 177.044,12 KM, koliko je konačnim tužbenim zahtjevom apelant i tražio. Do tako utvrđenog iznosa vještak je došao tako što je utvrdio razliku u cijeni u zadanom razdoblju (od 17. listopada do 25. studenog 1985. godine) u iznosu od 28.647.399,49 dinara, pa je tako utvrđeni iznos konvertirao primjenom robne, devizne i indeksne klauzule. Apelant na glavnoj raspravi nije imao primjedbi ni pitanja za vještaka, dok je tužena navela da „prigovara kao do sada“, zbog čega je taj nalaz prihvaćen kao dokaz da su u zadanom razdoblju od 17. listopada do 25. studenog 1985. godine cijene rasle za 28.647.399,49 dinara. Iako stranke takvim predmetom vještačenja nisu u cijelosti raspravile pitanja na koje je ukazao Vrhovni sud, a kod činjenice da ni jedna od stranaka ne pobija dopunski nalaz vještaka, Viši sud je naveo da ne bi mogao mimo volje parničnih stranaka nalagati drugačiji predmet i opseg vještačenja. Prema tome, Viši sud je naveo da, ako se uzme u obzir ukupna cijena na početku zadanog razdoblja prema aneksu 2 od 17. listopada 1985. godine (prema tom datumu apelant je opredijelio razdoblje rasta cijena i zadatak vještaka) od 386.696.812,00 dinara, 10% od toga iznosi 38.669.681,20 dinara, dok rast cijena po dopunskom nalazu i mišljenju vještaka od tog datuma do ugovorenog roka izgradnje iznosi 28.647.399,49 dinara. To znači da cijene u konkretnom razdoblju nisu rasle preko 10%, pa nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu prizna rast cijena preko 10% u smislu članka 637. ZOO-a. Također, ako se uzme u obzir i cijena u aneksu 1 od 17. lipnja 1985. godine u iznosu od 370.068.766,00 dinara, ni u tom slučaju utvrđena razlika u cijeni nije iznad 10%. Stoga, Viši sud je naveo da se iz navedenog može zaključiti da, iako je na apelantu teret dokazivanja, da apelant priloženim ispravama i dopunskim vještačenjem nije dokazao da postoji pravno relevantna razlika u cijenama koja bi imala za posljedicu obvezu tužene da izvrši isplatu razlike.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002781 16 Rev 2 od 21. prosinca 2016. godine odbijena je apelantova revizija.

21. Vrhovni sud je u pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike u cijeni na temelju članka 637. ZOO-a ponovio ista utvrđenja kao i drugostupanjski sud, te je zaključio da je drugostupanjski sud pravilnom primjenom te odredbe odbio apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je bez osnove i apelantova revizijska tvrdnja da je trebalo primijeniti odredbu članka 636. ZOO-a zbog toga što se uvjeti za povećanje cijene radova propisani ovom zakonskom odredbom odnose na ugovore u kojima nije ugovorena fiksna cijena, koju su parnične stranke ugovorile spornim ugovorom i njegovim aneksima. Također, u svezi s apelantovim zahtjevom za primjenu klizne skale, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke odredbom članka 12. stavak 3. osnovnog ugovora ugovorile primjenu klizne skale pod uvjetom da do produljenja ugovorenog roka građenja dođe bez krivnje izvođača radova, dakle bez apelantove krivnje. Međutim, apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je do kašnjenja u izvršenju radova i do produljenja ugovorenog roka došlo krivicom tužene zbog neizvršenja njegovih ugovornih obveza koje se odnose na pravodobno pribavljanje odobrenja za građenje, uplatu ugovorenog avansa i osiguranja ugovorenog instrumenta osiguranja plaćanja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da apelantu ne pripada ni pravo na primjenu klizne skale, suglasno odredbi članka 397. ZOO-a. Naposljetku, Vrhovni sud je istaknuo da su neutemeljeni revizijski prigovori da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada nije primijenio Uzance, već relevantne odredbe ZOO-a. Naime, ugovorne strane spornim ugovorom nisu ugovorile primjenu Uzanci, niti iz drugih okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjele, pri čemu se pozvao na odredbe članka 21. stavak 2. i članka 1107. stavak 1. ZOO-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, što se ogleda u neprimjeni Uzanci koje su lex specialis u konkretnom slučaju, te pogrešnoj primjeni čl. 630., 636. i

637. ZOO-a. U svezi s tim, apelant ukazuje da okolnost što su ugovorne stranke pristale na primjenu Uzanci proizlazi iz ugovora i aneksa gdje su ugrađeni instituti iz Uzanci, te iz ponašanja stranaka putem realizacije građenja, gdje su vođeni građevinski dnevnik, građevinska knjiga, ispostavljane privremene i okončana situacija, a u vremenu građenja je bila uobičajena primjena Uzanci, a stranke nisu isključile njihovu primjenu. Također, apelant smatra da primjena članka 23. Uzanci odgovara odredbama čl. 397. i 636. ZOO-a i služi zaštiti načela jednake vrijednosti davanja u dvostranim ugovorima, a ugovorena primjena klizne skale služi da pokrije inflatorno obezvrjeđivanje pogodbene cijene i da se na taj način približi realnoj cijeni u trenutku završetka objekta. Apelant, dalje, tvrdi da su Vrhovni i Viši sud odlučujući o prethodnoj reviziji i žalbi zauzeli sasvim suprotne stavove u odnosu na stavove iz pobijanih odluka, te smatra da je postupio u skladu s uputama Vrhovnog suda iz rješenja od 19. ožujka 2015. godine i precizirao svoj tužbeni zahtjev i odredio predmet i opseg vještačenja, ali da nije jasno zbog čega je došlo do promjene stavova u odlukama. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je pravni spor koji je predmet apelacije trajao više od 31 godinu, što je nedopustivo sa stajališta prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

23. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima i razlozima iz prvostupanjske presude.

24. Viši sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iz obrazloženja drugostupanjske odluke i da su tijekom postupka pred redovitim sudovima raspravljena sva sporna pitanja, zbog čega smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi u pogledu primjene materijalnog prava. Također, Viši sud je naveo da je sporni postupak najdulje trajao u fazi prvostupanjskog postupka, te da se radi o veoma složenom i opsežnom predmetu, a o pitanjima na koja se odnosi predmet spora nema adekvatne sudske praske, što je također utjecalo na duljinu trajanja postupka.

25. Vrhovni sud je naveo da je za svoju odluku dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene materijalnog prava na apelantovu štetu. Također, Vrhovni sud je naveo da je postupak kod tog suda trajao od 13. rujna 2016. godine kada je predmet primljen radi odlučivanja o apelantovoj reviziji do 21. prosinca 2016. godine kada je donesena pobijana presuda.

26. Tužena je navela da je u pobijanoj odluci Vrhovni sud dao valjanu i zakonitu analizu i pravilno tumačenje članka 21. stavak 1. i članka 1107. ZOO-a u svezi s primjenom Uzanci. Također, tužena smatra da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu klizne skale iz članka 637. stavak 2. ZOO-a jer je apelant pao u docnju 14. listopada 1985. godine kada su trebali biti završeni ugovoreni radovi iz osnovnog ugovora, a aneksom 1 ugovora nije došlo do pomjeranja rokova izgradnje iz osnovnog ugovora, već su ugovoreni dodatni radovi s rokom izvođenja do 25. studenog 1985. godine. Imajući u vidu navedeno, tužena je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Primjena dobrih poslovnih običaja Član 21.

(1) “Strane” u obligacionim odnosima dužne su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.

(2) Na obligacione odnose se primjenjuju uzanse ako su “strane” u obligacionim odnosima ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu htjeli.

Klizna skala Član 397.

U ugovorima u kojima se jedna strana obavezuje da izradi i isporuči određene predmete dozvoljeno je ugovoriti da će cijena zavisiti od cijena materijala i od rada, kao i drugih elemenata koji utiču na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu.

UGOVOR O GRAĐENJU […]

Pojam Član 630. stav (1) (1) Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.

Izmjena cijene Član 636.

(1) Ako ugovorom u pogledu izmjene cijene nije predviđeno što drugo, izvođač koji je svoju obavezu ispunio u predviđenom roku može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i njegovog ispunjenja povećale cijene elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ta cijena bude veća za više od dva procenta.

(2) U slučaju da izvođač svojom krivicom nije izveo radove u roku predviđenom ugovorom, on može zahtijevati povećanje cijene radova ako su se u vremenu između zaključenja ugovora i dana kad je prema ugovoru trebalo da radovi budu završeni povećale cijene elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, tako da bi trebalo da ona, prema novim cijenama tih elemenata, bude veća za više od pet procenata.

(3) U slučajevima iz prethodnih stavova izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni radova koja prelazi dva, odnosno pet procenata.

(4) Izvođač se ne može pozivati na povećanje cijena elemenata na osnovu kojih je određena cijena radova, ako je do povećanja cijene došlo nakon njegovog dolaska u docnju.

Odredba o nepromjenljivosti cijena Član 637.

(1) Ako je ugovoreno da se cijena radova neće mijenjati u slučaju da se poslije zaključenja ugovora povećaju cijene elemenata na osnovu kojih je ona određena, izvođač može, i pored ovakve odredbe ugovora, zahtijevati izmjenu cijene radova ako su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena radova bude veća za više od deset procenata.

(2) Ali, i u ovom slučaju izvođač može zahtijevati samo razliku u cijeni koja prelazi deset procenata, osim ako je do povećanja cijena elemenata došlo poslije njegovog dolaska u docnju.

Primjena običaja Član 1107. st. (1) i (3) (1) Odredba opštih ili posebnih uzansi kojom se utvrđuje pretpostavka da su ugovorne strane pristale na primjenu uzansi, ukoliko ih nisu ugovorom isključile, neće se primjenjivati poslije stupanja na snagu ovog zakona.

(3) Ako su opšte ili posebne uzanse ili drugi trgovinski poslovni običaji suprotni dispozitivnim normama ovog zakona, primjenjivaće se odredbe ovog zakona, osim ako su strane izričito ugovorile primjenu uzansi, odnosno drugih trgovinskih poslovnih običaja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelant apelacijom pobija Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 002781 16 Rev 2 od 21. prosinca 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je pobijana presuda Vrhovnog suda apelantovom punomoćniku dostavljena 26. siječnja 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 9. ožujka 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

35. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

a)U odnosu na pobijanu odluku

37. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, što se ogleda u neprimjeni Uzanci koje su lex specialis u konkretnom slučaju, te pogrešnoj primjeni čl. 630., 636. i 637. ZOO-a, kao i da su Vrhovni i Viši sud odlučujući o prethodnoj reviziji i žalbi zauzeli sasvim suprotne stavove u odnosu na stavove iz pobijanih odluka.

38. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

40. Dovodeći navedene stavove u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U svezi s apelantovim tvrdnjama da su u ugovor i anekse ugrađeni instituti iz Uzanci, kao i da iz ponašanja stranaka putem realizacije građenja proizlazi da su njihovu primjenu htjele, Ustavni sud zapaža da su prema načelu konsenzualizma ugovorne stranke u ugovoru bile slobodne neke odredbe ugovoriti na isti način na koji su propisani Uzancama, odnosno da su u ponašanju prilikom realizacije građenja mogle koristiti određene postupke koji su propisani Uzancama (vođenje građevinskog dnevnika, građevinske knjiga, ispostavljanje privremene i okončane situacije i sl.), ali da te okolnosti same po sebi ne znače da su htjele isključivu primjenu Uzanci na raspravljanje spornih ugovornih odnosa na koje se primjenjuje ZOO. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Viši i Vrhovni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje da nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 636. ZOO-a i za primjenu klizne skale u skladu sa člankom 397. ZOO-a i člankom 12. stavak 3. osnovnog ugovora, pri čemu sadržaj navedenih zakonskih odredaba i obrazloženja koja su redoviti sudovi dali u svezi s time (kako je prezentirano u točkama 12., 14. i 20. ove odluke) ne ukazuje na postojanje bilo kakve proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Posljedično navedenom, Ustavni sud ne uočava ni proizvoljnost u zaključku Višeg i Vrhovnog suda da je apelantu pripadala razlika u cijeni u skladu s odredbom članka 637. ZOO-a, ali da apelant svoj tužbeni zahtjev i zahtjev za vještačenje nije opredijelio po predmetu i opsegu u skladu s uputama Vrhovnog suda, već je tražio dopunu vještačenja na okolnosti utvrđenja razlike u cijeni za kraće razdoblje (od 17. listopada a ne od 1985. godine do 25. studenog 1985. godine) zbog čega nije bilo moguće utvrditi da su se cijene elemenata povećale u tolikoj mjeri da bi trebalo da cijena radova bude veća za više od deset procenata, što je uvjet za primjenu te odredbe. Imajući u vidu odredbu članka 148. ZPP koja propisuje da je stranka koja predlaže vještačenje dužna da naznači predmet i opseg vještačenja, a da prema obrazloženju redovitih sudova parnične stranke nisu prigovorile nalazu vještaka, Ustavni sud, dakle, ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova koji su utvrdili da u danim okolnostima nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu prizna rast, tj. povećanje cijena u smislu članka 637. ZOO-a. Pri tome, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što ukazuje da su Viši i Vrhovni sud, donoseći pobijane odluke, postupili suprotno uputama iz rješenja Vrhovnog suda od 19. ožujka 2015. godine, naročito imajući u vidu da je Vrhovni sud u kasnijem tijeku postupka imao priliku razmotriti obrazloženje Višeg suda koje je u tom pogledu dao. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći pobijane odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b)Pravo na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo tužbom od 31. listopada 1986. godine, međutim, Ustavni sud podsjeća da razdoblje koje, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud duljinu postupka razmotriti od tog datuma. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. prosinca 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10 od 23. ožujka 2010. godine, točka 31.), u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni duljine postupka razmotriti razdoblje od utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda, odnosno od 14. prosinca 1995. godine do dana donošenja odluke Vrhovnog suda od 21. prosinca 2016. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža je postupak trajao više od 30 godina, a relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka je razdoblje dulje od 21 godinu.

Analiza razumnosti trajanja postupka

44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi isplate duga po osnovi ugovora o građenju, te u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da se radi o relativno složenom predmetu imajući u vidu pravna pitanja o kojima se u konkretnom predmetu odlučivalo te radnjama dokazivanja koje je trebalo provesti.

45. Analizirajući trajanje postupka, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je postupak ukupno trajao više od 30 godina, od toga od utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda više od 21 godinu, što je samo po sebi dovoljno za zaključak da duljina postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Naime, takva duljina bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom predmetu nije prepoznao, niti je Okružni sud ponudio razloge koji bi opravdali potpunu neaktivnost suda u pojedinim razdobljima, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli duljini trajanja postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prvostupanjsku presudu donio tek 2013. godine, dakle nakon više od 17 godina od utemeljenja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda, ali ta presuda je u konačnici ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U svezi s tim razdobljem, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da su parnične stranke na ročištu od 14. prosinca 1995. godine tražile mirovanje postupka i da nisu pristupile na ročište od 26. prosinca 1995. godine, ali, također, zapaža da o tome prijedlogu stanaka nije donesena bilo kakva sudska odluka da bi se moglo smatrati da su nastupile pravne posljedice mirovanja postupka uslijed kojih Okružni sud nije mogao poduzimati procesne radnje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant podneskom od 25. lipnja 2008. godine uredio tužbu, a da su tek tijekom 2011. godine održana ročišta u predmetnom postupku. S druge strane, Ustavni sud na temelju stanja u spisu nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini trajanja postupka, kao ni da su Viši i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o pravnim lijekovima imali nerazumno duga razdoblja odlučivanja, zbog čega se duljina postupka s obzirom na predočenu dokumentaciju može u odlučujućoj mjeri pripisati neaktivnosti Okružnog suda. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, promatrano u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu u okviru ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda trajao više od 21 godinu (a ukupno više od 30 godina). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav.

46. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 20.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.575,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao nešto više od 21 godinu od utemeljenja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju toga prava, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je predmetni postupak trajao više od 30 godina, od toga od utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda više od 21 godinu, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Okružnog suda koji je imao izrazita razdoblja neaktivnosti.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu razlike u cijeni za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja zbog kojih je neutemeljen apelantov zahtjev za utvrđivanje razlike u cijeni u skladu s odredbama čl. 397. i 636. ZOO-a te primjenu Uzanci. Pri tome su Viši i Vrhovni sud dali jasna i argumentirana obrazloženja da je apelantu pripadala razlika u cijeni u skladu s odredbom članka 637. ZOO-a, ali da apelant tužbeni zahtjev i zahtjev za vještaka nije opredijelio u skladu s uputama Vrhovnog suda iz ranije ukidajuće odluke, zbog čega je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-925/17 (GP „Gradip“ AD Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio