Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3018/18 (M. O.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3018/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. veljače 2019. godine, u predmetu broj AP-3018/18, rješavajući apelaciju Mirsada Okanovića, na osnovu članka 18. stavak (4) i članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Okanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 257059 17 Pžp od 20. veljače 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Okanović (u daljnjem tekstu apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Predrag Herbez odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. svibnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu Okružni sud) broj 71 0 Pr 257059 17 Pžp od 20. veljače 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz članka 6. stavak 1. točka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Na osnovu članka 61. Zakona o prekršajima Republike Srpske i članka 19. Zakona o carinskim prekršajima BiH apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta, motornog vozila, za koju radnju je navedeno da ukoliko se vozilo ne pronađe kod uvoznika, apelant je dužan platiti njegovu protuvrijednost u iznosu carinske vrijednosti od 17.651,30 KM. Nadalje, izrekom je određeno da će zaštitnu mjeru izvršiti Uprava za indirektno oporezivanje, Odsjek za poslovne usluge, Regionalni centar Banjaluka (u daljnjem tekstu UIO).
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nema dokaza da je apelant postupio po rješenju UIO od 25. siječnja 2017. godine kojim je obavezan da na ime manje plaćenih indirektnih poreza plati određen novčani iznos. Okružni sud je istakao da je u navedenom rješenja UIO-a, između ostalog, navedeno da je apelant zamolio prodavača da mu napiše račun sa nižom cijenom, a kao razlog navodeći da se prilikom carinjenja auta, vrijednost auta procjenjuje bez obzira na vrijednost navedenu na računu. Okružni sud je naveo da apelant i njegov branilac nisu izvodili dokaze kojim bi osporili saržaj rješenja ili isprava koji su tokom postupka izvedeni kao dokazi, niti su protiv rješenja UIO-a podnosili žalbu, iz kog razloga su neosnovane tvrdnje u žalbi protiv rješenja prvostupanjskog suda, da nije dokazana namjera apelanta. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima da UIO „nema zakonsko ovlaštenje da izvršava zaštitne mjere“, pravilno odlučio da će zaštitna mjera biti izvršena od strane UIO. S tim u vezi, Okružni sud je cjenio članak 42. stavak 6. Zakona o prekršajima BiH kojim je propisano da ako se utvrdi da za prekršaj indirektnih poreza kažnjeni izbjegava platiti novčanu kaznu ili mjeru naplate protuvrijednosti robe izrečene rješenjem suda, sud će od Uprave za indirektno oporezivanje zatražiti da provede postupak prinudne naplate po Zakonu o postupku prinudne naplate indirektnih poreza. Imajući u vidu da je navedena zakonska odredba stupila na snagu za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud imao osnova primjeniti citiranu zakonsku odredbu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelant je naveo da UIO ne može izvršiti izrečenu zaštitnu mjeru, s obzirom da je prekršaj počinjen prije stupanja na snagu članka 42. stavak 6. Zakona o prekršajima BiH kojom je taj organ ovlašten na provođenje postupka prinudne naplate.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević