Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/18 (M. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3371/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3371/18, rješavajući apelaciju Milenka Momčilovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Momčilović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 022986 18 Gž od 10. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 022986 17 P od 23. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Momčilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 022986 18 Gž od 10. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 022986 17 P od 23. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ½ dijela stana preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan) predstavlja suvlasnički i suposjednički dio apelanta iz osnova stjecanja zajedničke imovine u braku sa bivšom suprugom N.M. (u daljnjem tekstu: tužena), te da slijedom toga ta ½ dijela predmetnog stana ne može biti predmetom bilo kakvog raspolaganja od strane tužene.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je Samoupravna interesna zajednica stanovanja općine Dubrava predala apelantu na korištenje stan u Zagrebu, te da su članove apelantovog porodičnog domaćinstva činili još i tužena, te sin G.M. Dalje je utvrđeno da su apelant, kao nosilac stanarskog prava na stanu u Zagrebu i N.K., kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, 19. jula 1991. godine zaključili ugovor o zamjeni stanova, kojim apelant daje u zamjenu N.K. stan Zagrebu a prima u zamjenu predmetni stan, te da je 8. oktobra 1991. godine između apelanta i Samoupravne interesne zajednice stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslića, kao vlasnika stana, zaključen ugovor o korištenju predmenog stana, kojim je apelantu dat na korištenje predmetni stan. Zatim je utvrđeno da je 14. aprila 1997. godine razveden brak između apelanta i tužene. Također je utvrđeno da je Osnovni sud u Tesliću 19. aprila 2001. godine u vanparničnom postupku, budući da se apelant i tužena nisu mogli dogovoriti ko će ostati nosilac stanarskog prava, odredio da tužena ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da apelant prestaje da bude nosilac stanarskog prava, uz obavezu da se iz predmetnog stana iseli kad mu se obezbijedi nužni smještaj. Dalje je utvrđeno da je apelant nakon razvoda braka živio određeni period u predmetnom stanu i da je tužena imala namjeru da apelantu obezbijedi nužni smještaj, ali da apelant to nije prihvatio, već je (službena zabilješka Osnovnog suda u Tesliću od 31. januara 2002. godine) 25. januara 2002. godine predao ključeve predmetnog stana sudiji koji je vodio vanparnični postupak, te izjavio da mu ne treba nužni smještaj jer je mnogo ranije našao sebi drugi smještaj. Također je utvrđeno da je tužena, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, upisom u knjigu uloženih ugovora, osnovom ugovora o otkupu stana od 30. juna 2002. godine, stekla pravo svojine na predmetnom stanu, sa dijelom 1/1. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, pri donošenju pobijane odluke, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da apelantu nije bio uskraćen nužni smještaj niti da je apelant pokrenuo izvršni postupak u odnosu na odluku kojom je određeno da mu se obezbijedi nužni smještaj, već se dobrovoljno iselio iz dijela predmetnog stana koji je do tada koristio i jasno se izjasnio da mu nužni smještaj nije potreban. Također, Okružni sud je ukazao da tužena nije bila u obavezi da od apelanta traži saglasnost za otkup predmetnog stana, s obzirom da je u vanparničnom postupku utvrđeno da tužena ostaje nosilac stanarskog prava, dok je apelant prestao da bude nosilac stanarskog prava i naloženo mu iseljenje iz predmetnog stana, te da se stoga predmetni stan ima smatrati posebnom imovinom tužene.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da su „u osporenoj odluci proizvoljno primijenjene odredbe čl. 7., 123., 125., 191., 221. i 231. Zakona o parničnom postupku...“. Također, apelant ističe da je „zaključak suda da sporni stan ne predstavlja bračnu stečevinu, jer je apelantu prestalo stanarsko pravo prije otkupa stana, iako mu nužni smještaj nikada nije obezbjeđen, direktna posljedica kršenja ustavnih prava“. Apelant navodi da je Okružni sud „poklonio vjeru službenoj zabilješci koja sama po sebi ne može biti dokaz da se neko odrekao prava koje mu po zakonu pripada, a zanemario sve druge dokaze, posebno kada se ima u vidu da povodom navodne izjavi apelanta koja se spominje u službenoj zabilješci nikada nije donešeno bilo kakvo rješenje“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević