Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/18 (V. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3108/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-3108/18, rješavajući apelaciju Vladimira Milijaševića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Milijašević protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 030171 18 Gž od 30. januara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 030171 12 V od 12. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Milijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Iriškog Venca, Republika Srbija, kojeg zastupa Tatjana Stojković advokat iz Doboja, podnio je 30. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 V 030171 18 Gž od 30. januara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 V 030171 12 V od 12. decembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, prekinut je postupak za diobu nekretnina, pokrenut po prijedlogu predlagača Ž.M., M.P. i B.M. protiv protupredlagača (Ž.Č., apelanta, B.M., B.C. i D.T.), a predlagači su upućeni da u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja pokrenu parnicu radi utvrđenja da su posjednici i vlasnici nekretnina čiju diobu traže podnesenim prijedlogom za diobu, uz obavezu da prvostepenom sudu dostave dokaz da su pokrenuli parnični postupak, te je odlučeno da će se, ukoliko predlagači ne pokrenu parnicu u navedenom roku, smatrati da su povukli prijedlog.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, budući da su zasnovani na dovoljnim i valjanim razlozima. Naime, Okružni sud je naveo da su predlagači podnijeli prijedlog radi razvrgnuća zajednice nekretnina - fizičkom diobom protiv protupredlagača, predlažući da se izdvoje suvlasnički dijelovi predlagača i pretvore u njihove vlasničke dijelove sa dijelom od po 1/1. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su predlagači i protupredlagači u evidencijama (po starom premjeru) upisani kao suvlasnici na nekretninama navedenim u prijedlogu za diobu, ali da nisu njihovi faktički posjednici, nego da su kao faktički posjednici nekretnina navedenih u prijedlogu za diobu (po novom premjeru) upisani D.L., D.L., D.L., Z.S. i B.V., sa dijelovima od po 1/5. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta u stanju spisa i relevantnim propisima, s obzirom da je prvostepeni sud, imajući u vidu da u predmetnoj vanparničnoj stvari postoji spor o pravima na stvarima koje su predmet diobe i imovini u suvlasništvu, osnovom člana 174. Zakona o vanparničnom postupku prekinuo postupak i uputio predlagače da pokrenu parnicu.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da redovni sudovi nisu mogli prekinuti postupak diobe nekretnina i predlagače uputiti na parnicu, s obzirom da između predlagača i protupredlagača ne postoji nikakav spor u smislu odredbe člana 174. Zakona o vanparničnom postupku, te dodaje da je Zakonom o zemljišnim knjigama propisano da se upisano pravo u zemljišnim knjigama smatra tačnim. Takođe, apelant je naveo da mu je povrijeđeno "pravo na suđenje u razumnom roku".
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vanparničnom postupku, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode koji se tiču povrede "prava na suđenje u razumnom roku", Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao te navode, dakle, nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević