Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/17 („Temida“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi i izdaci
- Aktivna legitimacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1066/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1066/17 rješavajući apelaciju „Temida“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Temida“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 097928 14 Pž od 16. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Temida“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 097928 14 Pž od 16. januara 2017. godine.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 32 0 Ps 097928 11 Ps od 4. marta 2014. godine, između ostalog, obavezao apelanta da tužitelju JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju navedene odluke, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da se S. M., uposlenik apelanta, 26. januara 2011. godine povrijedio na način što se okliznuo na zaleđenom kolovozu, te da se povreda dogodila u radno vrijeme. Zatim, da odredba člana 36. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisuje da se kod povreda na radu, ili oboljenja od profesionalne bolesti, osiguranicima obavezno osigurava zdravstvena zaštita i sprovođenje mjera otkrivanja i sprečavanja povreda na radu i oboljenja od profesionalne bolesti. Takođe, odredba člana 81. navedenog zakona propisuje, da za povredu na radu i oboljenja od profesionalne bolesti osiguranika pravno i fizičko lice osigurava u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava iz člana 36. navedenog zakona. Općinski sud je istakao, da uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, te utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je uposlenik apelanta za vrijeme radnog vremena pretrpio povredu, uslijed koje je liječen na klinici tužitelja, da je neosnovan apelantov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije, jer je tužitelj aktivno legitimisan potraživati dug za pružene usluge liječenja uposlenika apelanta zbog povrede na radu, a apelant je, kao poslodavac, shodno odredbi člana 81. Zakona o zdravstvenom osiguranju pasivno legitimisan izmiriti tužitelju dug za pružene usluge liječenja. Takođe, uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, Općinski sud je ocijenio da su bez uticaja na ishod konkretnog spora apelantovi navodi, da je uposlenik apelanta u vrijeme povređivanja bio uredno osiguran kod Zavoda za zdravstveno osiguranje Tuzla, te da su za uposlenika uredno uplaćeni propisani doprinosi, obzirom da je odredbom citiranog člana 81. Zakona o zdravstvenom osiguranju utvrđena obaveza pravnog ili fizičkog lica da u cijelosti obezbijedi sredstva potrebna za pružanje zdravstvene zaštite u slučaju povrede na radu. Naime, ni jednom odredbom Zakona o zdravstvenom osiguranju nije isključena zakonska obaveza poslodavca, u konkretnom slučaju apelanta, da obezbijedi sredstva za liječenje svog zaposlenika zbog povrede na radu, propisana odredbom člana 81. naprijed navedenog zakona, i u slučaju kada uredno uplaćuje zakonom propisane doprinose za zdravstveno osiguranje Kantonalnom zavodu za osiguranje.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Ps 097928 14 Pž od 16. januara 2017. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 4. marta 2014. godine.
5. U obrazloženju navedene odluke, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilno odlučio prvostepeni sud kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja pozivajući se na odredbe čl. 36. i 81. Zakona o zdravstvenom osiguranju, jer je zakonska obaveza apelanta kao poslodavca da u cijelosti osigura sredstva za liječenje svog zaposlenika S. M., zbog povrede na radu. Nadalje, pravilno prvostepeni sud zaključuje da ni jednom odredbom Zakona o zdravstvenom osiguranju nije isključena zakonska obaveza poslodavca, apelanta, da obezbijedi sredstva za liječenje svog zaposlenika zbog povrede na radu, koja obaveza je propisana odredbom člana 81. naprijed navedenog zakona, i u situaciji kada redovno uplaćuje zakonom propisane doprinose za zdravstveno osiguranje, na čemu žalba neosnovano istrajava. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je, suprotno žalbenom rezonovanju, pravilno prvostepeni sud raspravio i istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je shodno smislu i sadržini odredbe člana 81. Zakona o zdravstvenom osiguranju, upravo tužitelj legitimisan potraživati dug za pružene usluge liječenja uposlenika apelanta zbog povrede na radu, od njegovog poslodavca.
6. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da se osporena odluka Kantonalnog suda temelji na pogrešnoj primjeni Zakona o zdravstvenom osiguranju da je apelant za svog uposlenika S. M. redovno uplaćivao doprinose za obavezno zdravstveno osiguranje, iz kojih sredstava su trebali biti podmireni svi troškovi bolničkog liječenja, te da iz odredbe člana 81. navedenog zakona ne proizlazi da pravno lice osigurava dodatna sredstva, pored uplaćenih sredstava za obavezno zdravstveno osiguranje. Takođe, apelant smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju da uopće potražuje troškove liječenja, već da je jedino Zavod zdravstvenog osiguranja legitimisan potraživati navedene troškove.
Relevantni propisi
7. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – O.U.S. i 36/18).
8. U konkretnom slučaju primjenjuje se: Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 36.
Kod povreda na radu, ili oboljenja od profesionalne bolesti, osiguranicima se obavezno osigurava:
1. zdravstvena zaštita i sprovođenje mjera otkrivanja i sprečavanja povreda na radu i oboljenja od profesionalne bolesti, 2. odgovarajuća medicinska pomoć i pravo na ortopedska pomagala radi liječenja i medicinske rehabilitacije od posljedica povreda na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti radi uspostavljanja radne sposobnosti, 3. naknada putnih troškova u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite i rehabilitacije prouzrokovane povredom na radu, odnosno oboljenjem od profesionalne bolesti, 4. naknada plaće za svo vrijeme trajanja bolovanja prouzrokovanog povredom na radu, odnosno oboljenjem od profesionalne bolesti.
Član 81. stav 1.
Za povredu na radu i oboljenja od profesionalne bolesti osiguranika pravno ili fizičko lice osigurava u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava iz člana 36. ovog zakona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozva u predmetnoj apelaciji, u suštini, odnose na način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Općinski sud i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević