Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/17 (A. A.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2044/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-2044/17, rješavajući apelaciju Alije Aljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Aljovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102966 12 Gž od 22. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Aljović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 25. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 102966 12 Gž od 22. decembra 2015. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-603/17 od 10. maja 2017. godine odbačena kao preuranjena apelantova apelacija evidentirana pod brojem AP-860/17 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 102966 12 Gž od 22. decembra 2015. godine, protiv koje je apelant podnio reviziju Vrhovnom sudu Federacije BiH i koja je Rješenjem broj 65 0 P 102966 16 Rev od 13. decembra 2016. godine odbačena kao nedopuštena.

3. Presudom Općinskog suda broj 65-0-P-102966-09-P od 1. juna 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama (u izreci precizirane oznake i površina nekretnina, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), što su Muhamed Aljović i Mustafa Aljović (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) dužni priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik predmetne nekretnine sa 1/1 dijelom u zemljišnim knjigama Općinskog suda i katastarskim knjigama Općine Trnovo, kao i da mu tuženi nadoknade troškove postupka.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelant tvrdi da je Osman Aljović 1975. godine podijelio zemlju sinovima (apelant, tuženi i Aziz Aljović), što je provedeno u katastru i da predmetnu nekretninu koristi od tada. Dalje, da je on na predmetnoj nekretnini sagradio vikend kuću 1984/1985. godine (porušena 1993. godine i ponovo izgrađena 2003. godine) i da je 2009. godine dobio Rješenje o naknadnoj urbanističkoj saglasnosti koje važi godinu dana i da za to vrijeme treba da dostavi dokaz o vlasništvu za predmetnu nekretninu. Takođe, da nije bio ometan u građenju ni u posjedu vikend kuće i predmetne nekretnine, da se u više navrata obraćao tuženima da riješe imovinske odnose, a da je prikupljanjem dokumentacije za legalizaciju vikend kuće saznao da je predmetna nekretnina podijeljena, odnosno da su njegova braća bez njegovog znanja 1987. godine podijelila predmetnu nekretninu na njih četvoricu. Općinski sud je naveo da je prvotuženi, u odgovoru na tužbu, osporio tužbeni zahtjev, odnosno istakao da apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer nikada nije živio u vikend kući.

5. U odnosu na apelantov navod da nije znao za podjelu zemlje do prikupljanja dokumentacije za urbanističku saglasnost, Općinski sud je ukazao da je apelant, na osnovu Rješenja od 16. novembra 1999. godine, nakon smrti brata Aziza Aljovića, u kojem je navedeno da su parnične stranke nasljednici sa određenim dijelovima i na predmetnoj nekretnini, još tada mogao znati i posumnjati da je predmetna nekretnina poklonjena upravo njemu. Nadalje, Općinski sud je istakao da apelant nije naveo, niti dokazao koje je ukupno zemljište bilo u vlasništvu njegovog oca koje je podijelio sinovima i koje parcele tuženi sada imaju po osnovu te diobe i poklona. Apelant se ne može savjesno pozivati na sticanje prava vlasništva dosjelošću na idealnim dijelovima nekretnina tuženih, ničim ne dokazujući podjelu zemlje po konkretnim katastarskim česticama od strane oca i ne dokazujući savjestan i zakonit posjed, tako da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Općinski sud je ukazao da je u odgovoru na tužbu osporen tužbeni zahtjev, te je navedeno da tuženi jesu pomagali apelantu da pravi vikend kuću, što znači da mu nisu osporavali pravo na predmetnu nekretninu, ali kako je apelant svakako suvlasnik od 1/3, to iz neosporavanja prava gradnje vikend kuće od strane tuženih ne znači da je apelant nakon izgradnje dosjelošću stekao pravo na predmetnoj nekretnini. Osim toga, Općinski sud je ukazao da apelant nije dokazao pravo na utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu građenjem na tuđem zemljištu u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer nije dokazao da nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, odnosno nije dokazao da je imao valjan osnov da vjeruje da gradi na zemljištu koje je njegovo sa dijelom 1/1. Apelantovi navodi da je vjerovao da je njemu poklonjena predmetna nekretnina su paušalni i ničim potkrijepljeni.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 102966 12 Gž od 22. decembra 2015. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda.

7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da je Općinski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Takođe, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije predložio niti izveo dokaz da je njegov otac upravo njemu poklonio predmetnu nekretninu, jer je prema odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku teret dokazivanja na apelantu. Nadalje je ukazao na odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojima je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da nekretnina koju posjeduje nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže. Istaknuta pravila o zakonitom i savjesnom posjedu sadržana su u odredbama člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao ključnu činjenicu kontinuiranog dugogodišnjeg neometanog posjedovanja predmetne nekretnine.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prilikom utvrđenja da nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Apelant je naveo da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su teret dokazivanja savjesnosti stavili na njega, iako prema odredbama člana 77. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima teret dokazivanja nije na apelantu, već na tuženima. Apelant je naveo da tuženi nisu osporavali apelantovu savjesnost.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose, u suštini, na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim navodima, da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Općinski sud ponudili jasne razloge zbog čega smatraju da predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan, odnosno za zaključak da apelant nije predložio dokaze da je predmetna nekretnina poklonjena njemu i da je dosjelošću stekao pravo vlasništva. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene odluke redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/17 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio