Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4703/18 (O. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4703/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-4703/18, rješavajući apelaciju Olivere Marić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Olivera Marić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216488 18 Gž od 11. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Olivera Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kneževa, koju zastupa Radmila Plavšić advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. avgusta 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216488 18 Gž od 11. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, inter alia, obavezana je apelantica da tužitelju (B.P.) na ime duga isplati iznos od 22.000.00 KM.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelantica kao kupac i tužitelj kao prodavac, kod notara (G.G.) zaključili predugovor o kupoprodaji stana za kupoprodajnu cijenu od 65.000,00 KM, s tim da je dio cijene u iznosu od 25.000,00 KM apelantica bila dužna (sa računa njenog oca Đ.M.) uplatiti na račun prodavca u roku od tri dana, što je apelantica i učinila. Nadalje je naveo da je utvrđeno da su apelantica i tužitelj naknadno (kod istog notara) zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za cijenu od 72.000,00 KM, te da je u prethodnim napomenama kupoprodajnog ugovora naznačeno da je tužitelj prethodno apelantici izvršio povrat iznosa od 25.000,00 KM, kao i da je utvrđeno da je apelantica uplatila tužitelju iznos od 50.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju prvostepene presude izložio zahtjev tužitelja, naveo koji dokazi su izvedeni tokom postupka, koje činjenice su utvrđene na osnovu izvedenih dokaza i na kojim dokazanim činjenicama je zasnovao osporenu presudu, što je u skladu sa odredbama člana 123. stav 2. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, pa su neosnovani apelantičini žalbeni navodi izjavljeni u tom pravcu. Okružni sud je nadalje naveo da apelantičini žalbeni navodi, kojima se ukazuje da je prvostepeni sud isplaćeni iznos od 25.000.00 KM pogrešno tretirao kao kaparu iako taj iznos u predugovoru nije tako definisan, te da je pogrešno zaključio da je navedeni predugovor raskinut, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, s obzirom da tužitelj u predmetnom postupku traži da se apelantica obaveže da mu na ime neisplaćenog dijela kupoprodajne cijene stana isplati iznos od 22.000,00 KM. Takođe je naveo da je notar koji je sačinjavao kupoprodajni ugovor u svom iskazu istakao da su apelantica i tužitelj pred njim izjavili i učinili nespornim u prethodnim napomenama da je iznos od 25.000,00 KM vraćen apelantici, koju činjenicu je potvrdio i svjedok S.B. U konačnici, Okružni sud je zaključio da je apelantica, s obzirom da je nesporno da je tužitelju na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana (koja je ugovorena u iznosu od 72.000,00 KM) isplatila iznos od 50.000.00 KM, ostala dužna isplatiti ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 22.000.00 KM, te je prvostepeni sud, pravilno dosudio tužitelju utuženi iznos primjenjujući odredbu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević