Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4795/18 (I. K.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4795/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-4795/18, rješavajući apelaciju Ivana Kune, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Kuna protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 002195 18 Gž 2 od 11. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Kuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 20. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002195 18 Gž 2 od 11. juna 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između njega i R.K. (apelantove majke), ima pravni osnov za sticanje vlasništva na suvlasničkim dijelovima njegove pokojne majke, na nekretninama precizno opisanim u izreci prvostepene presude, što je tuženi (M.K. apelantov brat) dužan priznati i trpjeti da se apelant upiše kao suvlasnik nekretnina u zk. ul. broj 217. k.o. Donji Rahići, kao i apelantov eventualni tužbeni zahtjev da se utvrdi da ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između apelanta i R.K. ispunjava uslove za punovažnost ugovora o poklonu, pa na osnovu tog ugovora apelant ima pravni osnov za sticanje prava vlasništva na suvlasničkim dijelovima njegove pokojne majke, na nekretninama precizno opisanim u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant upiše kao suvlasnik nekretnina u zk. ul. broj 217. k.o. Donji Rahići.
3. U obrazloženju osporene odluke, Apelacioni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da su apelant kao davalac izdržavanja i R.K. kao primalac izdržavanja 1973. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju koji je za predmet imao nekretnine koje je R.K. naslijedila iza P.K. (njenog supruga i oca apelanta i tuženog). Nadalje je naveo da je utvrđeno da je 1971. godine P.K. poklonio apelantu i tuženom dio svoje imovine (bez provođenja u zemljišnim knjigama), te da je iste godine izvršena dioba poklonjenog dijela imovine između apelanta i tuženog. Nadalje je utvrđeno da je 1973. godine na apelantov zahtjev između njega i tuženog izvršena dioba na cijeloj imovini (nekretnina koje su naslijedili u ostavinskom postupku iza P.K. i nekretnina koje je apelant dobio Ugovorom o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa R.K.), tako što su na licu mjesta (bez prisustva R.K.) uz učešće geometra M.L. između njih podijeljene sve nekretnine. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je utvrđeno da je diobom apelant dobio i da posjeduje nekretnine čija površina odgovara suvlasničkom dijelu koji je dobio nasljeđivanjem iza P.K. i odgovara suvlasničkom dijelu R.K. koji je naslijedila iza P.K. (koje nekretnine su bile predmetom spornog ugovora o doživotnom izdržavanju), te je na taj način izvršena dioba na cijelokupnoj imovini P.K. i R.K. Nadalje je utvrđeno da je predmetni ugovor o izdržavanju pravno valjan, da je R.K. ovlastila apelanta da može upisati svoje pravo, odnosno poslje njene smrti izvršiti uknjižbu prava vlasništva u svoju korist u skladu sa odredbom člana 121. Zakona o nasljeđivanju, koji je tada bio na snazi, te da iz tih razloga njeno prisustvo nije bilo neophodno za valjanost diobe izvršene 1973. godine. Apelacioni sud je istakao da je dioba izvršena u skladu sa tada važećim propisima i da je potvrđena rješenjima Vijeća za izlaganje nekretnina u postupku izlaganja kojim je utvrđeno pravo vlasništva apelanta na nekretninama upisanim u p.l. 216. k.o. Donji Rahići a tuženog u p.l. 217. k.o. Donji Rahići, te da tužbom apelant zahtijeva da se upiše kao vlasnik i u zk. ul. br. 217. k.o. Donji Rahići. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da zaključak prvostepenog suda o punovažnosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ukazuje na kontradiktornost obrazloženja pobijane presude i njene izreke, iz razloga što je apelantov zahtjev faktičke prirode (da se izvrši upis apelanta kao vlasnika), pa utvrđenje prvostepenog suda da je predmetni ugovor pravno valjan, samo po sebi, ne ukazuje na osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Apelacioni sud je naglasio da je prvostepeni sud naveo dovoljne i jasne razloge kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što su nekretnine koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju već uzete u diobu 1973. godine, te je rješenjima Vijeća za izlaganje nekretnina potvrđeno vlasništvo apelanta i tuženog na predmetnim nekretninama. Apelacioni sud je istakao da je utvrđeno da prilikom sačinjavanja „B“ lista u predmet nije uložen ugovor o doživotnom izdržavanju ali da je takođe utvrđeno da je isti prezentovan geometru koji je izlazio na lice mjesta, te da su prilikom diobe uzete u obzir i nekretnine koje je apelant tim ugovorom dobio.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević