Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/18 (K. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1798/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine, u predmetu broj AP-1798/18, rješavajući apelaciju Konstantina Savića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Konstantin Savić protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 062845 17 Pžp od 11. januara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 062845 17 Pr od 7. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Konstantin Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 19. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Pr 062845 17 Pžp od 11. januara 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 062845 17 Pr od 7. septembra 2017. godine. Apelant je 12. aprila 2018. godine dopunio apelaciju.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je, na način kako je to pobliže opisano u izreci prvostepenog rješenja, narušio javni red i mir galamom, drskim i nepristojnim ponašanjem i ometanjem službenih lica državnog organa u všenju svoje funkcije i nepostupanjem na licu mjesta po zakonitom zahtjevu službenih lica, čime je počinio prekršaje iz čl. 7. i 24. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, a za koje mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 550,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze svjedoka, te da je apelantu u postupku pred prvostepenim sudom omogućeno da ispituje svjedoke po pravilima unakrsnog i direktnog ispitivanja. Nadalje, da je prvostepeni sud ispravno zaključio da u apelantovim radnjama nema elemenata nužne odbrane niti krajnje nužde, kao i to da se prekršaji za koje je apelant okrivljen ne mogu smatrati djelima malog značaja, jer se radi o prekršajima koji su direktno uticali na rad suda i policije. Okružni sud je istakao da je apelant o svojim pravima u postupku bio propisno upozoren, da nije bilo povrede apelantovog prava na odbranu ni u jednom segmentu postupka, jer apelant nije obezbijedio prisustvo svjedoka odbrane, niti je bilo čim učinio vjerovatnim da njihovo prisustvo nije obezbijedio iz opravdanih razloga, te da mu nije bilo isključeno pravo na davanje završne riječi. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio da se pri utvrđivanju činjeničnog stanja bavi utvrđivanjem odgovornosti sudije, jer to nije bio predmet konkretnog prekršajnog postupka, niti se može smatrati prethodnim pitanjem. U konačnici, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje i pravilno oglasio apelanta odgovornim za učinjene prekršaje.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da mu je uskraćeno pravo da ispita svjedoke, kao i pravo da izvede dokaze odbrane. Nadalje, da Okružni sud nije razmatrao činjenice na koje se apelant pozvao u žalbi, kao i da u obrazloženju osporene odluke nema pravno relevantne ocjene postupka sudije A. H.. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na imovinu, zabrana mučenja, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom prekršajnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/18 (K. S.) | Sudska praksa | Aktio