Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5934/18 (S.B.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5934/18

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5934/18, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 029318 18 Kž 5 od 30. augusta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 029318 18 Kv 6 od 13. augusta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. oktobra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 029318 18 Kž 5 od 30. augusta 2018. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 029318 18 Kv 6 od 13. augusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 28. do 30. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 029318 18 Kv 5 od 2. jula 2018. godine apelantu u svojstvu optuženog je prema potvrđenoj optužnici Tužilaštva produžen pritvor za dva mjeseca, koji po tom rješenju može trajati do 2. septembra 2018. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 029318 18 Kž 4 od 23. jula 2018. godine, žalba apelantovog branioca je djelimično uvažena, rješenje Kantonalnog suda od 2. jula 2018. godine ukinuto i predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.

7. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 029318 18 Kv 6 od 13. augusta 2018. godine kojim je apelantu pritvor produžen i koji po navedenom rješenju može trajati do 2. septembra 2018. godine ili do nove odluke suda, uz kontrolu opravdanosti pritvora nakon isteka dva mjeseca. Kantonalni sud je u uvodnom dijelu obrazloženja rješenja naveo sljedeće: da je apelantu (tada osumnjičenom) određen pritvor rješenjem istog suda od 9. februara 2018. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je zajedno sa S. D. počinio krivična djela – navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i pranje novca iz člana 272. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZFBiH; da je apelantu pritvor produžen 5. marta 2018. godine za još dva mjeseca, odnosno do 5. maja 2018. godine ili do nove odluke suda, i to zbog postojanja osnovane sumnje da je, osim prethodna dva krivična djela, počinio krivično djelo nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 1. KZFBiH i krivično djelo kažnjivo po članu 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: ZONDINOM); da je apelantu pritvor produžen 3. maja 2018. godine do 3. jula 2018. godine iz istih, prethodno navedenih razloga u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio navedena krivična djela.

8. U obrazloženju je dalje navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu 28. juna 2018. godine, koja je potvrđena 29. juna 2018. godine, u okviru koje je Tužilaštvo predložilo produženje pritvora apelantu iz zakonskog razloga propisanog u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, cijeneći da i dalje postoji opći uvjet zbog kojeg je apelantu i ranije određen pritvor, kao i da postoje naročite okolnosti za produženje pritvora iz iste odredbe (tačka c.). U ponovnom postupku je zakazano ročište za izjašnjenje o prijedlogu za produženje mjere pritvora na kojem je apelantov branilac ukazao na nedostatke u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, ističući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela budući da je objekt („Orlando“), za koji se između ostalog vezuje izvršenje krivičnih djela, zapečaćen.

9. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca, kao i sve dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora, koji su u obrazloženju pojedinačno navedeni na str. 4. i 5, uz interpretiranje zakonskih definicija u pogledu radnji izvršenja krivičnih djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret, Kantonalni sud je zaključio da postojanje osnovane sumnje na način opisan u optužnici proizlazi iz dokaza koji su opširno interpretirani u obrazloženju rješenja (str. 8-22), između ostalog, velikog broja saslušanih svjedoka i velikog broja materijalnih dokaza. Iz navedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su se apelant i S. D. udružili radi vršenja krivičnih djela, da su izvršili veliki broj istovrsnih krivičnopravnih radnji u dužem vremenskom periodu i da je apelant samostalno počinio krivično djelo nedozvoljena trgovina i krivično djelo kažnjivo po članu 52. ZONDINOM.

10. U pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Kantonalni sud je, prije svega, istakao postojanje objektivnog uvjeta za produženje pritvora po ovom osnovu koji se ogleda u zaprijećenoj kazni jer se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Zatim je razmotreno postojanje naročitih okolnosti koje zakon izričito ne navodi, koje su dovedene u kontekst cjelokupnog događaja i njegovog trajanja. U tom pravcu je utvrđeno da se naročite okolnosti tiču iskazane odlučnosti pri izvršenju krivičnih djela, ranije osuđivanosti apelanta i vremenskog kontinuiteta u vršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči, zbog čega je apelantu pritvor produžen.

11. Odlučnost u izvršenju krivičnih djela, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi iz činjenice da je apelant i pored zabrane da obavlja ugostiteljsku djelatnost u objektu „Orlando“ (zbog nedostatka odobrenja nadležnog organa) nastavljao da radi, što proizlazi iz materijalnih dokaza – dokumentacije inspekcije pri vršenju nadzora. Osim toga, iz ugovora o zakupu poslovnih prostora proizlazi da je apelant prihvatio obavljanje registrirane djelatnosti – organiziranje čajne kuhinje, uz pripremanje i usluživanje toplih i hladnih napitaka, bezalkoholnih pića i jednostavnih jela, igranje šaha, bez igara na sreću, edukacija djece boraca (...), ali da iz izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno, odnosno proizlazi osnovana sumnja da je vršena djelatnost na način kako mu je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom (navođenje na prostituciju, pranje novca, nedozvoljena trgovina i djelo iz člana 52. ZONDINOM), što je, prema ocjeni sudskog vijeća, pokazatelj i iskazane drskosti i bezobzirnosti pri preduzimanju inkriminiranih radnji. Imajući u vidu te okolnosti, koje su ocijenjene kao naročite, vijeće je zaključilo da je neosnovan prigovor kojim je ukazano na nemogućnost ponavljanja krivičnog djela ili nastavka vršenja jer je objekt zapečaćen 6. februara 2018. godine budući da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u objektu i ranije zabranjivan rad, ali da je, bez obzira na zabranu, apelant nastavljao da radi.

12. Postojanje naročitih okolnosti je dovedeno u vezu i s apelantovom ranijom osuđivanošću. U tom kontekstu je izvršen uvid u kaznenu evidenciju i utvrđeno da je apelant ranije osuđivan Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 110689 09 K od 9. juna 2011. godine za krivično djelo iz člana 52. stav 1. ZONDINOM i broj 65 0 K 410442 I4 K od 16. aprila 2015. godine za krivično djelo iz člana 293. stav 1. KZFBiH. To je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pokazatelj ličnosti apelanta i njegovog odnosa naspram određenih ponašanja i radnji koje za apelanta predstavljaju standard ponašanja koji je u suprotnosti s društveno prihvatljivim normama ponašanja.

13. Pri postojanju naročitih okolnosti kao posebnog pritvorskog razloga Kantonalni sud je imao u vidu i vremenski kontinuitet prilikom vršenja krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči. U konkretnom slučaju je Kantonalni sud cijenio da je apelant osumnjičen da je kao saizvršilac sa S. D. u dužem vremenskom periodu preduzeo više krivično-pravnih radnji u kojima se stječu tri obilježja krivičnih djela u inkriminiranom periodu koji je trajao od 2008. do 2018. godine, zatim prirode i načina izvršenja krivičnih djela – kontinuirano s visokim stepenom organizacije, pod nadzorom i kontrolom apelanta i S. D. Radnje za koje se apelant sumnjiči u potvrđenoj optužnici su prekinute radnjama nadležnih istražnih organa, iz čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi naročita upornost, odlučnost i istrajnost u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti, odnosno krivičnih djela.

14. Osim navedenog, Kantonalni sud je konačnici naveo da je prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora imao u vidu da je osnovno pravo osumnjičenog/optuženog lica, dakle i apelanta, predviđeno članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) da svako lice uhapšeno ili pritvoreno u skladu sa stavom 1.c) tog člana ima pravo da bude pušteno na slobodu. Iz navedenog proizlazi obaveza suda da razmotri mogućnost određivanja druge, blaže mjere, ako se ista svrha može postići takvom mjerom (član 137. stav 2. ZKPFBiH), propisane u čl. 140. i 140a. ZKPFBiH. Međutim, svestranom analizom svih okolnosti koje su prethodno navedene (objektivni uvjet – zaprijećena kazna, vrsta djela i način izvršenja, iskazana drskost, upornost, odlučnost, kao i zakonski razlog na osnovu kojeg je produžena mjera pritvora), vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora prema apelantu jer mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.

15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 029318 18 Kž 5 od 30. augusta 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja Kantonalnog suda od 13. augusta 2018. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se apelantu u zamjenu za pritvor odrede mjere zabrane ili da se predmet vrati na ponovni postupak, Vrhovni sud je istakao sljedeće: da iz pobijanog rješenja (str. 22. i 23) proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanta i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka

c) ZKPFBiH; da žalbom nije osporeno postojanje općeg uvjeta za pritvor (osnovana sumnja); da je postojanje naročitih okolnosti jasno obrazloženo i tiče se, prije svega, objektivnog uvjeta – zaprijećene kazne, a zatim ostalih okolnosti koje se odnose na konkretan slučaj, koje je Kantonalni sud, na osnovu izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložio u pogledu apelantove iskazane odlučnosti i upornosti, ranije osuđivanosti i vremenskog kontinuiteta (2008–2018) u vršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud imao dovoljnu činjeničnu osnovu za zaključak da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, ponovio krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga je zaključeno da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije konkretizirao naročite okolnosti i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

16. U pogledu žalbenog prigovora da pobijano rješenje ne sadrži jasne razloge iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega se predloženim mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha pritvora i da je u tom pravcu prvostepeni sud propustio ponuditi adekvatno obrazloženje, Vrhovni sud je ocijenio da su potpuno neosnovani. U tom pravcu, Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje pobijanog rješenja (strana 24) i napomenuo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, preispitao mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora i naveo potpune i određene razloge zbog kojih smatra da se svrha koja se želi postići produženjem mjere pritvora ne bi mogla postići primjenom neke od blažih mjera. Stoga je zaključeno da produženjem mjere pritvora nije učinjena bitna povreda odredbi ZKPFBiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

18. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je u odnosu na nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora istakao sljedeće: da opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela mora biti uvjerljivo utvrđena, a u konkretnom slučaju ta okolnost nije utvrđena, već je bazirana na dokazima Tužilaštva koji će tek biti predmet ocjene u sudskom postupku; da priroda i način izvršenja djela (naročita drskost) nisu obrazloženi jer činjenice ne ukazuju da su djela za koja se sumnjiči posebno teška; da je prethodna osuđivanost ocijenjena pogrešno jer se djela za koja je osuđivan, koja su po prirodi blaga, ne mogu činjenično ni pravno staviti u kontekst krivičnih djela koja su mu optužnicom stavljena na teret; da je vremenski kontinuitet radnji izvršenja krivičnih djela pogrešno ocijenjen (od 2008. do 2018) jer su samo dvije svjedokinje u svojim izjavama govorile o periodu prije 2017. godine (jedna o 2008, a druga o 2014. godini) i da nije dato dovoljno i jasno obrazloženje zbog čega se u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogle izreći mjere zabrane umjesto mjere pritvora. U tom kontekstu je napomenuto da sud ne može samo pretpostaviti mogućnost ponavljanja djela već da mora imati argumente koji ukazuju na objektivnu mogućnost ponavljanja krivičnog djela. Kako su, prema apelantovoj ocjeni, argumenti izostali, pobijanim rješenjima mu je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost zaštićeno odredbama Ustava i Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija usvoji, pobijana rješenja ukinu i da se odmah pusti na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da su isti navodi izneseni i u žalbi protiv prvostepenog rješenja koji su ocijenjeni neosnovanim, uz razloge koji su jasni i argumentirani i pri kojima je taj sud u cijelosti ostao.

20. Kantonalni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Tužilaštvo je u veoma iscrpnom odgovoru na apelaciju navelo da su rješenja koja apelant osporava u apelaciji pravilna i zakonita, da su cijenjene sve okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora i da je zaključak uslijedio na osnovu svih dokaza koje je Tužilaštvo ponudilo sudu uz optužnicu protiv apelanta. U tom kontekstu je Tužilaštvo podsjetilo da su sudovi vrlo jasno obrazložili kako postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora tako i naročitih (specifičnih) okolnosti koje su postojale i koje opravdavaju zadržavanje apelanta u pritvoru.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(...)

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(...)

Član 146.

Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

(...)

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna;

(...)

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 029318 18 Kž 5 od 30. augusta 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2018. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

(…)

30. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijena žalba njegove braniteljice protiv rješenja o produženju pritvora, navodeći da postojanje posebnog pritvorskog razloga (naročite okolnosti) iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije uvjerljivo utvrđeno i da je zapravo ta okolnost (bojazan od ponavljanja krivičnog djela) zasnovana na dokazima koji se odnose na postojanje osnovane sumnje koji tek trebaju biti predmet sudske ocjene. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

32. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001).

33. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanju na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženog u razumnom roku ili omogućavanja da optuženi bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženi se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jeste tražiti da bude uvjetno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104, 12. juni 2008, s dodatnim referencama).

34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKPFBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su i dalje ispunjeni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH i da je zapravo ta okolnost (bojazan od ponavljanja krivičnog djela) zasnovana na dokazima Tužilaštva koji se odnose na postojanje osnovane sumnje koji tek trebaju biti predmet sudske ocjene.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

36. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

37. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora i prijedlog da se apelantu u zamjenu za pritvor odrede mjere zabrane ili da se predmet vrati na ponovni postupak, cijeneći da Kantonalni sud izrečenom mjerom produženja pritvora prema apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja, zasnovano na izvedenim dokazima (str. 22. i 23) iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanta i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, prije svega, ispitao objektivni uvjet iz navedene zakonske odredbe, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je Kantonalni sud u tom segmentu naveo jasne i argumentirane razloge i da su krivična djela koja su apelantu optužnicom stavljena na teret obuhvaćena propisanom visinom zaprijećene kazne. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedenu okolnost koja se tiče težine krivičnih djela u vezi s objektivnim uvjetom (zaprijećenom kaznom) cijenili su redovni sudovi, a Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno rješenje, o tome naveo jasno i razložno objašnjenje upućujući na pravilne argumente prvostepenog suda u vezi s izvedenim dokazima i zaključcima koji su iz njih proistekli.

38. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama (32, 33, 38. i 39) Vrhovni sud je ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta i u tom pravcu je, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizirao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je Kantonalni sud došao na osnovu velikog broja izvedenih dokaza. U tom pravcu je Vrhovni sud ukazao na izvedene dokaze i utvrđene činjenice u prvostepenom postupku iz kojih proizlazi apelantova odlučnost i upornost, ranija osuđivanost i vremenski kontinuitet u vršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH imali u vidu apelantovu iskazanu upornost i odlučnost, raniju osuđivanost i vremenski kontinuitet radnji u inkriminiranom periodu. U pogledu apelantove odlučnosti i upornosti, kako proizlazi iz obrazloženja, cijenjena je okolnost da je apelant u inkriminiranom periodu, i pored zabrane da obavlja ugostiteljsku djelatnost u objektu „Orlando“, nastavljao da radi i da ta činjenica proizlazi iz materijalnih dokaza – dokumentacije inspekcije pri vršenju nadzora, kao i činjenica da se u navedenom objektu nije obavljala registrirana djelatnost (čajna kuhinja, pripremanje i usluživanje toplih i hladnih napitaka, bezalkoholnih pića i jednostavnih jela, igranje šaha bez igara na sreću, edukacija djece boraca), što je, kako je ocijenjeno, pokazatelj iskazane drskosti i bezobzirnosti pri preduzimanju inkriminiranih radnji, a time i bojazni od ponavljanja krivičnog djela.

39. Nadalje je kao naročita okolnost cijenjena ranija osuđivanost apelanta, te je u tom kontekstu izvršen uvid u kaznenu evidenciju i presude Općinskog suda (oznake presuda navedene u dijelu III Činjenično stanje), koju su sudovi, dovodeći je u vezu s konkretnim okolnostima, ocijenili kao pokazatelj apelantove ličnosti i njegovog odnosa naspram određenih ponašanja i radnji koje predstavljaju njegov standard ponašanja, a koji je evidentno u suprotnosti s društveno prihvatljivim standardom (normama) ponašanja. U pogledu vremenskog kontinuiteta krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, cijenjena je okolnost da je apelant osumnjičen kao saizvršilac sa S. D. da je u dužem vremenskom periodu preduzeo više krivično-pravnih radnji u kojima se stječu tri obilježja krivičnih djela u inkriminiranom periodu (od 2008. do 2018. godine), te priroda i način izvršenja krivičnih djela – kontinuirano s visokim stepenom organizacije, pod nadzorom i kontrolom apelanta i osumnjičene S. D. Imajući u vidu da je kontinuirani dugi vremenski period za koji je apelant osumnjičen prema potvrđenoj optužnici prekinut radnjama nadležnih istražnih organa, ocijenjeno je da su radnje preduzimane s naročitom upornošću, odlučnošću i istrajnošću u realizaciji nedozvoljenih aktivnosti, odnosno krivičnih djela za koja je optužen.

40. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.

41. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora i prijedloga za njegovo ukidanje, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivična djela za koja je optužen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5934/18 (S.B.) | Sudska praksa | Aktio