Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/18 (D. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3415/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2019.godine, u predmetu broj AP-3415/18, rješavajući apelaciju Dragane Mamlić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragana Mamlić protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 101094 18 Pž od 16. aprila 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 101094 12 Ps od 22. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragana Mamlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Valentina M. Stanić advokat iz Banjaluke, podnijela je 20. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 101094 18 Pž od 16. aprila 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 101094 12 Ps od 22. decembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je, između ostalog, apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužilac-protivtuženi ("ČAJAVEC-MEGA" a.d. Banjaluka) da apelantici preda laminat, stropnu rasvjetu, kabine, ormarić i klima uređaj ili da isplati protuvrijednost navedenih stvari sa zakonskom zateznom kamatom, te da se obaveže tužilac-protivtuženi da apelantici isplati novčani iznos na ime naknade štete zbog prokišnjavanja krova sa zakonskom zateznom kamatom, kao i novčani iznos na ime povrata više obračunate i fakturisane zakupnine, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Viši privredni sud je naveo da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora u Tržnom centaru „Čajavec – Zenit“ u Banjaluci i da je apelantica potpisivanjem navedenog ugovora pristala da plaća zakupninu za predmetni poslovni prostor, te da je tužilac apelantici ispostavljao fakture za plaćanje zakupnine za ugovorenu obračunsku površinu. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev vezano za veći obračun zakupnine, s obzirom da je zakupnina fakturisana u skladu sa površinom navedenom u ugovoru o zakupu. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio i dio apelantičinog protivtužbenog zahtjeva kojim je zahtijevala predaju stvari, odnosno naknadu njihove protuvrijednosti, s obzirom da apelantica nije izvela nijedan dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je vršila ulaganja u predmetni poslovni prostor. Također, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio i dio apelantičinog protivtužbenog zahtjeva kojim je zahtijevala naknadu pretrpljene štete u 2006., 2009. i 2010. godini, budući da apelantica nije izvela nijedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da se štetni događaj desio, odnosno u kojem obimu je bila šteta i kakva je bila šteta, te uzročno-posljedičnu vezu između eventualnog nastanka štete i tužioca. Pored toga,Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nastupila i zastara potraživanja naknade štete, s obzirom da je apelantica protivtužbeni zahtjev podnijela 2. marta 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe 17. stav 1, 154., 155, 360, 361. i 376. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica ističe da je „...sud tek nakon četiri godine i dva mjeseca od dana prijema odgovora na tužbu zakazao pripremno ročište za 27. februar 2017. godine, što je pogodovalo tužiocu u pogledu eventualne zastare, ...“. Također, apelantica navodi da je „prvostepeni sud pogrešno utvrdio da apelantica nije dokazala da je oprema u predmetnom lokalu njeno vlasništvo, odnosno da je u istu ulagala, te da je „...neprihvatljivo stanovište prvostepenog suda da odbije apelantičin protivtužbeni zahtjev vezano za naknadu štete, s obzirom da je tužilac apelantici priznao, odnosno djelimično nadoknadio dio štete kroz umanjenje zakupnine za juli i august 2010. godine, čime je prekinut zastarni rok ...“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3415/18 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio