Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7159/18 (M.K.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pretpostavka nevinosti
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Lišavanje slobode
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7159/18

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7159/18, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko broj 96 0 K 117153 18 Kž od 29. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 1. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 117153 18 Kž od 29. novembra 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže Osnovnom sudu Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Kazneno-popravnom zavodu poluotvorenog tipa Orašje da apelanta odmah puste na slobodu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 117153 18 KPP 16 od 25. novembra 2018. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim (još pet lica) odredio pritvor (apelantu od 22. novembra 2018. godine od 18.00 sati) u skladu s odredbama člana 131. u vezi sa članom 134. stav 1. i članom 135. stav 1, a iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora protiv osumnjičenih M. M., B. G., B. A., M. E., K. R. i apelanta zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: KZ) a iz razloga određenih u članu 132. stav 1. tačke b) i c) ZKP.

7. Izjašnjavajući se o prijedlogu Tužilaštva, apelantov branilac je, između ostalog, istakao da prijedlog nije osnovan, da nisu ispunjeni zakonski uvjeti jer apelant nije ranije osuđivan, a nije naveden niti jedan razlog da bi on mogao ponoviti krivično djelo za koje se tereti. Također ne postoji ni osnovana sumnja jer nema dokaza da je pripadnik organizirane grupe, da ima samo izvještaj o pretresanju kada nije pronađeno ništa. Nije dovoljno navođenje samo imena lica i apstraktnih tvrdnji o mogućem utjecaju, nego te tvrdnje moraju biti konkretizirane i dokazane. Naveo je i da se blažom mjerom, i to mjerom zabrane prilaska i kontakta s navedenim licima, potencijalnim svjedocima, može ostvariti svrha vođenja krivičnog postupka. Predložio je da sud odbije prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, a ako sud smatra potrebnim, da apelantu izrekne mjere zabrane koje su blaže u odnosu na mjeru pritvora. Apelant se saglasio s navodima branioca.

8. Osnovni sud je našao utvrđenim da su navedene činjenice i navodi iz prijedloga potkrijepljeni dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo u spis, a ti dokazi odnose se prvenstveno na listing telefona, kao i sadržaj razgovora osumnjičenih, zatim dokumentacije sačinjene po preuzimanju simulirano otkupljene opojne droge, izvještajima o fotodokumentaciji sačinjenoj u navedenim prilikama, službenim zabilješkama policije sačinjenim na okolnosti tajnog praćenja osumnjičenih, činjenici koja se ogleda u predmetima izvršenja krivičnog djela, odnosno da je Tužilaštvo od osumnjičenih zaplijenilo opojne droge, zatim dokumentaciji sačinjenoj o izvršenim pretresima osumnjičenih, te iskazima svjedoka.

9. Da su navedena lica radila u sastavu grupe, odnosno da se njihovo djelovanje može smatrati radom u sastavu grupe, proizlazi i iz činjenice da su osumnjičeni djelovali kao dio organizirane grupe jer je njihovo djelovanje uvijek bilo povezano na način da je jedno lice nabavljalo veću količinu opojne droge od drugog lica, a zatim dalje distribuiralo drugim njemu poznatim licima, a u tom odnosu uvijek su bila najmanje tri lica, pri čemu je svako od njih davalo udio u izvršenju krivičnog djela, što predstavlja bitna obilježja grupe iz člana 2. stav 18. KZ.

10. Osnovni sud je za svakog osumnjičenog pojedinačno naveo osnovanu sumnju, u čemu se ona ogleda, te je za apelanta istakao sljedeće: osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela se potvrđuje dostavljenom dokumentacijom koja se odnosi na telekomunikacije ostvarene između apelanta s osumnjičenim M. P., tako i veliki broj komunikacija s drugim licima kojima je dalje distribuirao nabavljenu opojnu drogu, pa je tako preciziranog dana S. P. radi dalje prodaje predao 0,465 grama opojne droge kokain koju je S. P. prodao A. I. za iznos od 120 KM; preciziranog dana na osnovu unaprijed utvrđenog telefonskog dogovora licu T. G. prodao neutvrđenu količinu opojne droge kokain koju je prethodno nabavio od osumnjičenog P. M., dok je osumnjičeni D. R. preuzeo opojnu drogu kokain od osumnjičenog P. M. i prodao je licu T. G. za neutvrđeni novčani iznos; preciziranog dana, na osnovu unaprijed utvrđenog telefonskog dogovora, licu S. B. prodao neutvrđenu količinu opojne droge kokain za iznos od 100 KM, koju je prethodno preuzeo od osumnjičenog lica P. M.; preciziranog dana i na preciziranom mjestu prodao 0,571 gram opojne droge kokain, za neutvrđeni novčani iznos, koju je prethodno preuzeo od osumnjičenog lica P. M.; zajedno sa D. R. preciziranog dana od neidentificiranog lica u Trebinju radi dalje prodaje kupio 17,612 grama opojne droge kokain. Kako je Osnovni sud istakao, navedeno je utvrđeno na osnovu dokaza koje je sud pobrojao na str. 9. rješenja.

11. Osnovni sud je utvrdio da iz navedenih dokaza proizlazi dovoljno razloga za osnovanu sumnju da su osumnjičeni izvršili krivična djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.

12. Osnovni sud je također naveo da postoji i poseban uvjet za određivanje pritvora predviđen odredbom člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, iz razloga što je Osnovni sud zaključio da postoji bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, a za isto krivično djelo se može izreći kazna zatvora teža od tri godine. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boraveći na slobodi ponovili krivično djelo, odnosno nastavili sa vršenjem djela, prvostepeni sud je našao u broju preduzetih radnji jer svaka radnja posmatrana za sebe predstavlja obilježje krivičnog djela za koje se terete, zatim ostvaren veliki broj telefonskih komunikacija svih osumnjičenih, a s ciljem nabavke i distribucije droge, te ostvarivanje kontakata s većim brojem potencijalnih kupaca, što ukazuje na zaključak da se radi o uhodanoj mreži nabavke i distribucije opojne droge, kao i preduzimanja radnji s ciljem stjecanja i pridobijanja potencijalnih kupaca. Također, osumnjičeni su kontinuirano u određenom periodu preduzimali radnje s ciljem nabavke i prodaje opojne droge, pa je prilikom obavljanja tih djelatnosti primijećena izrazita upornost i spremnost ka vršenju navedenog krivičnog djela, odnosno preduzimanja radnji koje imaju obilježje navedenog krivičnog djela. S ciljem realizacije navedenog, osumnjičeni opojnu drogu nabavljaju posredstvom izvora koji se vezuju za područje van Distrikta, pa čak i u inostranstvu. Pored navedenog, njihove lične prilike, s obzirom na to da su pojedini lošeg imovnog stanja, te nezaposleni, a s druge strane krajnja intencija pojedinih da na brz i jednostavan način pribave novac, također predstavljaju relevantne naročite okolnosti. U odnosu na A. B. i M. M. naročite okolnosti ogledaju se u činjenici da su to lica koja su specijalni povratnici. Ove činjenice zajedno s naprijed istaknutim ličnim prilikama i krajnjom odlučnošću da prometovanjem opojnom drogom pribavljaju imovinsku korist ukazuju da je to evidentno usvojen obrazac ponašanja ili stil života imenovanih. Kada se uzmu u obzir sve navedene činjenice, da se zaključiti da te sve činjenice i okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje u potpunosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovili krivično djelo, odnosno nastavili sa vršenjem krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

13. Prilikom određivanja pritvora osumnjičenim, Osnovni sud je, kako je naveo, uzeo u obzir i činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se može izreći osumnjičenom licu, zbog čega je razmatrao mogućnost određivanja eventualno druge mjere koja bi bila blaža za osumnjičene. Međutim, cijeneći sve izneseno, te s obzirom na osnov zbog koga je pritvor određen, odnosno da bi se osumnjičeni spriječili da ponove krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, kao i da su osumnjičeni krivično djelo vršili kao grupa i da su se povezivali radi izvršenja krivičnih djela, pri čemu je svako od njih davao svoj udio u izvršenju krivičnog djela, Osnovni sud nije našao nijednu drugu mjeru koja bi bila adekvatna mjeri pritvora, a istovremeno i blaža za osumnjičene.

14. Prema mišljenju Osnovnog suda, ne postoji poseban uvjet za određivanje pritvora predviđen odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKP, što je sud nadalje pojasnio.

15. Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 117153 18 Kž od 29. novembra 2018. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe branilaca osumnjičenih, uključujući i apelanta.

16. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete, a što proizlazi iz prikupljenih dokaza, kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti s izvršenjem krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiče, o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. U odnosu na apelanta, Apelacioni sud je naveo da su u apelantovoj žalbi istaknute mnogobrojne povrede ZKP, kao i povrede Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je negirana bilo kakva povezanost apelanta s drugim osumnjičenim licima, te da ne postoje razlozi da se apelantu odredi pritvor i da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.

17. Apelacioni sud je naveo da se u pogledu općeg uvjeta za pritvor – osnovane sumnje, kada je riječ o apelantu, prvostepeni sud na 8. i 9. str. rješenja očitovao o tome, a što se tiče posebnog uvjeta na str. 9. i 10, tako da se ne može reći da osporeno rješenje nema razloge. Također je prvostepeni sud vodio računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići i blažom mjerom, o čemu govori na str. 10. odluke. Što se tiče mjere zabrane na kojoj branilac u žalbi insistira, Apelacioni sud je, kao i prvostepeni sud, zaključio da se osumnjičeni predloženim mjerama ne bi spriječili da nastave i ponove krivično djelo. Apelacioni sud je naveo da su, kada je u pitanju apelant, prikupljeni mnogobrojni dokazi koji govore da se apelant bavio nabavkom i distribucijom opojne droge upravo na način i u vrijeme opisano u prijedlogu za određivanje pritvora, i to preduzimajući radnju izvršenja djela više puta, te upućuje na dokaze iz kojih to proizlazi, a koje je prvostepeni sud imao u vidu i na kojima je utvrdio sve relevantne i odlučne činjenice koje govore o tome da je apelant osnovano sumnjiv kao izvršilac navedenog krivičnog djela (str. 12. drugostepenog rješenja). Apelacioni sud je ukazao da ne može prihvatiti prigovor apelantovog branioca da su radnje izvršenja djela koje se apelantu stavljaju na teret opisane u tačkama od 1. do 5. prijedloga za određivanje pritvora samo indicije jer su u pogledu navedenih radnji prikupljeni dokazi koji govore o tome da je apelant preduzimao navedene radnje, opet ukazujući na dokaze. U odnosu na navod iz žalbe da nije jasno kako je sud izveo zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, Apelacioni sud je uputio na str. 9. i 10. i razloge i utvrđene činjenice koje su prisutne kod svih osumnjičenih pa i kod apelanta, a koje u svojoj ukupnosti govore o tome da bi boravkom na slobodi apelant ponovio krivično djelo motiviran brzom i dobrom zaradom, a što je slučaj kod svih lica koja se bave protivzakonitim djelatnostima u vidu nabavke i prodaje opojne droge. Apelacioni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da je pritvor, iako najteža mjera, u ovoj fazi postupka i najadekvatnija, s ciljem sprečavanja osumnjičenih da nastave sa vršenjem krivičnog djela za koje su osnovano sumnjivi. Apelacioni sud je ukazao da je neosnovan prigovor povrede čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelacioni sud je ukazao da, iako je apelant mlađe lice i do sada nije osuđivan, ta činjenica nije mogla utjecati na odluku suda da se osumnjičenom ne odredi pritvor imajući u vidu sve utvrđene okolnosti koje govore o nužnosti određivanja mjere pritvora, na koje je prvostepeni sud ukazao u osporenom rješenju. Navedene okolnosti koje apelantov branilac u žalbi navodi, kako je istakao Apelacioni sud, mogu se cijeniti kao olakšavajuće okolnosti u drugom kontekstu, naravno ako apelant bude optužen. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da u odnosu na njega nije dokazana osnovana sumnja da je počinio krivično djelo jer u odnosu na njega nisu konkretizirane okolnosti u činjeničnom opisu za koji se tereti, a koje ga mogu učiniti osnovano sumnjivim. Apelant ukazuje da nema niti jednog dokaza da je bio pripadnik organizirane grupe, odnosno da je povezan s ostalim osumnjičenim. Apelant navodi i da je samo jedan svjedok izjavio da je navodno kupio drogu od njega, a kada se sagleda količina droge može se samo zaključiti da je u pitanju konzument opojne supstance. Apelant navodi da se tereti na osnovu indicija, kao i pretpostavki i nepreciziranih činjenica (neutvrđene količine ili neutvrđen iznos novca). Apelant ukazuje da ništa nije pronađeno prilikom pretresa stana i njegovog automobila. Apelant navodi da su svi osumnjičeni tretirani kao cjelina, bez konkretizacije i analize činjeničnih okolnosti i dokaza za svakog osumnjičenog. Apelant navodi i da nema osnova za određivanje pritvora iz razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant ističe da ovaj dio u odnosu na njega uopće nije obrazložen, kao i da nije ranije osuđivan. Apelant navodi da su sudovi propustili izvršiti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s njim, te propustili cijeniti mogućnost određivanja blažih mjera. Apelant ukazuje na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer drugostepeni sud nije ispitao sve apelantove navode, kao i da je zbog proizvoljne primjene člana 132. stav 1. tačka c) ZKP povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud i Apelacioni sud su istakli da su za svoje odluke dali valjane razloge i ukazali na činjenice kojima su se rukovodili, te nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

20. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelant u apelaciji naveo iste razloge kao i u žalbi, da je u osporenim rješenjima tačno navedeno zašto je apelantova žalba neosnovana, te da sud nije povrijedio apelantova prava zagarantirana Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 34/13 – novi prečišćeni tekst i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

29. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora pri čemu osporava postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati.

33. Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenom rješenju (str. 8. i 9) veoma jasno navedeno koji su dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te su opisane apelantove radnje, za šta su dati jasni i argumentirani razlozi. Ustavni sud primjećuje i da je Apelacioni sud ispitao apelantove žalbene navode te je potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje ukazujući da su prikupljeni mnogobrojni dokazi koji govore da se apelant bavio nabavkom i distribucijom opojne droge, preduzimajući radnju izvršenja više puta, opet navodeći dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženje redovnih sudova ni u čemu ne doima proizvoljno, već je vrlo konkretno. U načinu na koji je redovni sud donio svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo da su mu garancije koje pruža član 5. Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. U ovom trenutku i u ovoj fazi postupka, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na osnovu navedenih dokaza kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

34. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će osumnjičeni, među kojima je apelant, ukoliko se nađu na slobodi ponoviti krivično djelo, dok apelant navodi da nikada ranije nije bio osuđivan, te da sud nije dao obrazloženje u ovom dijelu niti individualizaciju razloga u ovom dijelu.

35. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je sud kao naročite okolnosti kod osumnjičenih cijenio broj preduzetih radnji, ostvaren veliki broj telefonskih komunikacija svih osumnjičenih s ciljem nabavke i distribucije droge, ostvarene kontakte s većim brojem potencijalnih kupaca, što, prema mišljenju suda, ukazuje da se radi o uhodanoj mreži nabavke i distribucije droge, kao i preduzimanju radnji s ciljem stjecanja i pridobijanja potencijalnih kupaca. Redovni sud je ukazao na kontinuitet radnji koje su preduzimali osumnjičeni (s ciljem nabavke i prodaje droge), kao i iskazanu upornost i spremnost u vršenju ovog djela. Osnovni sud je kao relevantnu okolnost cijenio i intenciju osumnjičenih da brzo i lako zarade (odnosno da su neki bez zaposlenja). Nadalje, Osnovni sud je naveo i da osumnjičeni opojnu drogu nabavljaju posredstvom izvora koji se vezuje za područje van Distrikta Brčko, pa čak i u inostranstvu. Apelacioni sud je prihvatio sve razloge koje je prvostepeni sud naveo kod svih osumnjičenih, pa i kod apelanta, koje u svojoj sveukupnosti govore da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo motiviran brzom i dobrom zaradom, što je slučaj kod svih lica koja se bave protivzakonitim djelatnostima u vidu nabavke i prodaje opojne droge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, bez obzira na formulaciju koja obuhvata sve osumnjičene (koja je prethodno navedena, a ima i dijelova konkretno za određena lica, npr. njihova ranija osuđivanost), uključujući i apelanta, u okolnostima konkretnog slučaja dali jasne i valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima, koji opravdavaju bojazan o ponavljanju krivičnog djela, koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu, koje apelant navodima iz apelacije nije doveo u pitanje.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav

3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

38. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da drugostepeni sud nije ispitao sve njegove žalbene navode, pri tome ne ukazujući jasno koji to navodi nisu ispitani, a pogotovo kako bi oni utjecali na drugačije odlučivanje Apelacionog suda. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versypprotiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana koju je učinio apelant, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da je apelant nezadovoljan osporenim rješenjima i da daje vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštovanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

39. Imajući uvidu da je apelant naveo i da su sudovi propustili cijeniti mogućnost određivanja mjera zabrane, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance dali jasne i dostatne razloge za određivanje mjere pritvora, zbog čega su zaključili da primjena blažih mjera ne bi bila adekvatna, o čemu je također dato obrazloženje, iz čega jasno proizlazi da je ova mogućnost razmotrena, ali po ocjeni redovnih sudova nije bilo mjesta izricanju blažih mjera.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojima mu je pritvor određen u skladu sa članom 132. stav 1. tačka c) ZKP.

Ostali navodi

41. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku donošenja rješenja kojim je apelantu određena mjera pritvora. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi, u suštini (u dijelu u kojem se govori da sud nije ispitao apelantovu žalbu), odnose na gore ispitane navode u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu pretpostavke nevinosti zbog navodne proizvoljne primjene odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

42. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, serija A, broj 35, str. 30. § 56, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37, Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36, i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

43. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda, izuzev što ju je doveo u vezu sa „proizvoljnom primjenom“ odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP zbog navodne opasnosti da će apelant ponoviti krivično djelo, kao i činjenicom da apelant nije ranije osuđivan i da je porodičan čovjek. Međutim, Ustavni sud na osnovu uvida u osporena rješenja nigdje ne nalazi da je apelantu na bilo koji način povrijeđena pretpostavka nevinosti, odnosno da je sud iznio mišljenje o njegovoj „krivici“.

44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je redovni sud odredio apelantu pritvor u skladu s relevantnim odredbama ZKP, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim, niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7159/18 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio