Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3988/18 (S. G.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Mjera obezbjeđenja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3988/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-3988/18, rješavajući apelaciju Sulje Goduševića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suljo Godušević protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 035459 18 Mož od 21. juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 035459 17 Mo od 20. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Godušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, kojeg zastupa Dragomir Živanović advokat iz Bijeljine, podnio je 17. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 035459 18 Mož od 21. juna 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 035459 17 Mo od 20. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, inter alia, odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja – zabrane drugotuženom-protivniku osiguranja (A. K) da raspolaže putničkim motornim vozilom pobliže opisanim u izreci prvostepenog rješenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi neosnovanog bogaćenja, te predložio da sud donese predmetnu mjeru osiguranja. Nadalje je naveo da je utvrđeno da se između drugotuženog kao tužioca i apelanta i prvotuženog (D. Z.) kao tuženih, vodio parnični postupak pred Osnovnim sudom Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Sud BD), u kojem je apelant obavezan da na ime naknade štete isplati drugotuženom određeni novčani iznos, dok je u odnosu na prvotuženog (nakon što je predmet po prigovoru ustupljen Osnovnom sudu u Zvorniku kao mjesno nadležnom sudu) povučena tužba, a apelantov prijedlog da stupi u tu parnicu kao umješač odbijen. U vezi s tim, da je u postupku pred Sudom BD utvrđeno da je apelant od prvotuženog pribavio predmetno motorno vozilo, da je drugotuženi na osnovu usmenog ugovora de facto od apelanta kupio predmetno motorno vozilo, ali da su, s obzirom da je vozilo formalno još uvijek bilo u vlasništvu prvotuženog, prvotuženi kao prodavac i drugotuženi kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji tog motornog vozila. Takođe, da je u postupku pred Sudom BD utvrđeno da je predmetno vozilo bilo oduzeto od drugotuženog prilikom kontrole na graničnom prelazu (jer je isto bilo predmetom potrage zbog krađe i promjene broja šasije), da mu je vozilo u konačnici vraćeno, te da je iz tog razloga drugotuženi potraživao iznos kupoprodajne cijene i nastale štete od apelanta u postupku pred Sudom BD (a od prvotuženog u postupku pred Osnovnim sudom u Zvorniku). Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za određivanje predmetne mjere osiguranja, s obzirom da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje potraživanja, kao ni da postoji opasnost da bi bez predložene mjere protivnik obezbjeđenja (drugotuženi) mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nejasno iz kog razloga apelant traži isplatu istog iznosa na koji je on (presudom Suda BD) obavezan da plati drugotuženom, kao i zašto taj iznos potražuje temeljem neosnovanog bogaćenja, kada je osnov za tu isplatu presuda Suda BD, te zašto apelant ne traži od prvotuženog vraćanje navedenih stvari koje je navodno dao u zamjenu za predmetno motorno vozilo ili zahtjeva od drugotuženog vraćanje vozila. Takođe je naglasio da činjenica, na koju se apelant poziva, da je protivnik obezbjeđenja dobio rješenje kojim je poništena registracija predmetnog motornog vozila, ne implicira na postojanje opasnosti da će drugotuženi otuđiti predmetno vozilo, jer je manja mogućnost da se otuđi neregistrovano vozilo, uprkos činjenici da je formalno vlasnik ovog vozila.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u donošenju odluke po žalbi kao predsjednik vijeća učestvovala sudija D.S, koja je učestvovala u parničnom postupku koji je pokrenuo drugotuženi protiv prvotuženog, koji se vodio pred Osnovnim sudom u Zvorniku, a u kojem apelantu nije dozvoljeno da stupi u parnicu kao umješač. Apelant smatra da je postupajuće vijeće Okružnog suda zbog učešća navedenog sudije bilo pristrasno prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, uzimajući u obzir činjenicu da je sudija D.S. prethodno postupala kao sudija pojedinac u parničnom postupku između istih stranaka, te smatra da je u oba slučaja postupala u korist prvotuženog i drugotuženog. Takođe, apelant navodi da Okružni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, nije u dovoljnoj mjeri obrazložio svoju odluku, a da se najveći dio prvostepene odluke odnosi na isticanje da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Relevantni propisi

5. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 357.

Sudija ne može suditi:

[…] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 358.

Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najdocnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

Stranka može u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

[…]

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa "nepristrasnosti suda", Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog principa vidi u činjenici da je predsjednik postupajućeg vijeća Okružnog suda (sudija D.S.) prethodno postupala kao sudija pojedinac u parničnom postupku koji je pokrenuo drugotuženi protiv prvotuženog, te u kojem je apelantu nije dozvoljeno da stupi u parnicu kao umješač i da je u oba slučaja postupala u korist prvotuženog i drugotuženog a na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju nesporno da isti sudija (D.S.) nije učestvovala u donošenju prvostepenog i drugostepenog rješenja u predmetnom postupku, te da se stoga ne radi o objektivnoj pristrasnosti u smislu člana 357. stav 1 tačka 4. ZPP. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se subjektivna ili lična nepristranost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se parnični postupak po tužbi drugotuženog protiv prvotuženog i apelanta (nakon izjavljenog prigovora drugotuženog o mjesnoj nadležnosti) vodio odvojeno, protiv apelanta pred Sudom BD a protiv prvotuženog pred Osnovnim sudom u Zvorniku. Ustavni sud primjećuje da je sudija D.S. postupala u parničnom postupku koji se vodio protiv prvotuženog pred Osnovnim sudom u Zvorniku, a koji postupak je okončan rješenjem o povlačenju tužbe, te u tom postupku nije donesena odluka o meritumu stvari, nego procesna odluka u skladu sa dispozitivnom radnjom drugotuženog, kao tužioca u tom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelant nije koristio mogućnost da podnese formalan zahtjev za izuzeće sudije drugostepenog suda, što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 541/08 od 21. januara 2016. godine, tačka 35., te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, tačka 40., dostupne na www.ustavnisud.ba).).

9. Nadalje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bio kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, jasno obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za donošenje predložene mjere osiguranja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3988/18 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio