Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6166/18 (A. B.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-6166/18
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6166/18, rješavajući apelaciju Anela Baltića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anela Baltića podnesena protiv Rešenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 K 199243 18 Kv3 od 17. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anel Baltić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, kojeg zastupa Bakir Hećimović advokat iz Tuzle, podnio je 5. novembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rešenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 199243 18 Kv3 od 17. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 6. i 7. decembra 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 K 199243 18 Kv 3 od 17. oktobra 2018. godine apelantu u svojstvu osumnjičenog je produžen pritvor za mjesec dana, tako da po navedenom rješenju može trajati najduže do 17. novembra 2018. godine do 23.00 sati ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo sljedeće: da je rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 8. septembra 2018. godine apelantu i osumnjičenom Alagi Alibegoviću (u daljnjem tekstu: suosumnjičeni) određen pritvor u trajanju od mjesec dana na temelju člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) zbog sumnje da su počinili krivično djelo Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH); da je Tužilaštvo 2. oktobra 2018. godine dostavilo prijedlog za produženje pritvora iz razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH; da je 3. oktobra 2018. godine održano ročište radi izjašnjenja po prijedlogu za produženje pritvora na kojem je tužilac ukazao na opravdanost produženja pritvora, dok je aplantov branilac ukazao na nedostatke u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, ističući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela.
6. Imajući u vidu argumente Tužilaštva, apelanta i njegovog branioca kao i sve dokaze dostavljene uz prijedlog za produženje pritvora, Općinski sud je zaključio da i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora apelantu iz odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.
7. U tom pravcu, Općinski sud je naveo da opći uslov za izricanje navedene mjere - osnovana sumnja da su apelant i suosumnjičeni počinili krivično djelo iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom
31. KZ FBiH, proizilazi iz dokaza koje je Tužilaštvo prikupilo u dotadašnjem toku istrage, između ostalog Zapisnika o pretresanju vozila, pri čemu odbrana suosumnjičenog nije osporila postojanje osnovane sumnje. Imajući u vidu da su apelant i suosumnjičeni kritične prilike zatečeni zajedno u vozilu u kojem je pronađena droga (kokain) koju su zajedno konzumirali, Općinski sud zaključio da su neprihvatljivi navodi apelantove odbrane kojima je osporeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči.
8. U pogledu postojanja naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, Općinski sud je prije svega naveo činjenicu koja se tiče ispunjenja objektivnog uslova za produženje pritvora koji se ogleda u zaprijećenoj kazni, (krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna), zatim raniju osuđivanost apelanta (prema izvodu iz kaznene evidencije) za istovrsno krivično djelo, okolnost da je nezaposlen i da nema stalni izvor prihoda i okolnost da je konzument opojne droge. U takvoj situaciji, Općinski sud je procijenio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u cilju pribavljanja sredstava za život, puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo i to isto ili istovrsno krivično djelo, obzirom da se takva opasnost logično može predvidjeti i očekivati, jer apelant poznaje „kanale“ dobavljanja opojne droge (iz Velike Kladuše krenuo prema Tuzli sa namjerom da proda opojnu drogu licima na području Tuzle).
9. Osim navedenog, Općinski sud je u konačnici naveo da je prilikom razmatranja osnovanosti prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, razmotrio mogućnost određivanja druge, blaže mjere, ali da je analizom svih okolnosti koje su prethodno navedene zaključeno da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjere pritvora prema apelantu, jer mjere zabrane u konkretnom slučaju nisu primjenjive niti svrsishodne.
10. Kantonalni sud je rješenjem broj 126 0 K 199243 18 Kž 2 od 26. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja Općinskog suda od 17. oktobra 2018. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Kantonalni sud je cijeneći njihovu neosnovanost, istakao sljedeće: da iz pobijanog rješenja proizilaze jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanta i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH; da osnovana sumnja proizilazi iz dokaza Tužilaštva prikupljenih u dotadašnjem toku istrage (sadržaj dokaza naveden u obrazloženju prvostepenog rješenja); da suosumničeni nije osporio osnovanu sumnju; da je apelant kritične prilike zatečen sa suosumnjičenim u vozilu u kom je pronađena opojna droga koju su zajedno konzumirali. Stoga nisu prihvaćeni navodi apelantove odbrane kojim je osporeno postojnje osnovane sumnje jer iz izvedenih dokaza proizilazi suprotno.
11. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je osporeno postojanje posebnog pritvorskog razloga – bojazni od ponavljanja krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Kantonalni sud je ukazao na činjenice i obrazloženje prvostepenog rješenja u kom su navedeni jasni i konkretni razlozi u smislu ispunjenja standarda „naročitih okolnosti“ za produženje pritvora. U tom pravcu, Kantonalni sud je podsjetio na pravilan zaključak iz prvostepenog rješenja koji se tiče apelantove ranije osuđivanosti za istovrsno krivično djelo i stoga sklonosti za izvršenje krivičnih djela, kao i zaključak da se time praktično bavi u vidu zanimanja radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Kantonalni sud je osim toga ukazao na obrazloženje pobijanog rješenja i napomenuo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, preispitao mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora i naveo potpune i određene razloge zbog kojih smatra da se svrha koja se želi postići produženjem mjere pritvora ne bi mogla postići primjenom neke od blažih mjera. Stoga je zaključeno da produženjem mjere pritvora nije učinjena bitna povreda odredbi ZKP FBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno iz člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
13. Obrazlažući navode o povredi naprijed navedenih prava, apelant je u suštini ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora istakavši da opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela mora biti uvjerljivo utvrđena a da u konkretnom slučaju ta okolnost nije utvrđena već je bazirana na dokazima Tužilaštva koji se tiču njegove ranije osuđivanosti i pogrešnog zaključka da se time praktično bavi u vidu zanimanja radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Zatim je istakao da su sudovi u osporenim rješenjima pod „naročite okolnosti“ podveli činjenicu da je nezaposlen i nema stalni izvor prihoda, što u konkretnim okolnostima nije relevantno za produženje pritvora. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju izostali argumenti koji bi opravdali produženje pritvora iz razloga što nije izvršena adekvatna individualna procjena osnova za pritvor, kao i zbog nedostatka obrazloženja u pogledu izricanja mjere zabrane umjesto mjere pritvora. U tom kontekstu je napomenuto da sud ne može samo pretpostaviti mogućnost ponavljanja djela već da mora imati argumente koji ukazuju na objektivnu mogućnost ponavljanja krivičnog djela. Kako su po apelantovoj ocjeni argumenti izostali, pobijanim rješenjima mu je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost zaštićeno odredbama Ustava i Evropske konvencije, pa je predloženo da se apelacija usvoji i pobijana rješenja ukinu.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani. S tim u vezi, Kantonalni sud je podsjetio da su isti navodi izneseni i u žalbi protiv prvostepenog rješenja koji su ocijenjeni neosnovanim, uz razloge koji u rješenju tog suda jasni i argumentirani i kod kojih je u cijelosti ostao.
15. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da su rješenja koja apelant osporava u apelaciji pravilna i zakonita, da su cijenjene sve okolnosti koje opravdavaju trajanje mjere pritvora i da je zaključak uslijedio na temelju svih dokaza koje je Tužilaštvo ponudilo sudu.
16. Općinski sud je istakao da su razlozi za produženje pritvora prema apelantu dovoljno detaljno obrazloženi u navedenim odlukama te smatra da je apelacija neosnovana. U prilogu odgovora, Općinski sud je dostavio odluke koje su donesene nakon rješenja protiv kojih je izjavljena apelacija opisnih u činjeničnom dijelu ove odluke, i to nova rješenja o produženju pritvora apelantu i optužnicu koju je Tužilaštvo protiv apelanta podiglo 12. novembra 2018. godine.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(...)
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(...)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, (...)
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 126 0 K 199243 18 KŽ 2 od 26. oktobra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2018. godine pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u sladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
(…)
25. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja o produženju pritvora, navodeći da su u osporenom rješenju izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi utemeljili zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH koji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode u kontekstu navedenih odredbi Ustava i Evropske konvencije.
26. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. Jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140. 22. maj 2012. godine).
27. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldove, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90.). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da s tim u vezi da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84. in fine, 26. jula 2001. godine).
28. Najzad, pretpostavka ide u prilog puštanja na slobodu. Evropski sud dosljedno smatra da drugi dio člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudskim tijelima ne daje izbor između pokretanja suđenja za optuženika u razumnom roku ili omogućavanja da optuženik bude privremeno pušten na slobodu dok čeka suđenje. Optuženik se do presude mora smatrati nevinim, a svrha odredbe koja se razmatra u osnovi jest tražiti da bude uslovno pušten na slobodu nakon što dužina njegovog kontinuiranog pritvora prestane biti razumna (vidi, Evropski sud, Vlasov protiv Rusije, aplikacija broj 78146/01, stav 104., 12. juna 2008.godine s dodatnim referencijama).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKP FBiH, opći uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općteg uslova za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKP FBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda da su i dalje ispunjeni uslovi za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
30. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991.godine, stav 40., Serija A br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71., 29. oktobar 2009.godine).
31. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja”, nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998.godine, stav 102., Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102., 31. maja 2011. godine).
32. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora, cijeneći da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora prema apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Kantonalni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja, utemeljeno na izvedenim dokazima iz kog po ocjeni tog suda proizilaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanta i dalje egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. S tim u vezi, Kantonalni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, prije svega ispitao objektivni uvjet iz navedene zakonske odredbe, dakle zaprijećenu kaznu (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je Općinski sud u tom segemntu naveo jasne i argumentirane razloge. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama (26 i 27) Kantonalni sud je ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta i u tom pravcu je, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije konkretizirao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u tom rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je Općinski sud došao temeljem dokaza prikupljenih u dotadašnjoj fazi postupka. U tom pravcu je Kantonalni sud potvrđujući stav o neophodnosti produženja pritvora apelantu ukazao na izvedene dokaze, između ostalog izvod iz kaznene evidencije za apelanta koji upućuje raniju osuđivanost za istovrsno krivično djelo i zaključak u pogledu sklonosti ka vršenju krivičnih djela, kao (i) konkretnog djela u vidu zanimanja radi sticanja protivpravne imovinske koristi jer je nezaposlen i nema stalni izvor prihoda te da je konzument opojne droge. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, navedene naročite okolnosti su ocijenjene od strane redovnih sudova o čemu su navedena jasna i argumentirana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu, u cilju pribavljanja sredstava za život, mogao ponoviti krivično djelo i to isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
33. Ustavni sud smatra, imajući u vidu naprijed navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi, već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179.) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isti ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, već citirana odluka, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102., Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102., 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
34. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje je osumnjičen, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
36. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević