Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5559/17 (E. H. i drugi)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Mirno uživanje imovine
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izvršavanju budžeta Kantona Sarajevo za 2018. godinu · čl. 28
- Zakon o visokom obrazovanju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izvršavanju budžeta Kantona Sarajevo za 2018. godinu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 72
- Zakon o izmjenama Zakona o izvršavanju budžeta Kantona Sarajevo za 2018. godinu
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-5559/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP 5559/17, rješavajući apelacije Ede Hadžovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: Edo Hadžović, Edita Kozić, Faruk Čolpa, Jasmin Ališehović, Sabina Ališehović, Mirsad Efendić, Mediha Smajević, Aida Lutvikadić, Ernest Jović, A. Z., Aida Begtašević, Ermin Šehić, Lejla Hadžimuratović, Damir Terzo, Mirela Huremović, Jasenka Muminović-Kurić, Elvir Hećo, Elvir Kurić, Alvin Čolaković, Dilaver Mašić, Mirza Kaljanac, Dilaver Mašić, Emil Pašalić, Vedat Spahić, Žarko Maksimović, Z.
M., S. M., Irina Rizvan, Mila Kadrović, Z. M., Svjetlana Babić i Sabiha Miskin.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 I 672415 17 I od 27. novembra 2017. godine, 65 0 I 685685 18 I od 11. januara 2018. godine, 65 0 I 589935 16 I od 16. augusta 2016. godine, 65 0 I 432294 14 I od 19. maja 2014. godine, 65 0 I 461776 14 I od 23. decembra 2014. godine, 65 0 I 709124 18 I od 12.
juna 2018. godine, 65 0 I 511619 15 I od 29. juna 2015. godine, 65 0 I 511625 15 I od 6. jula 2015. godine, 65 0 I 374206 13 I od 11.
septembra 2013. godine, 65 0 I 538365 15 I od 23. novembra 2015.
godine, 65 0 I 548178 16 I od 19. januara 2016. godine, 65 0 I 571316 16 I od 23. juna 2016. godine, 65 0 I 423067 14 I od 7. aprila 2014.
godine, 65 0 I 373090 13 I od 29. augusta 2013. godine, 65 0 I 373090 13 I od 29. augusta 2013. godine, 65 0 I 548178 16 I od 19. januara 2016. godine, 65 0 I 628162 17 I od 21. februara 2017. godine, 65 0 I 628148 17 I od 27. februara 2017. godine, 65 0 I 628160 17 I od 6.
marta 2017. godine, 65 0 I 352337 13 I od 22. maja 2013. godine, 65 0 I 493131 15 I od 25. marta 2015. godine, 65 0 I 509339 15 I od 11.
juna 2015. godine, 65 0 I 541805 15 I od 14. decembra 2015. godine, 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine, 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine, 65 0 I 549574 16 I od 8. februara 2016.
godine, 65 0 I 581143 16 I od 15. juna 2016. godine, 65 0 I 349193 13 I od 16. maja 2013. godine, 65 0 I 384256 13 I od 14. oktobra 2013.
godine, 65 0 I 554498 16 I od 23. februara 2016. godine, 65 0 I 530761 15 I od 19. oktobra 2015. godine, 65 0 I 480347 15 I od 12.
januara 2015. godine, 65 0 I 362135 13 I od 27. juna 2013. godine, 65 0 I 568222 16 I od 26. aprila 2016. godine, 65 0 I 509074 15 I od 11.
juna 2015. godine, 65 0 I 524516 15 I od 17. septembra 2015. godine, 65 0 I 388916 13 I od 7. novembra 2013. godine, 65 0 I 535727 15 I od 15. decembra 2015. godine, 65 0 I 682321 17 I od 26. decembra 2017. godine.
Ova odluka dostavlja se Vladi Kantona Sarajevo kako bi izvršila svoje ustavne obaveze i osigurala poštovanje ljudskih prava tako što će preduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Kantona Sarajevo naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP 5559/17
1. Edo Hadžović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 28. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 672415 17 I od 27. novembra 2017. godine.
AP 2322/18
2. Edita Kozić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 16. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 685685 18 I od 11. januara 2018. godine.
AP 3709/18
3. Faruk Čolpa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže podnio je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 589935 16 I od 16. augusta 2016. godine.
AP 4164/18
4. Jasmin Ališehović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 432294 14 I od 19. maja 2014. godine.
AP 4165/18
5. Sabina Ališehović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnijela je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 461776 14 I od 23. decembra 2014. godine.
AP 4648/18
6. Mirsad Efendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović, advokati iz Sarajeva, podnio je 15. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 709124 18 I od 12. juna 2018. godine.
AP 4667/18
7. Mediha Smajević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Kulović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 511619 15 I od 29. juna 2015. godine. AP 4668/18
8. Aida Lutvikadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senka Kulović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 511625 15 I od 6. jula 2015. godine. AP 4716/18
9. Ernest Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 374206 13 I od 11. septembra 2013. godine. AP 4718/18
10. Ernest Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 538365 15 I od 23. novembra 2015. godine. AP 4806/18
11. A. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 22. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 548178 16 I od 19. januara 2016. godine, 65 0 I 571316 16 I od 23. juna 2016. godine, 65 0 I 423067 14 I od 7. aprila 2014. godine i 65 0 I 373090 13 I od 29. augusta 2013. godine.
AP 4894/18
12. Aida Begtašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 27. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 373090 13 I od 29. augusta 2013. godine i 65 0 I 548178 16 I od 19. januara 2016. godine. AP 5085/18
13. Ermin Šehić, Lejla Hadžimuratović, Damir Terzo (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 628162 17 I od 21. februara 2017. godine, 65 0 I 628148 17 I od 27. februara 2017. godine i 65 0 I 628160 17 I od 6. marta 2017. godine.
AP 5144/18
14. Mirela Huremović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 352337 13 I od 22. maja 2013. godine i 65 0 I 493131 15 I od 25. marta 2015. godine. AP 5162/18
15. Jasenka Muminović-Kurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 509339 15 I od 11. juna 2015. godine i 65 0 I 541805 15 I od 14. decembra 2015. godine.
AP 5209/18
16. Elvir Hećo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5210/18
17. Elvir Kurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5211/18
18. Alvin Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5212/18
19. Dilaver Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5213/18
20. Mirza Kaljanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5214/18
21. Dilaver Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 549574 16 I od 8. februara 2016. godine.
AP 5215/18
22. Emil Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 549574 16 I od 8. februara 2016. godine.
AP 5216/18
23. Emil Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 606435 16 I od 31. oktobra 2016. godine.
AP 5241/18
24. Vedat Spahić i Žarko Maksimović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 581143 16 I od 15. juna 2016. godine. AP 5244/18
25. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 12. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 349193 13 I od 16. maja 2013. godine i 65 0 I 384256 13 I od 14. oktobra 2013. godine. AP 5245/18
26. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 13. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 554498 16 I od 23. februara 2016. godine i 65 0 I 530761 15 I od 19. oktobra 2015. godine. AP 5261/18
27. Irina Rizvan (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 17. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 480347 15 I od 12. januara 2015. godine.
AP 5262/18
28. Mila Kadrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 362135 13 I od 27. juna 2013. godine.
AP 5272/18
29. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 568222 16 I od 26. aprila 2016. godine.
AP 5387/18
30. Svjetlana Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 24. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 509074 15 I od 11. juna 2015. godine i 65 0 I 524516 15 I od 17. septembra 2015. godine. AP 5542/18
31. Sabiha Miskin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Čagalj, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda br. 65 0 I 388916 13 I od 7. novembra 2013. godine, 65 0 I 535727 15 I od 15. decembra 2015. godine i 65 0 I 682321 17 I od 26. decembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
32. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Kantona Sarajevo zatraženo je 22. i 23. januara 2019. godine da dostavi odgovor na apelacije.
33. Vlada Kantona Sarajevo je odgovor na apelacije dostavila 18. februara 2019. godine.
34. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 5559/17.
III.Činjenično stanje
35. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
36. Postupajući po prijedlozima apelanata na osnovu izvršnih isprava – pravomoćnih presuda odnosno rješenja, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju, navedena u izreci ove odluke, kojima su određena predložena izvršenja na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koji se vode kod preciziranih poslovnih banaka.
37. Općinski sud je rješenja o izvršenju dostavio poslovnim bankama kod kojih izvršenik ima transakcijske račune.
38. Prema stanju spisa predmeta, rješenja o izvršenju nisu provedena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
39. Apelanti smatraju da im je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli hronologiju predmetnih postupaka, te, između ostalog, istakli da Vlada Kantona Sarajevo i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obaveze da omogući djelotvorno izvršenje sudskih odluka time što u budžetu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravomoćnih sudskih presuda. Osim toga, neki apelanti traže i naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnih izvršnih postupaka.
b) Odgovori na apelaciju
40. U odgovoru na apelaciju Vlada Kantona Sarajevo je navela da stanje obaveza po osnovu glavnice za izvršna sudska rješenja s 31. decembrom 2017. godine iznosi 33.009.745 KM. U budžetu Kantona Sarajevo za 2019. godinu za isplatu sudskih izvršnih rješenja planirano je 2.677.116,91 KM, što predstavlja 0,3% ukupno planiranih prihoda budžeta Kantona Sarajevo za 2019. godinu. Nadalje je navela da je Vlada Kantona Sarajevo preduzela mjere u smislu formiranja jedinstvene baze podataka u Union banci d.d. Sarajevo putem koje se obavlja finansijsko poslovanje Kantona Sarajevo o svim rješenjima o izvršenju koja se trebaju naplatiti na teret budžetskih sredstava Kantona Sarajevo. Navela je da se ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka ažurira na dnevnoj bazi, te da je banka obavezna da redovno ažurira centralnu evidenciju sudskih izvršnih rješenja, i to u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku. Vlada Kantona Sarajevo je navela da će se isplata sudskih izvršnih rješenja vršiti u skladu s budžetom Kantona Sarajevo za tekuću godinu, a prema evidentiranom redosljedu rješenja o izvršenju kod banke. Navela je da kada Vlada Kantona Sarajevo da nalog banci da izvrši isplatu iznosa od 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu Kantona Sarajevo, banka je obavezna da izvrši isplatu sudskih izvršnih rješenja prema evidentiranom redoslijedu za isplatu, a što je u potpunosti odgovornost banke. Nadalje je navela da Vlada Kantona Sarajevo preduzima sve mjere da bi se isplatila sudska izvršna rješenja, a sve u skladu s finansijskim mogućnostima, te iz tih razloga i planira sredstva u budžetu Kantona Sarajevo, a u skladu sa zakonski propisanim iznosom.
V.Relevantni propisi
41. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravka, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08, za potrebe ove odluke korištena je neslužbena prečišćena verzija objavljena na www.ustavnisudfbih.ba) relevantne odredbe glase:
V. Kantonalne vlasti
Član 9.
Vlada kantona nadležna je za:
a) provođenje kantonalne politike i izvršavanje kantonalnih zakona, izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene kantonu od federalne vlasti;
[…]
42. U Ustavu Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo” br. 1/96, 2/96, 3/96, 16/97, 14/00, 4/01, 28/04, 31/04, 6/13 i 31/17) relevantne odredbe glase:
II - ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA
Član 7.
Utvrđivanje ljudskih prava i sloboda Na području Kantona obezbjeđuje se puna zaštita ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Federacije, kao i u instrumentima datim u Aneksu Ustava Federacije.
[…]
IV - STRUKTURA VLASTI
B) IZVRŠNA VLAST
Član 28.
Nadležnosti Vlade Vlada je nadležna za:
[…]
b) izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene Kantonu od federalne vlasti.
[…]
43. Budžet Kantona Sarajevo za 2018. godinu („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 51/17 i 28/18) u relevantnom dijelu glasi:
614800 Drugi tekući rashodi-sudske presude po tužbama uposlenika KS 100
44. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16; u daljnjem tekstu: ZIP) relevantne odredbe glase: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 138. st. 3. i 6.
3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.
6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u budžetu.
Član 167. st. 1, 2. i 3.
(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.
(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno
VI. Dopustivost
45. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta kantonā – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na osnovu pravomoćnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
VII.Meritum
46. Apelanti su naveli kako ne mogu da realiziraju svoja novčana potraživanja utvrđena pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama i pored toga što su redovni sudovi donijeli i rješenja o prinudnom izvršenju iz budžetskih sredstava jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u budžetu. Smatraju da su im zbog toga povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
k) pravo na imovinu.
48. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Pravo na imovinu
49. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantna načela i praksa Evropskog suda i Ustavnog suda
50. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu
1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravomoćne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava Kantona Sarajevo, te da, uslijed velikog broja povjerilaca, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti.
51. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su opšta načela koja se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret budžeta utvrđena u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (broj 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Evropski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao opravdanje za nepoštovanje svojih obaveza proisteklih iz presude (vidi ibid., § 39; vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije broj 2269/06 et al., § 114, 15. januar 2008. i Arbačiauskienė protiv Litvanije broj 2971/08, § 87, 1. mart 2016). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6. stav 1. (vidi Burdov protiv Rusije broj 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III i Teteriny protiv Rusije broj 11931/03, § 41, 30. juni 2005).
52. Osim toga, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravomoćne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40; Jasiūnienė protiv Litvanije broj 41510/98, § 45, 6. mart 2003. i Voytenko protiv Ukrajine broj 18966/02, § 53, 29. juni 2004).
53. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu gdje je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta raznih nivoa vlasti i gdje je odgovarajućim nivoima vlasti nalagao da preduzmu adekvatne i dovoljne mjere koje će osigurati da imaoci pravomoćnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. juna 2013. godine, AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
54. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud 14. novembra 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. februara 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta Srednjobosanskog kantona (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret budžeta Zeničko-dobojskog kantona (vidi Evropski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Evropski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.
55. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istakao da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Evropski sud je također istakao da su nepreduzimanjem potrebnih mjera u značajnom periodu u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe člana 6. stav 1. svih korisnih efekata i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzrokovao nesrazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. decembar 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. juli 2015).
56. Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. januara 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. oktobra 2011. godine i osam drugih odluka u vezi s istom stvari nisu provedene. Evropski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štaviše, iz podataka koje je dostavila Vlada, čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da povjerioci odustanu od dijela njihovih zahtjeva. Stoga je Evropski sud zaključio da je situacija podnosilaca zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Evropski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provođenju smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40, Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. novembar 2009, § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. novembar 2011, stav 21). Evropski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Evropski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. oktobra 2018. godine (aplikacija broj 4954/15 i šest drugih), dosljedno svojoj praksi, usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu dužinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravomoćnih sudskih odluka [na teret budžeta Vlade Federacije BiH] iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno jer je bila je suočena s velikim brojem pravomoćnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Evropski sud se pozvao na svoju, već navedenu, praksu u vezi s tim, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Evropski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da preduzete mjere nisu adekvatne i dovoljne budući da je dužina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava. Nakon toga Evropski sud je s pozivanjem na navedenu praksu u predmetima Spahić i dr., kao i Kunić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, 7. februara 2019. godine donio još tri presude (Dunjak i dr. protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 17303/15 i 52 dr, Hrnjić i dr., aplikacija broj 20954/13 i 57 dr, Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 47345/15 i 40 dr) u kojima je zbog prekomjerne dužine trajanja izvršnih postupaka na teret Zeničko-dobojskog kantona, odnosno Srednjobosanskog kantona, iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
57. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. marta 2017. godine Evropski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret budžeta Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast preduzimala s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem preduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila plan izvršenja navedenih sudskih odluka i prilagodila ga standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen plan izvršenja koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. To je također bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, što Evropski sud smatra da je u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.
58. U presudi Evropskog suda Burmych protiv Ukrajine broj 46852/13 i dr., presuda Velikog vijeća od 12. oktobra 2017. razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio grupe od ukupno 12 143 slične aplikacije pred Evropskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Evropski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravomoćnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem djelotvornog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov Evropski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva preduzimanje obimnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Evropski sud, niti uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnom nivou. Evropski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i načelom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je da se opće mjere koje država treba preduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Evropske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tokom posljednjih 16 godina, Evropski sud je zaključio kako njegova ponovna utvrđenja povreda u grupama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok s druge strane takvi predmeti značajno opterećuju rad Evropskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Evropske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Evropski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Evropske konvencije, te dao smjernice u pogledu općih mjera koje treba preduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Evropske konvencije. Time je Evropski sud ispunio svoju dužnost iz člana 19. Evropske konvencije. U skladu s načelom supsidijarnosti, koje se odnosi na čitavu Evropsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava sada su predmet izvršenja te presude u skladu sa članom 46. Evropske konvencije. Evropski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti kroz postupak izvršenja te presude, a ne kroz postupke pred Evropskim sudom.
Trenutna situacija u vezi s istovrsnim slučajevima
59. Ustavni sud ističe da je i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda o navedenom pitanju i mjera koje je preduzela javna vlast Ustavni sud i dalje suočen s izuzetno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da preduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate budući da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svako lice unutar određene grupe u načelu ovlašteno podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba preduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih lica, a ne samo podnosilaca apelacija.
60. U tom smislu, potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obavezu da riješi probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda date indikacije u pogledu općih mjera koje je potrebno preduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćem nivou uspostavi djelotvoran pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih lica u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U suprotnom, kada nije osiguran djelotvoran pravni lijek građani su sistematski primorani da se obraćaju Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo prije svega rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sistem zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacionom nadležnošću Ustavnog suda jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija, podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.
Analiza konkretnih apelacija
61. Ustavni sud zapaža iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju da izvršenje pravomoćnih odluka nije provedeno, a rješenja o izvršenju koja su donesena u periodu od 27. juna 2013. do 16. augusta 2018. godine dostavljena su banci na provođenje u periodu od 2013. do 2018. godine.
62. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedenih presuda došlo zbog primjene odredbe člana 138. ZIP-a, koja u slučaju izvršenja na teret budžeta ograničava obim izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci budžeta, a da je kao zakonski minimum predviđena obaveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda budžeta. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti ispitati da li su mjere koje preduzima javna vlast adekvatne i dovoljne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnost izvršenja na teret njenog budžeta s jedne strane i pojedinačnih prava apelanata i drugih povjerilaca koji imaju izvršne sudske presude na teret budžeta javne vlasti, da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.
63. Ustavni sud zapaža da je Vlada Kantona Sarajevo, na traženje Ustavnog suda da se očituje o mjerama koje preduzima s ciljem provođenja izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta u razumnom roku, u odgovoru, između ostalog, navela da je izračunala ukupan iznos dugovanja po osnovu pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka na teret budžeta zaključno s 31. decembrom 2017. godine, da je preduzela mjere u smislu formiranja jedinstvene baze podataka u Union banci d.d. Sarajevo o svim rješenjima o izvršenju koja se trebaju naplatiti na teret budžetskih sredstava Kantona Sarajevo, te da je u budžetu za 2019. godinu planirala iznos za ove namjene u skladu s odredbama ZIP-a. SU vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vlada Kantona Sarajevo nije uz odgovor dostavila tabelu Union banke d.d. Sarajevo (banke kod koje je trezorski račun tog nivoa vlasti) iz koje se može vidjeti kada su primljena i pod kojim rednim brojem se vode predmetna rješenja o izvršenju navedena u izreci ove odluke u jedinstvenoj bazi navedene banke. Ustavni sud, također, primjećuje da Vlada Kantona Sarajevo u navedenom odgovoru na apelacije nije konkretizirala u kojem vremenskom okviru apelanti kao imaoci izvršnog naslova mogu očekivati isplatu svojih potraživanja.
64. Analizirajući predočene mjere i aktivnosti javne vlasti s ciljem uspostavljanja uvjeta za izvršenje sudskih odluka na teret budžeta u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Vlada Kantona Sarajevo nije ažurirala ukupan iznos dugovanja po osnovu pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka na teret budžeta, te da u situaciji kada je ukupan nivo dostignutog duga po osnovu sudskih odluka zaključno sa 31. decembrom 2017. godine iznosio 33.009.745,00 KM, planiranje sredstava za izvršenje sudskih odluka u iznosu od 2.677.116,91 KM za 2019. godinu, odnosno planiranje za tu namjenu zakonskog minimuma od 0,3% planiranih prihoda budžeta, evidentno nije dovoljna i adekvatna mjera da se ispuni navedeni cilj. Naime, ispunjavanje svoje obaveze na način da se formalno ispoštuje samo zakonski minimum iz člana 138. stav 6. ZIP-a, bez dovođenja planiranog iznosa u održivu korelaciju s nivoom obaveza dostignutih po osnovu sudskih odluka, nije adekvatna, ni približno dovoljna mjera za izmirenje ukupnog duga po osnovu izvršnih sudskih presuda, te da bi u datim okolnostima (čak i kada dug ne bi rastao po osnovu donošenja novih sudskih odluka na teret budžeta) za izvršenje tih presuda bio potreban dugi niz godina, čime bi apelanti i drugi imaoci sudskih odluka i dalje snosili pretjeran teret, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu i vodi daljem kršenju njihovih navedenih ustavnih prava.
65. U datoj situaciji nije izvjesno kada će pravomoćne presude koje su donesene u korist apelanata i drugih povjerilaca na teret budžeta biti izvršene. Naime, Ustavni sud primjećuje da su pojedine presude domaćih sudova koje se razmatraju u ovom predmetu postale pravomoćne prije šest godina i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršene. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stav 40; Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 et al., 10. novembar 2009, stav 15; i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 et al., 15. novembar 2011, stav 21).
66. Nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda u ovom predmetu, nadležne vlasti su lišile odredbe člana 6. stav 1. Evropske konvencije svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, stav 69, 1. decembar 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, stav 57, 30. juli 2015). Dakle, došlo je do kršenja člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog neizvršenja pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova u korist apelanata.
Neophodne mjere
67. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni da sami pronađu optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obaveze poštovanja individualnih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao budžetski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelanti i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret budžeta odgovarajućeg nivoa javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji da procijeni koje su mjere izvodljive i moguće. Neophodno je da nadležni organi u cijelosti preuzmu svoju ulogu, usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodljiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbir svih potraživanja na teret budžeta po osnovu sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista povjerilaca po osnovu tih odluka, planirala neophodna sredstva u budžetu za isplatu potraživanja po osnovu sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravomoćnih sudskih odluka o ažuriranoj listi povjerilaca i redoslijedu naplate.
68. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke da se apelanti dovedu u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže javnoj vlasti da uspostavi efektivan i transparentan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovu sudskih odluka na teret budžeta, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret budžeta, te ubuduće imaocima sudskih odluka na teret budžeta omogućila naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanata u rokovima koji se, u datim konkretnim okolnostima, mogu smatrati razumnim. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret budžeta svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija, kojim se Ustavni sud preopterećuje istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
Pitanje naknade nematerijalne štete
69. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
70. Ustavni sud primjećuje da su predmetna rješenja o izvršenju donesena po prijedlogu apelanata kao tražilaca izvršenja u okviru kojih je određena i isplata zakonskih zateznih kamata od tačno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, Kanton Sarajevo kao dužnik, tj. izvršenik, obavezan je pored glavnice izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što duže traje period neizvršenja pravomoćnih odluka uvećavaju se obaveze Vlade Kantona Sarajevo, a s druge strane omogućava se određena zaštita apelantima odnosno povjeriocima. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da se odluka dostavlja Vladi Kantona Sarajevo kako bi u skladu s ranijim nalozima preduzela adekvatnije mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio preduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret budžeta koji bi zadovoljavao te standarde kako za apelante tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret budžeta. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelantima, u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti preduzimanje općih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelante tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koji je također razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da preduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. decembra 2008. godine) gdje je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz člana 8. Evropske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neosnovano zadržani, vezano za zahtjev aplikanata za naknadu nematerijalne štete Evropski sud zauzeo stav da utvrđivanje povrede prava iz člana 8. Evropske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih lica u istoj poziciji (u navedenoj odluci Evropski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249, ECHR 2000 VIII i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 28957/95, stav 120, ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Evropski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i porodični život s nalogom da se preduzmu mjere koje će osigurati poštovanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu, pa je u skladu s tim Evropski sud odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također u svojoj odluci Inicijativa mladih za ljudska prava protiv Srbije, Presuda broj 48135/06 od 25. juna 2013. godine, u kojoj je utvrđena povreda člana 10. Evropske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnosiocima aplikacije o broju lica koja su podvrgnuta elektronskom nadzoru u 2005. godini, Evropski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članu 46. Evropske konvencije obaveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obavezale da će poštovati pravomoćne presude Evropskog suda u svakom predmetu u kome su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Evrope. Proizlazi, između ostalog da presuda kojom Evropski sud nađe povredu nameće tuženoj državi obavezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i /ili, prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sistemu kako bi se povrede koje je utvrdio Evropski sud okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stav 249., ECHR 2000-VIII). Cilj je da se podnosilac dovede što je više moguće u položaj u kome bi bio da zahtjevi Evropske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum) Tako je Evropski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz člana 10 Evropske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da preduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
71. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje ustavnih prava apelanata jer su apelanti u neizvjesnoj situaciji kada će se pravomoćne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se isplatom zateznih kamata omogućava određena zaštita apelantima odnosno povjeriocima, odnosno da je iznos zakonskih zateznih kamata direktno proporcionalan periodu tokom kojeg obavezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dati nalog za preduzimanje adekvatnijih općih mjera s ciljem da apelanti i svi ostali povjerioci naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata koje su direktno proporcionalne vremenu čekanja na naplatu potraživanja, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelante i ostale imaoce sudskih odluka na teret budžeta, odgovarajuća satisfakcija za apelante.
VIII.Zaključak
72. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
73. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnim slučajevima nepreduzimanjem neophodnih mjera tokom dužeg vremenskog perioda s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda, nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog efekta i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo prema pravomoćnim sudskim presudama. Spomenuto nepreduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.
74. Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke da se apelanti dovedu u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret budžeta, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sistema realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.
75. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Kantona Sarajevo u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret budžeta Kantona Sarajevo naplatu dosuđenih potraživanja jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Kantona Sarajevo hitno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obavezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.
76. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
77. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević