Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1218/17 (M. B.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zastara
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 392
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1218/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1218/17, rješavajući apelaciju Muniba Balića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muniba Balića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 015597 13 Rev od 2. decembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Munib Balić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 30. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 015597 13 Rev od 2. decembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), „Berlina“ d.o.o Bihać i I. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 6. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. februara 2019. godine, a Kantonalni sud 12. februara 2019. godine.
4. Tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 14. februara 2019. godine.
5. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. februara 2019. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 015597 10 P od 10. maja 2013. godine naloženo je prvotuženom da apelantu na ime duga isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog, preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa, odbijen kao neosnovan. Istom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu drugotuženi solidarno s prvotuženim isplati traženi iznos zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrdio da je 1996. godine apelant s prvotuženim, kojeg je zastupao direktor H. B., zaključio „ugovor o kreditu“, koji su strane zaključile u pismenoj formi, na osnovu kojeg je prvotuženi primio od apelanta ukupan iznos od 40.000,00 DEM, za koji se obavezao da će ga vratiti u periodu od dvije godine, tj. do 8. oktobra 1998. godine. Općinski sud je zaključio da, budući da na osnovu odredaba člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) kredit može dati samo banka, to se u konkretnom slučaju radi o zajmu iz člana 557. ZOO. Općinski sud je također utvrdio da prvotuženi u dogovorenom roku od dvije godine nije ispunio svoju obavezu iz ugovora, ali da je, nakon isteka tog roka, u periodu od 10. oktobra 1998. do 27. septembra 2006. godine izvršio nekoliko uplata na apelantov račun. Nadalje, u vezi s prigovorom zastare koji su istakli tuženi u odgovoru na tužbu, Općinski sud je istakao da je zastara počela teći od 8. oktobra 1998. godine, a da je prekinuta s nekoliko uplata od strane prvotuženog (1998, 1999, 2004. i 2006. godine), a kako je tužba podnesena 31. decembra 2009. godine Općinski sud je zaključio da nije nastupila zastara potraživanja. Osim toga, Općinski sud je zaključio da je apelant iskazima predloženih svjedoka koji su u osnovnim činjenicama saglasni njegovom iskazu, te ispravom – ugovorom sačinjenom u pismenoj formi nesporno dokazao da je dao zajam prvotuženom u navedenom iznosu, zbog čega je sud obavezao prvotuženog da apelantu vrati preostali iznos duga (tj. 16.200,00 KM), a koji je utvrđen prema obračunu vještaka finansijske struke. Međutim, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je dao zajam drugotuženom, koji je u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu bio vlasnik prvotuženog, odnosno da je ugovorni odnos postojao između apelanta i drugotuženog, zbog čega je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog neosnovan.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 015597 13 GŽ od 7. oktobra 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, te je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Istom presudom uvažena je žalba prvotuženog i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao da su tuženi u toku prvostepenog postupka istakli prigovor zastarjelosti, te da su na tome istrajavali i u žalbi. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći rok zastare od pet godina prema članu 371. ZOO. Kantonalni sud je dalje istakao da je uplatom od 7. oktobra 1998. godine prekinuta zastara, pa je od tada ponovo počeo teći zastarni rok za ostatak duga prema članu 392. stav 2. ZOO. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, u periodu između dvije uplate (tj. uplate iz jula 1999. i novembra 2004. godine) protekao je rok od pet godina, tj. zastara je nastupila u julu 2004. godine (a tužba je podnesena 31. decembra 2009. godine), pri čemu apelant nije dokazao da je bilo ikakvih razloga za prekid zastare. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi i kasnije tokom postupka samo navodio da je bilo produžavanja rokova otplate među ugovaračima, ali takve navode nije dokazao niti jednim dokazom iako je na njemu bio teret dokazivanja tih činjenica. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je bio osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 361, 362, 366, 371, 387. i 392. ZOO. Kantonalni sud je također zaključio da je iz istog razloga neosnovan bio tužbeni zahtjev koji je prvostepenom presudom odbijen (u odnosu na drugotuženog), pa je odluka prvostepenog suda u tom dijelu potvrđena.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 015597 13 Rev od 2. decembra 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđene činjenice i iznesene zaključke nižestepenih sudova. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odlučio u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja jer je nesporno da je između dvije uplate (juli 1999. i novembar 2004. godine) protekao petogodišnji zastarni rok. Vrhovni sud je također istakao da apelant neosnovano prigovara da se uplatom iz septembra 2006. godine prvotuženi odrekao zastarjelosti budući da priznanje duga poslije zastarjelosti predstavlja odricanje od zastarjelosti samo ako je učinjeno u pismenoj formi (član 365. u vezi sa članom 366. stav 1. ZOO), što ovdje nije slučaj. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant ne može s uspjehom prigovarati da je s prvotuženim postigao sporazum o izmjeni roka ili načina ispunjenja obaveze jer postojanje takvog sporazuma nije dokazao tokom postupka u smislu člana 123. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je u postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenice, te proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu pitanja ispunjenja ugovora. U vezi s navedenim, apelant smatra da nije nastupila zastara potraživanja u konkretnom slučaju jer se on s prvotuženim sporazumio da rokove vraćanja zajma produži na neodređeno vrijeme, ali da sudovi u osporenim odlukama u tom pogledu nisu dali dovoljno jasno obrazloženje. Osim toga, apelant je naveo „da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti nakon završene glavne rasprave, u završnom izlaganju, te da ga je onemogućio da o tom prigovoru raspravlja i da isti pobija novim dokazima“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da pri donošenju odluke nije došlo od povrede apelantovih prava.
15. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje jer je o svim odlučnim prigovorima iznesenim u žalbi dao argumentirane i logične razloge, uz pravilnu primjenu ZOO.
16. Općinski sud je ponovio činjenice u predmetu i istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, niti pravo na imovinu.
17. Tuženi su naveli da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u svemu postupio u skladu sa zakonom kada je odbio apelantovu reviziju, te su predložili da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelosti.
Član 366. stav 1.
Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 2.
(2) Zastarijevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja.
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 207.
(3) Prigovor zastarjelosti i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 015597 13 Rev od 2. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate određeni novčani iznos po osnovu ugovora o zajmu budući da je nastupila zastara potraživanja u smislu člana 371. ZOO u odnosu na potraživani iznos duga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na obrazloženje Vrhovnog i Kantonalnog suda koji su zaključili da, iako su zastarni rokovi prekidani djelimičnim uplatama od strane prvotuženog i da su nakon toga iznova počinjali teći, između dvije uplate protekao je petogodišnji zastarni rok, a apelant nije dokazao da je s prvotuženim postigao sporazum o izmjeni roka ili načina ispunjenja obaveze, čime bi došlo do prekida zastare u navedenom periodu, niti da se apelant odrekao zastare, odnosno da je u pismenoj formi priznao zastarjeli dug. Ustavni sud smatra da su sudovi u vezi s navedenim dali dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim budući da je ovako obrazloženje zasnovano na detaljno utvrđenim činjenicama i relevantnim zakonskim odredbama. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da je „tuženi istakao prigovor zastarjelosti nakon glavne rasprave, u završnom izlaganju, te da ga je onemogućio da o tom prigovoru raspravlja i da isti pobija novim dokazima“, Ustavni sud smatra da se radi o paušalnim navodima. Naime, Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta, tj. odgovora na tužbu koje su dali tuženi (koje je apelant dostavio u prilogu apelacije), kao i iz obrazloženja prvostepene presude, proizlazi da su tuženi prigovor zastarjelosti istakli, dakle, u svojim odgovorima na tužbu od 26. oktobra 2010. godine, a ne onako kako to apelant tvrdi, a što je u potpunosti u skladu s odredbama člana 207. ZPP iz kojih proizlazi da se prigovor zastarjelosti ističe pred prvostepenim sudom.
29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji su tuženi istakli u odgovorima na tužbu, te da je u odnosu na apelantova potraživanja protekao petogodišnji zastarni rok u smislu odredaba člana 371. ZOO, a apelant nije dokazao da je s prvotuženim postigao sporazum o izmjeni roka ili načina ispunjenja obaveze, čime bi došlo do prekida zastare, niti da se odrekao zastare tako što je u pismenoj formi priznao zastarjeli dug.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević