Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4279/18 (Zdravstvena ustanova Apoteka "Maja")
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Porez
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4279/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-4279/18, rješavajući apelaciju Zdravstvene ustanove Apoteka "Maja", na osnovu člana 18. stav (3) tačka
h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zdravstvena ustanova Apoteka "Maja" protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021938 18 Uvp od 22. maja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021938 16 U od 8.
marta 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zdravstvena ustanova Apoteka "Maja" protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021938 18 Uvp od 22. maja 2018. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 021938 16 U od 8.
marta 2018. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravstvena ustanova Apoteka "Maja" (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanskog Grahova, koju zastupa direktor Marijana Rašljić, podnijela je 27. jula 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 021938 18 Uvp od 22. maja 2018. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 021938 16 U od 8. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Suda BiH, odbijen je kao neosnovan apelantičin prigovor na razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu.
3. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da je u toku postupka pred upravnim organima utvrđeno da je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine) izdala apelantici razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu za poreski period oktobar 2014. godine, s obzirom da apelantica (prema podacima iz službene evidencije tužene) nije podnijela prijavu samooporezivanja za navedeni poreski period. Nadalje je utvrđeno da je rješenjem tužene apelantica po službenoj dužnosti registrovana i upisana u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza po osnovu PDV-a i dodjeljen joj je odgovarajući PDV broj, pa s obzirom da nije ispunila zakonsku obavezu podnošenja prijave samooporezivanja za predmetni porezni period, to joj je automatski razrezana porezna obaveza, te na osnovu izvještaja o dugu za navedeni period izdat razrez obaveze za plaćanje PDV-a umjesto prijave samooporezivanja i nalog za prinudnu naplatu. Nadalje je naveo da apelantica nije postupila u skladu sa zakonskom obavezom, odnosno nije do 10-og u mjesecu za prethodni poreski period podnijela PDV prijavu za navedeni period u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o PDV-u, pa je prvostepeni organ pravilno postupio kada je za apelanticu sačinio razrez poreske obaveze, jer je utvrđeno da apelantica nije ni naknadno podnijela PDV prijavu za navedeni period u smislu odredbe člana 57. stav 3. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Takođe je naveo da su bez osnova apelantičini navodi koji se odnose na dostavu rješenje o registraciji, s obzirom da je isto izvršeno u skladu sa odredbama člana 67. st. 4. i 5. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojim je propisana dostava putem oglasne table u slučaju kada nije poznata adresa zainteresovane strane. U konačnici, Sud BiH je naglasio da je odredbom člana 39. Zakona o PDV-u propisano da su obveznici dužni svoju PDV obavezu navesti u mjesečnoj PDV prijavi, te da je obveznik dužan podnijeti prijavu bez obzira da li je obavezan platiti PDV u periodu za koji je prijava podnesena, a kako apelantica to nije učinila to joj je za navedeni poreski period po službenoj dužnosti razrezana poreska obaveza shodno odredbi člana 4, 5. i 6. Instrukcije o razrezu poreza na dodanu vrijednost, akcize i putarine. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tač. h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnose na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz indirektnih poreza. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su upravni organi i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-518/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević