Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4077/18 (D. J., F. K., Z. M., M. R.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4077/18

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. ožujka 2019. godine, u predmetu broj AP 4077/18, rješavajući apelacije Daria Jurića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: Dario Jurić, Fevzija Karabegović, Zejina Muhamedagić, Milica Reljić i Zejina Muhamedagić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 011141 09 I od 29. rujna 2009. godine, broj 17 0 Rs 00407311 od 18. svibnja 2011. godine i broj 519/07 od 16.

veljače 2007. godine; Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 030883 11 I od 12. svibnja 2011. godine; Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-08-001499 od 12.

prosinca 2008. godine; Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-I-08-000991 od 4. kolovoza 2008. godine i Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-07-000799 od 10.

prosinca 2007. godine.

Ova odluka dostavlja se Vladi Unsko-sanskog kantona kako bi izvršila svoje ustavne obveze i osigurala poštovanje ljudskih prava tako što će poduzeti adekvatne mjere s ciljem da apelanti/vjerovnici koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Unsko-sanskog kantona naplate svoja potraživanja u razumnom roku.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 4077/18

1. Dario Jurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Andrej Mamontov, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 21. srpnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 011141 09 I od 29. rujna 2009. godine, broj 17 0 Rs 00407311 od 18. svibnja 2011. godine i broj 519/07 od 16. veljače 2007. godine.

AP 5297/18

2. Fevzija Karabegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 17. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 I 030883 11 I od 12. svibnja 2011. godine.

AP 5408/18

3. Zejina Muhamedagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina podnijela je 24. rujna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-08-001499 od 12. prosinca 2008. godine.

AP 6107/18

4. Milica Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 1. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-I-08-000991 od 4. kolovoza 2008. godine.

AP 444/19

5. Zejina Muhamedagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina podnijela je 30. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-I-07-000799 od 10. prosinca 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

6. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Unsko-sanskog kantona zatraženo je 23. siječnja 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

7. Ministarstvo financija Unsko-sanskog kantona je dostavilo odgovor 7. veljače 2019. godine.

8. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4077/18.

III.Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

10. Postupajući po prijedlozima apelanata na temelju izvršnih isprava – pravomoćnih presuda odnosno rješenja, Općinski sud je donio rješenja o izvršenju, navedena u izreci ove odluke, kojim su određena predložena izvršenja na novčanim sredstvima koja se nalaze na transakcijskim računima izvršenika koji se vode kod preciziranih poslovnih banaka.

11. Općinski sud je rješenja o izvršenju dostavio poslovnim bankama kod kojih izvršenik ima transakcijske račune.

12. Prema stanju spisa predmeta, rješenja o izvršenju nisu provedena, te se potraživanja apelanta Daria Jurića nalaze na rednom broju 4667 centralne evidencije, apelantice Fevzije Karabegović na rednom broju 6785 centralne evidencije, apelantice Zejne Muhamedagić na rednom broju 4511 centralne evidencije i apelantice Milice Reljić na rednom broju 2725 centralne evidencije. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je zbog neprovođenja rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su naveli kronologiju predmetnih postupaka te, između ostalog, istaknuli da Vlada Unsko-sanskog kantona i dalje ne ispunjava svoje pozitivne obveze da omogući učinkovito izvršenje sudskih odluka time što u proračunu ne osigurava novčana sredstva za izvršenje pravomoćnih sudskih presuda.

II.Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo financija Unsko-sanskog kantona je navelo da ukupan zbroj obveza po osnovi sudskih odluka na teret proračuna na dan 29. siječnja 2019. godine iznosi 78.223.410,79 KM bez kamata, kao i da je, s obzirom na to da proračun za 2019. godinu Skupština kantona nije usvojila, trenutno u primjeni Odluka o privremenom financiranju Unsko-sanskog kantona za razdoblje siječanj - ožujak („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona” broj 36/18). Dalje je ukazano na odredbu članka 138. stavak (6) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH” broj 46/16) kojom je propisano da sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine koje imaju izvršne sudske presude dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda, i istaknuto da Vlada Unsko-sanskog kantona i Ministarstvo financija postupaju, a i u narednom razdoblju će postupati u skladu s navedenom odredbom i planirati sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja.

15. Dalje je istaknuto da je Ministarstvo financija izradilo centralnu evidenciju potraživanja svih vjerovnika, sačinjenu prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama, te redoslijedom daljnje isplate i izvršilo objavu podataka svih vjerovnika na internetskoj stranici Vlade Unsko-sanskog kantona, transparentno u odnosu na vjerovnike, kako bi se izbjegle sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ukazano je da Vlada Unsko-sanskog kantona, odnosno proračunska i depozitna banka Vlade, postupaju u skladu s naprijed navedenim odredbama Zakona o izvršnom postupku i vjerovnici se namiruju iz proračuna Kantona redom kojim su stekli to pravo.

16. Osim toga, istaknuto je da su Vlada i proračun Unsko-sanskog kantona u prethodnim godinama suočeni s padom prihoda, što se odražava i na ispunjenje svih zakonom predviđenih obveza, ali da Vlada, u okviru realnih mogućnosti, poduzima mjere i aktivnosti kako bi zaštitila prava vjerovnika i omogućila im da u što skorijem roku transparentno naplate svoja potraživanja.

17. Konačno, navedeno je da je Vlada Unsko-sanskog kantona u 2018. godini počela isplatu po osnovi pravomoćnih i sudskih odluka, te da će u najskorije vrijeme ponuditi plan otplate svih potraživanja.

V.Relevantni propisi

18. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, 60/02, ispravak, 18/03, 63/03, 9/04, 20/04, 33/04, 71/05, 72/05, 32/07 i 88/08, za potrebe ove odluke korištena je neslužbena prečišćena verzija objavljena na www.ustavnisudfbih.ba) relevantne odredbe glase:

V. Kantonalne vlasti

Član 9.

Vlada kantona nadležna je za:

a) provođenje kantonalne politike i izvršavanje kantonalnih zakona, izvršavanje odluka svakog kantonalnog ili federalnog suda i vršenje svake druge nadležnosti povjerene kantonu od federalne vlasti;

[…]

19. U Ustavu Unsko-sanskog kantona („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 1/04 i 11/04) relevantne odredbe glase:

II - LJUDSKA PRAVA I OSNOVNE SLOBODE

Član 1.

Kanton će poduzimati sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih u članovima 1. do 7., odjeljak A, poglavlja II i instrumentima Aneksa Ustava Federacije i ovim Ustavom.

V - STRUKTURA KANTONALNE VLASTI

B) IZVRŠNA VLAST KANTONA

Član 5.

Nadležnosti Vlade Vlada je nadležna za:

[…]

b) izvršava odluke svakog suda Kantona ili federalnog suda i obavlja svaku drugu ovlaštenost povjerenu Kantonu od federalne vlasti;

[…]

20. Proračun Unsko-sanskog kantona za 2018. godinu (informacija pribavljena sa internetske stranice Vlade Unsko-sanskog kantona www.vladausk.ba, pristupljeno 20. veljače 2019. godine) u relevantnom dijelu glasi:

614800 Sudska izvršenja – nagodbe 550.000,00 KM

21. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 74/11 – OUS, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 5.

Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.

(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je zaprimio, osim ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje.

Članak 64.

Dovršenje ovrhe Postupak ovrhe smatra se okončanim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.

Članak 138. st. 3. i 6.

Ograničenje ovrhe (3) Ovrha na teret sredstava proračuna Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Zakonu o izvršavanju proračuna.

(6) Sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju ovršne sudske presude dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih ovršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu najmanje 0,3% ukupno planiranih prihoda u proračunu.

Članak 167. st. 1., 2. i 3.

Redoslijed naplate (1) Banka naplatu obavlja slijedom, prema vremenu dostave rješenja o ovrsi, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o ovrsi po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju ovrhe, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegove tražbine u tome redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog ovršenika prije isplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

VI.Dopustivost

22. Ustavni sud naglašava da je gotovo identična pravna pitanja – neizvršenje rješenjā o izvršenju na teret sredstava proračuna kantonā – razmatrao u više svojih odluka, uključujući i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4368/11 od 25. lipnja 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: „U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, na temelju pravomoćnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.“ Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 4368/11 glede dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na konkretne apelacije, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.

VII.Meritum

23. Apelanti su naveli kako ne mogu realizirati svoja novčana potraživanja utvrđena pravomoćnim i izvršnim sudskim odlukama i pored toga što su redovni sudovi donijeli rješenja o prinudnom izvršenju iz proračunskih sredstava jer javna vlast nije osigurala dovoljan iznos sredstava za ovu namjenu u proračunu. Smatraju da im je zbog toga povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. [...] (k) pravo na imovinu.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Pravo na imovinu

26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. [...] Relevantna načela i praksa Europskog suda i Ustavnog suda

27. Ustavni sud napominje da su, prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članku 1. Europske konvencije, sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštovanje individualnih ljudskih prava u koja se ubraja i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, čije se garancije odnose i na fazu izvršenja pravomoćne sudske odluke prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju s obzirom na to da su pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret proračunskih sredstava Unsko-sanskog kantona, te da, uslijed velikog broja vjerovnika, nema raspoloživih sredstava nad kojima bi se izvršenje moglo provesti.

28. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su opća načela koja se odnose na neizvršenje presuda domaćih sudova na teret proračuna utvrđena u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine (broj 41183/02, §§ 38-39, ESLJP 2006 XII). Naime, Europski sud je u obrazloženju navedene presude naveo kako ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštovanje svojih obveza proisteklih iz presude (vidi ibid., § 39; vidi i R. Kačapor i ostali protiv Srbije broj 2269/06 et al., § 114, 15. siječnja 2008. i Arbačiauskienė protiv Litvanije broj 2971/08, § 87, 1. ožujka 2016.). Doduše, ukazano je da se odgoda u izvršenju presude može opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti članak 6. stavak 1. (vidi Burdov protiv Rusije broj 59498/00, § 35, ESLJP 2002-III i Teteriny protiv Rusije broj 11931/03, § 41, 30. lipnja 2005.).

29. Osim toga, prema praksi Europskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, nemogućnost izvršenja pravomoćne presude u korist aplikanta predstavlja miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine, kao što glasi prva rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, između ostalih, Burdov, citirano u gornjem tekstu, § 40; Jasiūnienė protiv Litvanije broj 41510/98, § 45, 6. ožujka 2003. i Voytenko protiv Ukrajine broj 18966/02, § 53, 29. lipnja 2004.).

30. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje i na vlastitu praksu gdje je u brojnim odlukama razmatrao pitanje neizvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna raznih razina vlasti i gdje je odgovarajućim razinama vlasti nalagao da poduzmu adekvatne i dostatne mjere koje će osigurati da imaoci pravomoćnih sudskih odluka namire svoja potraživanja u razumnom roku, čime bi se otklonilo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i imovinu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4368/11 od 25. lipnja 2013 godine, AP 1544/08 od 27. svibnja 2011. godine, AP 2110/08 od 12. listopada 2011. godine, AP 3713/10 od 16. svibnja 2013. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

31. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Europski sud 14. studenog 2017. godine usvojio dvije presude u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (presude su konačne od 14. veljače 2018. godine), koje se odnose na neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna Srednjobosanskog kantona (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20514/15 i dr.) i na teret proračuna Zeničko-dobojskog kantona (vidi Europski sud, Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 68955/12 i dr.). Europski sud je u obje presude utvrdio da je došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda u korist aplikanata.

32. Naime, u predmetu Spahić i drugi protiv Bosne i Hercegovine Europski sud je, odlučujući o zahtjevima, između ostalog, istaknuo da se čini da opće mjere koje je naložio Ustavni sud nisu implementirane, te da nije uspostavljena centralizirana baza potraživanja. Nadalje, Europski sud je također istaknuo da su nepoduzimanjem potrebnih mjera u značajnom razdoblju u skladu s konačnim presudama u ovim predmetima vlasti lišile odredbe članka 6. stavak 1. svih korisnih učinaka i spriječile aplikante da prime novac na koji su oni imali pravo. Ovaj propust je nadalje prouzročio nerazmjerno miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, § 69, 1. prosinca 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, § 57, 30. srpnja 2015.).

33. Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude Kunić i ostali protiv Bosne i Hercegovine Europski sud, između ostalog, ističe da je Ustavni sud 16. siječnja 2013. godine donio rješenje kojim je utvrdio da njegova odluka od 12. listopada 2011. godine i osam drugih odluka u svezi s istom stvari nisu provedene. Europski sud, također, ističe da je kantonalna vlada u međuvremenu izvršila neke od općih mjera koje je odredio Ustavni sud. Međutim, vremenski okvir izvršenja još nije predviđen. Štoviše, iz podataka koje je dostavila Vlada, čini se da kantonalna vlada potiče nagodbe kojima se predviđa da vjerovnici odustanu od dijela svojih zahtjeva. Stoga je Europski sud zaključio da je situacija podnositelja zahtjeva ostala nepromijenjena. Aplikanti imaju presude donesene u njihovu korist, koje još nisu provedene i još uvijek su u neizvjesnoj situaciji kada će se te odluke provesti i kada će se izvršiti. Europski sud primjećuje da su domaće presude razmatrane u ovom predmetu postale konačne između više od sedam i gotovo jedanaest godina. Takva kašnjenja u provedbi smatraju se prekomjernim (vidi gore navedeno Jeličić, st. 40., Čolić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 i dr., 10. studenog 2009., § 15, te Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 i dr., 15. studenog 2011., stavak 21.). Europski sud ne vidi nikakav razlog za odstupanje od te prakse u ovom predmetu. Pored navedenog, Europski sud je u presudi Zahirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 16. listopada 2018. godine (aplikacije broj 4954/15 i šest drugih), dosljedno svojoj praksi, usvojio aplikacije koje su se odnosile na isto pitanje, prekomjernu duljinu trajanja izvršnog postupka, odnosno nemogućnost ostvarenja potraživanja iz pravomoćnih sudskih odluka [na teret proračuna Vlade Federacije BiH] iako su te presude u međuvremenu izvršene. Vlada je kašnjenje u izvršenju pravdala navodeći da je određeno kašnjenje u izvršenju domaćih presuda o kojima je riječ bilo neophodno jer je bila je suočena s velikim brojem pravomoćnih presuda i nije ih mogla odjednom sve izvršiti, a da ne ugrozi svoju makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost. Međutim, Europski sud se pozvao na svoju već navedenu praksu u svezi s tim, koja se tiče neizvršavanja domaćih presuda i iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju. Dakle, Europski sud je zaključio da je situacija aplikanata i dalje nepromijenjena, odnosno da poduzete mjere nisu adekvatne i dostatne budući da je duljina trajanja izvršnog postupka bila prekomjerna, te je utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava. Nakon toga, Europski sud je, s pozivanjem na navedenu praksu u predmetima Spahić i dr., kao i Kunić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, 7. veljače 2019. godine donio još tri presude (Dunjak i dr. protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 17303/15 i 52 dr, Hrnjić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 20954/13 i 57 dr, Avdić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 47345/15 i 40 dr) u kojima je zbog prekomjerne duljine trajanja izvršnih postupaka na teret Zeničko-dobojskog kantona, odnosno Srednjobosanskog kantona, iz istih razloga utvrdio povredu prava aplikanata na pravično suđenje i imovinu iz članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

34. S druge strane, u odluci Knežević i drugi protiv Bosne i Hercegovine broj 15663/12 od 14. ožujka 2017. godine Europski sud je, razmatrajući aplikaciju koja se tiče neizvršenja presuda kojim je aplikantima dosuđena naknada ratne štete na teret proračuna Republike Srpske, nakon analize mjera koje je javna vlast poduzimala s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obveze da usvoji i implementira odgovarajuće mjere kojim bi omogućila izvršenje navedenih presuda u razumnom roku u skladu s ranijim odlukama Europskog suda i Ustavnog suda u kojim je utvrđivano kršenje prava na pravično suđenje i imovinu aplikanata, te razmatrajući mjere koje je s tim ciljem poduzimala Republika Srpska, utvrdio da je javna vlast, odnosno organi Republike Srpske, u dostatnoj mjeri i na adekvatan način izmijenila plan izvršenja navedenih sudskih odluka i prilagodila ga standardima i zahtjevima prava na pravično suđenje i imovinu, pa je utvrđeno da je izmjenom i dopunom propisa koji reguliraju ovu materiju konačno uspostavljen plan izvršenja koji zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i prava na imovinu u skladu sa člankom 6. stavak

1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. To je također bilo i mišljenje Odbora ministara koji je smatrao da „revidirani plan izmirenja pruža globalno rješenje problema neizvršavanja odluka domaćih sudova koje se odnose na ratnu štetu“. Konačna presuda u korist aplikanata izvršit će se prema novom planu izmirenja, što Europski sud smatra da je u skladu sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema tome, aplikacija je brisana s liste predmeta.

35. U presudi Europskog suda Burmych protiv Ukrajine broj 46852/13 i dr, presuda Velikog vijeća od 12. listopada 2017., razmatrane su aplikacije koje je podnijelo pet ukrajinskih državljana, koje čine dio skupine od ukupno 12 143 slične aplikacije pred Europskim sudom. One se tiču istog sistemskog problema koji je Europski sud identificirao u pilot-presudi Ivanov protiv Ukrajine. Riječ je o nizu problema u funkcioniranju sudske vlasti u Ukrajini zbog kojih je došlo do neizvršavanja ili zakašnjelog izvršavanja pravomoćnih sudskih odluka domaćih sudova, u kombinaciji s nepostojanjem učinkovitog pravnog sredstva u tom pogledu. U presudi Ivanov protiv Ukrajine Europski sud je ukazao na to da je riječ o složenom strukturnom problemu velikih razmjera, koji zahtijeva poduzimanje opsežnih i složenih mjera, zakonodavnog i upravnog karaktera, što zahtijeva uključivanje različitih domaćih tijela. Međutim, Ukrajina još uvijek nije implementirala potrebne opće mjere kojima bi riješila srž sistemskog problema koji je identificirao Europski sud, niti je uspostavila odgovarajuća pravna sredstva kojima bi se pružila zadovoljština na nacionalnoj razini. Europski sud je stoga razmatrao kako riješiti nastalu situaciju na način koji je u skladu sa svrhom pilot-presude i načelom supsidijarnosti. Cilj pilot-presude je da se opće mjere koje država treba poduzeti za izvršenje presude odnose i na sve druge žrtve povrede Europske konvencije. Imajući u vidu vlastite napore u ispitivanju predmeta kao što je Ivanov tijekom posljednjih 16 godina, Europski sud je zaključio kako njegova opetovana utvrđenja povreda u skupinama sličnih predmeta nisu nikakav dobitak, niti je to najbolji način izvršavanja pravde, dok s druge strane takvi predmeti značajno opterećuju rad Europskog suda i povećavaju njegove zaostatke. Stoga je razmotrio je li opravdano, u smislu čl. 19. i 46. Europske konvencije, nastaviti s ispitivanjem aplikacija podnesenih nakon presude Ivanov. Naime, pitanje dugotrajnih izvršnih postupaka i neizvršavanja sudskih presuda u Ukrajini Europski sud je već razriješio upravo u predmetu Ivanov. Identificirao je sistemske nedostatke, utvrdio da je zbog njih došlo do povrede Europske konvencije, te dao smjernice glede općih mjera koje treba poduzeti kako bi se na zadovoljavajući način izvršila presuda i osiguralo obeštećenje bivših i budućih žrtava istovrsne povrede Europske konvencije. Time je Europski sud ispunio svoju dužnost iz članka 19. Europske konvencije. U skladu s načelom supsidijarnosti, koje se odnosi na čitavu Europsku konvenciju, a ne samo na pilot-presude, pitanja koja su obuhvaćena presudom Ivanov, uključujući tu i pitanje obeštećenja žrtava, sada su predmet izvršenja te presude u skladu sa člankom 46. Europske konvencije. Europski sud je odlučio brisati ove aplikacije sa svoje liste predmeta, smatrajući kako se prava svih žrtava sistemske povrede koja je utvrđena u predmetu Ivanov trebaju ostvariti kroz postupak izvršenja te presude, a ne kroz postupke pred Europskim sudom.

Trenutna situacija u svezi s istovrsnim slučajevima

36. Ustavni sud ističe da je i nakon donošenja ranije navedenih odluka Ustavnog suda i Europskog suda o navedenom pitanju i mjera koje je poduzela javna vlast, Ustavni sud i dalje suočen s iznimno velikim brojem apelacija koje se odnose na nove konkretne istovrsne slučajeve. To jasno ukazuje da poduzete mjere još uvijek nisu dale pune efektivne rezultate budući da apelacijska nadležnost Ustavnog suda predstavlja supsidijarnu zaštitu ljudskih prava u slučajevima kada se efektivno iscrpe sve druge mogućnosti predviđene odgovarajućim propisima. Ustavni sud ističe da je svaka osoba unutar određene skupine, u načelu, ovlaštena podnijeti pojedinačnu apelaciju. To, međutim, dovodi do gomilanja pojedinačnih apelacija u istovrsnim predmetima koji uzrokuju gušenje rada Ustavnog suda. Pored toga, Ustavni sud mora ispitati svaki konkretan slučaj s obzirom na opće mjere koje država treba poduzeti u interesu drugih potencijalno pogođenih osoba, a ne samo podnositelja apelacija.

37. U tom smislu, potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina ima opću obvezu riješiti probleme koji su u osnovi povreda utvrđenih u odlukama Ustavnog suda. Ponovna masovna pojava sličnih predmeta pred Ustavnim sudom, nakon što su odlukama tog suda dane indikacije glede općih mjera koje je potrebno poduzeti kako bi se izbjegle buduće povrede, općenito ukazuje na propust da se na domaćoj razini uspostavi efikasan pravni lijek kojim bi ubuduće bilo otklonjeno utvrđeno kršenje ljudskih prava apelanata i drugih osoba u istoj pravnoj situaciji. Od ključne je važnosti da Bosna i Hercegovina izvršava odluke Ustavnog suda u cijelosti i u utvrđenom roku. U protivnom, kada nije osiguran učinkovit pravni lijek građani su sistematski primorani obraćati se Ustavnom sudu zbog pitanja koje bi se moralo, prije svega, rješavati pred drugim organima u okviru njihove nadležnosti. Dakle, na ovaj način se slabi sustav zaštite ljudskih prava uspostavljen apelacijskom nadležnošću Ustavnog suda jer se ovaj sud opterećuje prekomjernim brojem apelacija podnesenim zbog pitanja koje bi se moralo efikasno rješavati drugim odgovarajućim pravnim lijekom.

Analiza konkretnih apelacija

38. Ustavni sud zapaža da iz informacija koje su predočene u konkretnom slučaju izvršenje pravomoćnih odluka nije provedeno, a rješenja o izvršenju koja su donesena u razdoblju od 2007. do 2011. godine i dostavljena su na provedbu bankama kod kojih izvršenik ima otvorene račune.

39. Ustavni sud zapaža da je do ograničenja u izvršenju navedenih presuda došlo zbog primjene odredbe članka 138. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), koja u slučaju izvršenja na teret proračuna ograničava opseg izvršenja do iznosa sredstava predviđenih za tu namjenu na odgovarajućoj stavci proračuna, a da je kao zakonski minimum predviđena obveza javne vlasti da za tu namjenu planira najmanje 0,3% sredstava od ukupno planiranih prihoda proračuna. Ustavni sud će u svjetlu navedene prakse, kao i odgovora na apelaciju javne vlasti ispitati jesu li mjere koje poduzima javna vlast adekvatne i dostatne da se uspostavi pravična ravnoteža između općeg interesa da se očuva funkcioniranje javne vlasti ograničavanjem mogućnost izvršenja na teret njezinog proračuna s jedne strane i pojedinačnih prava apelanata i drugih vjerovnika koji imaju izvršne sudske presude na teret proračuna javne vlasti, da se njihove presude izvrše u razumnom roku, s druge strane.

40. Ustavni sud zapaža da je Vlada Unsko-sanskog kantona, na traženje Ustavnog suda da se očituje o mjerama koje poduzima s ciljem provedbe izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna u razumnom roku, navela da je izračunala ukupan iznos dugovanja po osnovi pravomoćnih i izvršnih sudskih odluka na teret proračuna, da je sačinila centralnu evidenciju tih potraživanja, u koju su uvršteni svi vjerovnici, pa tako i apelanti, da je u proračunu Unsko-sanskog kantona za 2018. godinu planirala iznos za ove namjene u skladu s odredbama ZIP-a. Ustavni sud, također, primjećuje da Vlada Unsko-sanskog kantona u navedenom odgovoru na apelacije nije konkretizirala u kojem vremenskom okviru apelanti kao imaoci izvršnog naslova mogu očekivati isplatu svojih potraživanja.

41. Analizirajući predočene mjere i aktivnosti javne vlasti s ciljem uspostave uvjeta za izvršenje sudskih odluka na teret proračuna u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u situaciji kada ukupna razina dostignutog duga po osnovi sudskih odluka iznosi 78.223.410,79 KM, planirani iznos za isplatu po toj osnovi od 550.000,00 KM evidentno nije dostatna i adekvatna mjera da se ispuni navedeni cilj jer ispunjavanje svoje obveze na način da se formalno ispoštuje samo zakonski minimum iz članka 138. stavak 6. ZIP-a, bez dovođenja planiranog iznosa u održivu korelaciju s razinom obveza dostignutih po osnovi sudskih odluka, nije adekvatna ni približno dostatna mjera za izmirenje ukupnog duga po osnovi izvršnih sudskih presuda, te da bi u danim okolnostima (čak i kada dug ne bi rastao po osnovi donošenja novih sudskih odluka na teret proračuna), za izvršenje tih presuda bio potreban dugi niz godina, čime bi apelanti i drugi imaoci sudskih odluka i dalje snosili pretjeran teret, što nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu i vodi daljnjem kršenju njihovih navedenih ustavnih prava.

42. U danoj situaciji nije izvjesno kada će pravomoćne presude koje su donesene u korist apelanata i drugih vjerovnika na teret proračuna biti izvršene. Naime, Ustavni sud primjećuje da su presude domaćih sudova koje se razmatraju u ovom predmetu postale pravomoćne prije 10 godina i da je još uvijek neizvjesno kad će biti izvršene. Takva odlaganja izvršenja su već ranije opisana kao preduga (vidi Jeličić, citirano u gornjem tekstu, stavak 40.; Čolić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 1218/07 et al., 10. studenog 2009., stavak 15. i Runić i ostali protiv Bosne i Hercegovine broj 28735/06 et al., 15. studenog 2011., stavak 21.).

43. Nepoduzimanjem neophodnih mjera tijekom duljeg vremenskog razdoblja s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda u ovom predmetu nadležne vlasti su lišile odredbe članka 6. stavak 1. Europske konvencije svakog korisnog učinka i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo pravo na mirno uživanje imovine (vidi, između ostalog, Khachatryan protiv Armenije broj 31761/04, stavak 69., 1. prosinca 2009. i Voronkov protiv Rusije broj 39678/03, stavak 57., 30. srpnja 2015.). Dakle, došlo je do kršenja članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog neizvršenja pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova u korist apelanata.

Neophodne mjere

44. Ustavni sud podsjeća da su nadležni organi javne vlasti dužni sami pronaći optimalna rješenja da ispune svoje pozitivne obveze poštovanja individualnih ljudskih prava i temeljnih sloboda i da uspostave pravičnu ravnotežu između općeg interesa da javna vlast kao proračunski korisnik nesmetano funkcionira, s jedne strane, te da apelanti i svi drugi imaoci sudskih odluka na teret proračuna odgovarajuće razine javne vlasti naplate svoja potraživanja u razumnom roku, s druge strane, jer je javna vlast u najboljoj poziciji procijeniti koje su mjere izvodljive i moguće. Neophodno je da nadležni organi usvoje i implementiraju adekvatne i dostatne mjere kojim bi se otklonila postojeća neproporcionalnost u zaštiti ovih suprotstavljenih interesa, utvrdio detaljan i izvodljiv plan aktivnosti, utvrdio ukupan zbroj svih potraživanja na teret proračuna po osnovi sudskih odluka, sačinila i redovno ažurirala lista vjerovnika po osnovi tih odluka, planirala neophodna sredstva u proračunu za isplatu potraživanja po osnovi sudskih odluka, te po utvrđenom redu vršila njihova isplata, utvrdio način na koji se vrši redovno i transparentno obavještavanje imalaca pravomoćnih sudskih odluka o ažuriranoj listi vjerovnika i redoslijedu naplate.

45. Pri tome, Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke dovesti apelante u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sustava realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom. Ovom odlukom se nalaže nadležnoj vlasti Unsko-sanskog kantona da u cijelosti preuzme svoju ulogu i uspostavi adekvatan mehanizam evidentiranja, planiranja i isplate svih potraživanja po osnovi sudskih odluka na teret proračuna, kojim bi se uklonila utvrđena kršenja ljudskih prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanata tako i svih drugih imalaca sudskih odluka na teret proračuna Unsko-sanskog kantona, te ubuduće imaocima sudskih odluka na teret proračuna omogućila naplata dosuđenih potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, a što podrazumijeva i izvjesnost realizacije potraživanja apelanata u rokovima koji se, u danim konkretnim okolnostima, mogu smatrati razumnim. Na ovaj način bi imaoci sudskih odluka na teret proračuna Unsko-sanskog kantona svoja potraživanja realizirali pred nadležnim organima u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, te bi prestala potreba obraćanja Ustavnom sudu podnošenjem velikog broja istovrsnih apelacija kojim se Ustavni sud preopterećuje istovrsnim predmetima i negativno utječe na mogućnost adekvatne zaštite individualnih ljudskih prava pred Ustavnim sudom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da bi bilo nesvrsishodno da nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i nalagati nadležnim organima žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obvezu da postupaju mimo navedenih planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja. Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

47. Ustavni sud primjećuje da su predmetna rješenja o izvršenju donesena po prijedlogu apelanata kao tražitelja izvršenja u okviru kojih je određena i isplata zakonskih zateznih kamata od točno preciziranih datuma do isplate. Proizlazi da je iznos zakonskih zateznih kamata izravno proporcionalan razdoblju tijekom kojeg obvezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena. Dakle, Unsko-sanski kanton kao dužnik, tj. izvršenik, obvezan je, pored glavnice, izmiriti i zatezne kamate koje teku do isplate tako da sve što dulje traje razdoblje neizvršenja pravomoćnih odluka uvećavaju se obveze Unsko-sanskog kantona, a s druge strane omogućava se određena zaštita apelantima, odnosno vjerovnicima. Osim toga, Ustavni sud je u ovoj odluci konstatirao da se odluka dostavlja Vladi Unsko-sanskog kantona kako bi u skladu s ranijim nalozima poduzela adekvatnije mjere s ciljem da apelanti i ostali vjerovnici u razumnom roku naplate svoja potraživanja. Dakle, Ustavni sud je naložio poduzimanje općih i/ili pojedinačnih mjera kojim bi se uklonilo utvrđeno kršenje ustavnih prava i ubuduće uspostavio modalitet izvršenja sudskih odluka na teret proračuna koji bi zadovoljavao te standarde kako za apelante tako i za sve imaoce sudskih odluka na teret proračuna. Stoga se postavlja pitanje svrsishodnosti i adekvatnosti dodjeljivanja pojedinačnih novčanih naknada na ime kompenzacije za utvrđena kršenja ljudskih prava apelantima, u situaciji kada Ustavni sud nalaže javnoj vlasti poduzimanje generalnih mjera kojim bi se otklonilo utvrđeno kršenje ljudskih prava kako za apelante tako i za sve druge imaoce sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istom pravnom položaju, a nisu se obraćali Ustavnom sudu za zaštitu svojih ustavnih prava. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda, koji je također razmatrao svrsishodnost određivanja naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda aplikanata u situaciji kada je taj sud nalagao javnoj vlasti da poduzme opće i/ili pojedinačne mjere kojim bi ubuduće takva kršenja ljudskih prava bila otklonjena za sve u istom pravnom položaju. Tako je u predmetu S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (aplikacije br. 30562/04 i 30566/04, presuda od 4. prosinca 2008. godine) gdje je utvrđeno kršenje prava aplikanata iz članka 8. Europske konvencije jer su otisci prstiju i DNA podaci aplikanata neutemeljeno zadržani, u vezi sa zahtjevom aplikanata za naknadu nematerijalne štete Europski sud zauzeo stajalište da utvrđivanje povrede prava iz članka 8. Europske konvencije predstavlja odgovarajuću satisfakciju budući da je javnoj vlasti naloženo da uz nadzor Komiteta ministara implementira odgovarajuće opće i posebne mjere kojim će ubuduće ukloniti kršenje ovog prava aplikanata i ostalih osoba u istoj poziciji (u navedenoj odluci Europski sud se pozvao na svoju praksu u sličnim slučajevima, vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stavak 249., ECHR 2000 VIII i Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 28957/95, stavak 120., ECHR 2002 VI). U ovim okolnostima Europski sud je smatrao da se utvrđivanje kršenja prava na privatni i obiteljski život s nalogom da se poduzmu mjere koje će osigurati poštovanje tog prava ubuduće može smatrati pravičnom naknadom u tom smislu, pa je u skladu s tim Europski sud odbio zahtjeve aplikanata za naknadu nematerijalne štete. Također, u svojoj odluci Inicijativa mladih za ljudska prava protiv Srbije, Presuda broj 48135/06 od 25. lipnja 2013. godine, utvrđena je povreda članka 10. Europske konvencije zbog uskraćivanja traženih podataka podnositeljima aplikacije o broju osoba koje su podvrgnute elektroničkom nadzoru u 2005. godini, Europski sud je ukazao da su posljedice odluke kojom se utvrđuje kršenje ljudskih prava prema članku 46. Europske konvencije obveza da se to kršenje otkloni budući da su se visoke strane ugovornice obvezale poštovati pravomoćne presude Europskog suda u svakom predmetu u kome su stranke, a čije izvršenje nadzire Komitet ministara Vijeća Europe. Proizlazi, između ostalog, da presuda kojom Europski sud nađe povredu nameće tuženoj državi obvezu da izabere, uz nadzor Komiteta ministara, opće i /ili, prema slučaju, pojedinačne mjere koje će usvojiti u domaćem pravnom sustavu kako bi se povrede koje je utvrdio Europski sud okončale i da ispravi štetu uzrokovanu kršenjem prava što je više moguće (vidi Scozzari i Giunta protiv Italije br. 39221/98 i 41963/98, stavak 249., ECHR 2000-VIII). Cilj je da se podnositelj dovede što je više moguće u položaj u kome bi bio da zahtjevi Europske konvencije nisu zanemareni (restitutio in integrum). Tako je Europski sud ukazao da je utvrđivanje kršenja prava iz članka 10. Europske konvencije i nalaganje javnoj vlasti da poduzme odgovarajuće mjere da se to kršenje ukloni dovoljna satisfakcija i odbio je zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

48. Imajući u vidu navedeno, a kako je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje ustavnih prava apelanata jer su apelanti u neizvjesnoj situaciji kada će se pravomoćne sudske odluke provesti i izvršiti, Ustavni sud smatra da se isplatom zateznih kamata omogućava određena zaštita apelantima odnosno vjerovnicima, odnosno da je iznos zakonskih zateznih kamata izravno proporcionalan razdoblju tijekom kojeg obvezujuća i izvršna odluka suda nije izvršena, te imajući u vidu dani nalog za poduzimanje adekvatnijih generalnih mjera s ciljem da apelanti i svi ostali vjerovnici naplate svoja potraživanja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da je isplata zakonskih zateznih kamata koje su izravno proporcionalne vremenu čekanja na naplatu potraživanja, kao i nalog da se uspostavi efektivan mehanizam isplate sudskih odluka za apelante i ostale imaoce sudskih odluka na teret proračuna, odgovarajuća satisfakcija za apelante.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

50. Ustavni sud zaključuje da su i u konkretnim slučajevima nepoduzimanjem neophodnih mjera tijekom duljeg vremenskog razdoblja s ciljem izvršenja pravomoćnih presuda nadležne vlasti lišile ustavno pravo na pravično suđenje svakog korisnog učinka i onemogućile apelante da dobiju novac na koji imaju pravo prema pravomoćnim sudskim presudama. Spomenuto nepoduzimanje mjera je dovelo i do neproporcionalnog uplitanja u njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.

51. Ustavni sud naglašava da nije cilj ove odluke dovesti apelante u privilegiran položaj u odnosu na ostale imaoce pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna, koji se nalaze u istoj pravnoj situaciji, a nisu se obraćali Ustavnom sudu, jer bi to bilo suprotno cilju zaštite ljudskih prava provođenjem generalne politike preventivnih mjera i uspostave generalnih mehanizama, kojim se otklanja utvrđeno kršenje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te bi vodilo dodatnom kršenju ljudskih prava remećenjem plana i sustava realizacije utvrđenih potraživanja u skladu s planom.

52. Ustavni sud zaključuje da je neophodno da nadležne vlasti Unsko-sanskog kantona u cijelosti preuzmu svoju ulogu i uspostave adekvatan mehanizam koji omogućava svim imaocima sudskih odluka na teret proračuna Unsko-sanskog kantona naplatu dosuđenih potraživanja jer bi bilo nesvrsishodno da Ustavni sud nastavi odlučivati u novim pojedinim predmetima ove vrste i da nastavi nalagati nadležnim organima Unsko-sanskog kantona žurno postupanje u tim predmetima jer bi to stvaralo njihovu obvezu da postupaju mimo planova rješavanja predmeta, generiralo nove postupke pred Ustavnim sudom te, općenito, ne bi vodilo ka efektivnoj zaštiti ljudskih prava, odnosno otklanjanju posljedica njihovog kršenja.

53. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 72. st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4077/18 (D. J., F. K., Z. M., M. R.) | Sudska praksa | Aktio