Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2094/18 (S. H.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2094/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-2094/18, rješavajući apelaciju Sanele Hidanović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Hidanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 I 023380 18 Gži od 17. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Hidanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, podnijela je 6. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 I 023380 18 Gži od 17. januara 2018. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 I 023380 10 I od 15. februara 2012. godine usvojen je prijedlog za izvršenje tražitelja izvršenja „Hypo Alpe-Adria Bank“ d.d. Mostar, na temelju vjerodostojne isprave-mjenice, protiv izvršenika A.M., K.K., M.S. i apelantice, na način da se izvršenje provede na novčanim potraživanjima-plaćama izvršenika.
3. Općinski sud je rješenjem od 16. decembra 2016. godine odbacio kao neblagovremen prigovor apelantice od 27. novembra 2012. godine podnesen protiv rješenja o izvršenju.
4. Postupajući po apelantičinom podnesku od 7. jula 2017. godine, kojim je tražila obustavu izvršnog postupka, odbacivanje prijedloga za izvršenje kao nedopuštenog, kao i dostavu rješenja o izvršenju, Općinski sud je 20. novembra 2017. godine donio rješenje o obustavi izvršenja u odnosu na apelanticu, stavio van snage rješenje o izvršenju od 15. februara 2012. godine u odnosu na apelanticu i ukinuo sve provedene izvršne radnje u odnosu na nju.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 023380 18 Gži od 17. januara 2018. godine uvažena je žalba tražitelja izvršenja i preinačeno je rješenje Općinskog suda od 20. novembra 2017. godine tako da se održava na snazi rješenje o izvršenju od 15. februara 2012. godine u odnosu na apelanticu, a izvršni postupak se nastavlja provođenjem izvršenja.
6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je rješenjem od 20. novembra 2017. godine, temeljem odredbe člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, obustavio izvršenje u odnosu na apelanticu, zaključivši da se predmetna mjenica ne može smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu člana 29. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, budući da nije protestovana. Naime, Kantonalni sud je istakao da se odredba člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku ne može primijeniti u slučaju kada je izvršni postupak pokrenut na osnovu mjenice, s obzirom da se navedena zakonska odredba odnosi samo na izvršne isprave. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, prije donošenja rješenja o izvršenju, propustio ocijeniti da li predmetna mjenica predstavlja vjerodostojnu ispravu ili ne, odnosno da je prvostepeni sud, osnovom odredbi čl. 334. i 335. Zakona o parničnom postupku, mogao prijedlog za izvršenje odbaciti ako uz isti nije podnesena izvršna isprava ili ako ima neki drugi nedostatak koji ga čini neurednim, a tražitelj izvršenja je bio pozvan da takav nedostatak otkloni. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pobijano rješenje donio pogrešnom primjenom člana 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je „Kantonalni sud pravilnom primjenom odredbe člana 63. stav 2. Zakona o izvršnom postupku morao odbiti žalbu tražitelja izvršenja i obustaviti izvršenje, jer mjenica nije stekla svojstvo vjerodostojne isprave ili ... uvažiti žalbu i predmet vratiti na ponovni postupak s nalogom Općinskom sudu da rješenje o izvršenju dostavi apelantici kako bi apelantica iskoristila pravo da uloži prigovor“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud u predmetnoj pravnoj stvari primijenio relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević