Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-895/17 (Z.V.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pristup sudu
  • Izuzeće
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-895/17

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 895/17, rješavajući apelaciju Z. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 405672 16 Rev 2 od 15. decembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Z. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njemačke, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženih B. V. i R. V. (u daljnjem tekstu: prvotužena, odnosno drugotužena ili zajedno tužene) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 30. januara do 4. februara 2019. godine. Tužene u ostavljenom roku nisu dostavile odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj P-3653/04 od 15. juna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na kući i garaži izgrađenim kao vanknjižno vlasništvo u Sarajevu (nekretnine pobliže opisane u izreci presuda; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) što su tužene dužne priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše u javne evidencije kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina i nosilac prava trajnog korištenja na zemljištu kada se za to steknu uvjeti, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka.

6. Na osnovu velikog broja provedenih dokaza koji su taksativno pobrojani na strani 3. obrazloženja presude (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem i saslušavanjem svjedoka i tuženih u svojstvu svjedoka), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Općinski sud je utvrdio da su tužene kćerke apelantovog brata P., da je apelant 1958. godine napustio prostor tadašnje Jugoslavije i otišao u Njemačku gdje je dobio politički azil, da apelant s internacionalnim pasošem nije mogao putovati u tadašnju Jugoslaviju, a da mu je to omogućeno 1992. godine kada je dobio hrvatski pasoš. Zatim, da je izgradnja predmetnih nekretnina, koje su predmet tužbe, započela 1962. godine, a završena 1969. godine, da je otac tuženih (apelantov brat P.), odnosno J. V., u javnim evidencijama upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, a na ime apelantovog brata glasili su svi dokumenti za građenje predmetnih nekretnina.

7. U takvim činjeničnim okolnostima pitanje koje se postavilo spornim jeste da li je apelant svojim sredstvima izgradio predmetne nekretnine. Općinski sud se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 25. stav (2) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koju je citirao, utvrdivši da apelant ponuđenim dokazima nije dokazao odlučne činjenice za usvajanje tužbenog zahtjeva. U vezi s takvim zaključkom Općinski sud je ukazao da je iz provedenih dokaza proizašlo da su u izgradnji predmetnih nekretnina učestvovali otac tuženih P. i J. V., a da je apelantova majka B. V. finansirala izgradnju, o čemu se sud detaljnije izjasnio na strani 8. obrazloženja. Pri tome je Općinski sud naveo razloge zbog kojih nije mogao pokloniti vjeru iskazima svjedoka C. D. i G. K. koji su naveli da je apelant finansirao izgradnju predmetnih nekretnina budući da se nije radilo o neposrednim, već o posrednim saznanjima koji su dobiveni od komšija, rodbine i prijatelja. U vezi s izjavom J. V. (apelantov brat) koju je 12. septembra 1975. godine dao u advokatskoj kancelariji da su predmetne nekretnine izgrađene sredstvima apelanta u njegovo ime, ali za račun njihove majke B. V., Općinski sud je naveo da navedena izjava upravo potvrđuje navode iz odgovora na tužbu, da je izjava data kako bi se onemogućila M. J., tadašnja supruga apelantovog brata J., da potražuje predmetne nekretnine po osnovu bračne stečevine. Ovakvo utvrđenje, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi i iz datuma kada je izjava data (12. septembar 1975. godine), a tadašnja supruga apelantovog brata J. je 14. oktobra 1975. godine napustila kuću i u nju se više nije vratila, tako da je navedena izjava data s namjerom da tadašnja supruga apelantovog brata J. ne bi polagala pravo na predmetne nekretnine.

8. Dakle, kako apelant tokom postupka ponuđenim dokazima nije dokazao tvrdnje da je sam finansirao kupovinu predmetnog zemljišta, potrebnu dokumentaciju – dozvolu za gradnju i građevinski materijal, kao i samu gradnju predmetnih nekretnina Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev zbog nedokazanosti u smislu člana 123. stav (1) ZPP.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 P 009963 07 Gz od 19. juna 2013. godine kojom je apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da je apelant stekao pravo suvlasništva s dijelom ¾ na predmetnim nekretninama uz obavezivanje tuženih na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka, u vijeću sastavljenom od sudija A. M. kao predsjednika vijeća, te S. K. i F. I. kao članova vijeća, donio Rješenje broj 65 0 P 405672 14 Rev od 31. marta 2015. godine kojim je revizije usvojio, osporenu drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

11. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 405672 15 Gž od 2. septembra 2015. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je dužnost stranaka ne samo da predlažu dokaze kojima se utvrđuju njihove tvrdnje nego i da te svoje tvrdnje dokažu, naglasivši da se činjenice, u pravilu, utvrđuju dokazivanjem, pri čemu se podrazumijeva da se dokazuju samo pravno relevantne činjenice jer je samo te činjenice potrebno i utvrđivati. Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda koji nije poklonio vjeru iskazima apelantovih svjedoka koji su tvrdili da je apelant finansirao izgradnju predmetnih nekretnina jer je iz provedenih dokaza proizašlo da je apelant bio emigrant u Njemačkoj, da od 1958. godine nije dolazio u BiH, da nije došao ni na sahranu majci, da su članovi apelantove porodice išli na informativne razgovore prilikom svakog odlaska u Njemačku, da je apelantovoj sestri i bratu bio oduzet pasoš, da je tadašnja vlast kontrolirala kretanje članova apelantove porodice, pa je stoga, i prema ocjeni tog suda, malo vjerovatno da je postojao način da je apelant slao novac svojoj porodici za izgradnju predmetnih nekretnina. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je, suprotno paušalnim i uopćenim navodima žalbe, prvostepeni sud s ciljem pravilnog i potpunog utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio odredbu člana 8. ZPP i u obrazloženju dao valjane i utemeljene razloge za odlučenje koje taj sud u cijelosti prihvaća.

12. Apelant je na uvid dostavio zahtjev od 28. aprila 2016. godine, a koji ne sadrži prijemni štambilj suda, ali je navodno poslat poštom 5. maja 2016. godine i naslovljen na predsjednika Vrhovnog suda za izuzeće sudija tog suda A. M., S. K. i F. I., pozivajući se na odredbu člana 357. stav (2) ZPP, tvrdeći da su navedene sudije ranije u istom predmetu (vidi tačku 10. ove odluke) iskazale pristrasnost u procesnom rješenju tog suda, bez ikakvog dodatnog obrazloženja, tražeći da se zahtjev smatra sastavnim dijelom revizije koju je apelant predao sudu 9. novembra 2015. godine.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, u vijeću sastavljenom od sudija F. I. kao predsjednika vijeća, te S. K. i E. B. kao članova vijeća, donio Presudu broj 65 0 P 405672 16 Rev 2 od 15. decembra 2016. godine kojom je reviziju odbio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije. Cijeneći apelantove navode u vezi s tvrdnjama o povredi čl. 8. i 191. stav (4) ZPP, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud imao u vidu da je prvostepeni sud, s ciljem pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, pravilno primijenio pravila procesnog prava, posebno navedene odredbe. Suprotno tvrdnjama revizije, kako je naveo Vrhovni sud, drugostepeni sud je rješavajući o apelantovoj žalbi u smislu odredbi člana 231. ZPP pravilno cijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju i svoje uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti da li ovo ima pravni i činjenični osnov, navodeći valjane razloge za ocjenu materijalnih dokaza na kojima apelant zasniva osnovanost zahtjeva, kao i pogledu odlučnih tvrdnji i prigovora tuženih iznesenim tokom prvostepenog postupka.

14. Zatim je Vrhovni sud istakao da apelant tvrdnjama da iz iskaza svjedoka K. G. proizlazi da je B. V. često mijenjao njemačke marke za dinare, a da u drugostepenoj presudi izostaju razlozi iz kojih slijedi objašnjenje zašto bi ovaj svjedok, kao i ostali svjedoci C. D. i J. V. lagali, zapravo iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kog razloga se revizija ne može izjaviti.

15. Vrhovni sud je također istakao da apelant svoje prigovore neosnovano usmjerava prema Rješenju tog suda broj 65 0 P 405672 14 Rev od 31. marta 2015. godine, te pogrešnu primjenu materijalnog prava zasniva na tvrdnjama da je od tog rješenja drugostepeni sud potpuno pogrešno usmjeren i da je u konačnici nejasno čime su se bavili sudovi, a da je apelant bezuspješno pokušao da ostvari pravnu zaštitu u okviru tužbenog zahtjeva. U tom pravcu je Vrhovni sud pojasnio da apelant zanemaruje jasan sadržaj odluke revizionog suda koji ne daje za pravo njegovom tumačenju, kako to apelant čini, već na način kako je to drugostepeni sud učinio u pobijanoj presudu, u okviru predmeta raspravljanja omeđenim tužbenim zahtjevom i njegovom činjeničnom osnovom. I prema ocjeni Vrhovnog suda, slijedom izostanka materijalno-pravnih pretpostavki koje bi opravdale osnovanost tužbenog zahtjeva, prije svega dokazivanjem pravno relevantnih činjenica iz kojih, primjenom pravila materijalnog prava koja determinira navedene činjenice, proizlazi njegova osnovanost, osporena presuda drugostepenog suda je rezultat pravilne primjene prava. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnoj apelaciji prigovara da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila proizvoljna, da je shodno tome činjenično stanje pogrešno utvrđeno, što je posljedično dovelo da proizvoljne primjene prava, zbog čega su osporene presude nezakonite. U tom pravcu apelant hronološki opisuje tok postupka, te se osvrće na odlučenja sudova, ukazujući na dijelove presuda s kojima se ne slaže. Zatim u apelaciji apelant navodi da je tokom postupka uspio da dokaže relevantne činjenice, odnosno da je finansirao izgradnju predmetnih nekretnina, i pri tome prezentira izjave svjedoka koji potvrđuju navedeno. Apelant se iscrpno bavi i procesnim rješenjem Vrhovnog suda kojim je ukinuta presuda Kantonalnog suda, te problematizira stavove tog suda, a upravo zbog stavova tog suda s kojima se ne slaže smatra da je vijeće Vrhovnog suda bilo pristrasno, što je bio razlog da 28. aprila 2016. godine zatraži od predsjednika Vrhovnog suda izuzeće tročlanog vijeća koje je donijelo sporno rješenje od 31. marta 2015. godine. U tom pravcu apelant ukazuje da Vrhovni sud o tom zahtjevu nije odlučio jer mu nikada nije dostavljena odluka o zahtjevu za izuzeće, a da mu je to bila obaveza. Pri tome ukazuje da su dvojica sudija koji su učestvovali u donošenju procesnog rješenja Vrhovnog suda bili članovi vijeća istog suda prilikom donošenja osporene presude, što je za apelanta neprihvatljivo jer su navedene sudije već iskazale pristranost prilikom odlučenja stavljajući se na stranu tuženih. Uz to, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije razmotrio sve navode revizije, niti je obrazložio zbog čega navode revizije smatra nebitnim. Apelant traži da se prije svega ukine osporena presuda Vrhovnog suda, te da se naloži Vrhovnom sudu da odluči o zahtjevu za izuzeće sudija tog suda od 28. aprila 2016. godine, te da isti sud ponovo odluči o apelantovoj reviziji podnesenoj 9. novembra 2015. godine u skladu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer, suprotno apelantovom stavu, osporenom odlukom tog suda apelantu nisu uskraćena prava na koja se u apelaciji pozvao, niti je primjena prava bila proizvoljna. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je hronološki prezentirao tok postupka navodeći da je u ponovnom postupku taj sud donio presudu kojom je potvrđen stav prvostepenog suda, a u obrazloženju presude su navedeni razlozi koji ujedno predstavljaju i odgovor na apelantove prigovore koje u apelaciji neosnovano iznosi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je, između ostalog, naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi jer smatra da pri njenom donošenju apelantu nisu bila uskraćena prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

2. Stjecanje prava vlasništva novoizrađene stvari Član 25.

Osoba koja od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na novu stvar pripada vlasniku od čijeg ju je materijala, na osnovu posla, izradila druga osoba.

Ako je neko od tuđeg materijala svojim radom izradio novu stvar, ona mu i pripada ako je savjestan i ako je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala. U slučaju iz stava 3. ovog člana, ako su vrijednost rada i vrijednost materijala jednake, nastaje suvlasništvo.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 237. stav (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Član 240. stav (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

XIX - IZUZEĆE

Član 357.

Sudija ne može suditi:

1) ako je sama stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak;

2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga, do drugog stepena, bez obzira da li je brak odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne;

3) ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika;

4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 358.

(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najdocnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave - do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

(3) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

(4) Stranka je dužna da u zahtjevu navede okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 405672 16 Rev od 15. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog stanja na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Pri tome iznosi argumentaciju koja je suprotna onoj iz obrazloženja osporenih presuda tvrdeći da je tokom postupka dokazao osnovanost tužbe, ali da redovni sudovi zbog proizvoljne primjene člana 8. ZPP nisu udovoljili tužbenom zahtjevu. Posebno je nezadovoljan stavom Vrhovnog suda koji nije obrazložio sve iznesene prigovore, te prigovor da o njegovom zahtjevu za izuzeće članova vijeća Vrhovnog suda predsjednik tog suda nije odgovorio.

31. U vezi s apelantovim prigovorom kojim tvrdi da se predsjednik Vrhovnog suda nije oglasio povodom zahtjeva za izuzeće sudija (kompletnog vijeća) tog suda sugerirajući, iako ne eksplicitno, na kršenje prava na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi tim zahtjevom nije bavio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnesak za izuzeće sudija kojim je tražio da se on smatra sastavnim dijelom revizije navodno poslao poštom, ali van propisanog roka za reviziju, u smislu člana 237. stav (1) ZPP (vidi datume u tač. 10. i 12. ove odluke), pa je to mogao biti jedan od razloga što se Vrhovni sud u reviziji zahtjevom nije ni bavio jer je podnesen van roka propisanog za reviziju, odnosno dopunu revizije.

32. Osim toga, imajući u vidu odredbe čl. 357. i 358. ZPP koje jasno propisuju razloge za izuzeće sudije, kao i vrijeme i okolnosti u kojima se zahtjev podnosi, uključujući obavezu da se navedu razlozi za izuzeće sudije koji u predmetu postupa (vidi član 358. ZPP), Ustavni sud smatra da su razlozi neispunjenosti citiranih odredaba ZPP u konkretnom slučaju mogli biti dodatni razlog što se Vrhovni sud zahtjevom nije ni bavio.

33. Konačno, Ustavni sud podsjeća da „neslaganje sa stavovima sudskog vijeća“ nije razlog za izuzeće sudije, u smislu člana 357. ZPP, pa takvi prigovori ne pokreću pitanje nepristrasnosti, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovaj prigovor kojim se sugerira na kršenja prava na pristup sudu, odnosno nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čini neosnovanim.

34. U vezi s ostalim apelantovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

36. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

38. Dovodeći ostale apelantove prigovore u kontekst iznesenih kriterija, Ustavni sud zapaža da se ti apelantovi navodi suštinski svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primaran zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance saglasno utvrdili da apelant ponuđenim dokazima, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, nije uspio da dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno ispunjenost uvjeta za stjecanje vlasništva primjenom člana 25. stav (2) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (vidi Relevantne propise), koji je važio u relevantnom periodu, zbog čega je tužbeni zahtjev i odbijen.

39. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na prethodne tačke ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi. Ustavni sud u ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog suda, koji je proveo dokazni postupak i izvršio ocjenu dokaza, u smislu člana 8. ZPP, pri čemu je taj sud dao obrazloženje za koje se ne može reći da krši pravo na obrazloženu odluku, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ne uočava proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su se prigovorom u vezi s ocjenom dokaza bavili redovni sudovi povodom pravnih lijekova u kojima je apelant iznio identične prigovore, što je bio razlog da taj apelantov prigovor redovni sudovi dodatno ispitaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na relevantne apelantove prigovore, pri čemu odredba člana 240. stav (2) ZPP Vrhovnom sudu ne omogućava da provjerava činjenično stanje nižestepenih sudova, a apelantovi revizioni prigovori su se uglavnom upravo zasnivali na tim razlozima. Imajući u vidu da je apelantu u predmetnom postupku bilo omogućeno da iznosi argumente i dokaze koje je smatrao relevantnim za postupak, da podnosi pravne lijekove u kojima je mogao da iznosi prigovore koji su, suprotno apelantovim tvrdnjama, razmotreni uz jasno obrazloženje redovnih sudova, pri čemu nije izostalo ni jasno obrazloženje zašto nije poklonjena vjera iskazima svjedoka koje je apelant predložio, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su izneseni apelantovi prigovori osnovani. Uz to, polazeći od svoje nadležnosti, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava ništa što bi otvorilo prostor za intervenciju Ustavnog suda u segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

40. Stoga, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava ništa što bi opravdalo apelantove iznesene prigovore, pa zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

41. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se obrazloženje o kršenju ovog prava suštinski svodi na način na koji sud redovni sudovi cijenili dokaze, odnosno utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, a o neosnovanosti takvih prigovora Ustavni sud se već izjasnio u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tužbeni zahtjev odbijen, u smislu člana 7. stav (1) i člana 123. (1) ZPP, jer apelant ponuđenim dokazima nije dokazao pravno relevantne činjenice o ispunjenosti uvjeta za stjecanje vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu člana 25. stav (2) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

43. Nema ni kršenja prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje kada iz raspoloživih dokumenata i jasnih odredba procesnog prava (čl. 237. stav (1), 357. i 358. ZPP) ne proizlazi da je apelant iznio opravdan prigovor kojim sugerira na kršenje tog prava u kontekstu nepristrasnosti suda.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-895/17 (Z.V.) | Sudska praksa | Aktio