Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1546/17 (V. B., B. B. i Z. B.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1546/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1546/17, rješavajući apelaciju Vlade Blagojevića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Blagojevića, Borisa Blagojevića i Zorana Blagojevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 158287 14 Gž od 13. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 158287 12 P od 30. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlado Blagojević, Boris Blagojević i Zoran Blagojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 20. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 158287 14 Gž od 13. januara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 158287 12 P od 30. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1567/16 od 15. septembra 2016. godine kojom je kao preuranjena odbačena apelacija apelanata podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 158287 14 Gž od 13. januara 2016. godine jer je postupak po reviziji apelanata bio u toku pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Američkog univerziteta u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Visoke škole-Koledža međunarodnog prava (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 29. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor 4. februara 2019. godine, a Osnovni sud 6. februara 2019. godine.Tuženi nisu dostavili odgovore.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 158287 12 P od 30. juna 2014. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 158287 14 Gž od 13. januara 2016. godine i protiv koje je Vrhovni sud odbacio reviziju Rješenjem broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ponište predugovori o školovanju i ugovori o studiranju, precizirani u presudi, koji su bili zaključeni između apelanata i drugotuženog i da se tuženi obavežu da apelantu Zoranu Blagojeviću isplate iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka, precizirane u presudi, dok je zahtjev tuženih za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da su apelanti sa drugotuženim zaključili predugovore i ugovore o školovanju za akademsku 2011/2012. godinu, kojima su ugovorne strane regulisale međusobna prava i obaveze vezano za upis kandidata za studij kod drugotuženog. Utvrđeno je da je ugovorima bilo predviđeno da će, ukoliko kandidat ispuni uslove iz tog ugovora (uslovi precizirani u presudama) i nakon uspješnog završetka studija i ispunjenja postavljenih akademskih zahtjeva, kandidatu biti izdate dvije diplome, bosanska i diploma Državnog univerziteta Njujork (SUNY). Takođe je utvrđeno da je apelant Vlado Blagojević 12. oktobra 2012. godine, nakon što nije dobio odgovor drugotuženog vezano za promjene ugovora koje su uslijedile za narednu akademsku godinu, podnio zahtjev za ispis sa drugotuženog radi upisa na drugi fakultet, te povrat uplaćenog novca.
7. U postupku je, takođe, utvrđeno i da su apelanti dostavili prvotuženom obavještenje da drugotuženi nije ispunio svoje obaveze koje su preuzete predugovorima i ugovorima zaključenim za 2011/2012. godinu, jer je u toku školovanja promijenio program i da su prevareni jer su dovedeni u zabludu da će po završetku školovanja steći dvije diplome, što im sada nije omogućeno. S tim u vezi je utvrđeno i da su apelanti (i ostali studenti drugotuženog) dobili odgovor na navedeno obavještenje prema kojem ih prvotuženi izvještava da će, shodno ugovoru preciziranom u presudi, preuzeti sve studente drugotuženog zbog prestanka njegovog rada, te da će preduzeti sve mjere kako bi preuzeti studenti okončali studij i stekli obje diplome, a što su studenti poimenično navedeni u presudi i ostvarili. Osim toga, utvrđeno je da su u registre precizirane u presudi prvotuženi i drugotuženi upisani kao samostalni i različiti pravni subjekti.
8. U obrazloženjima presuda i Osnovnog suda i Okružnog suda, u suštini, istaknuto je da je, shodno odredbi člana 291 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon što je prvotuženi podnio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tog tuženog, utvrđeno da je nesporno da su apelanti predmetne predugovore i ugovore o studiranju zaključili sa drugotuženim i kako se u sudskim registrima tuženi vode kao dva posebna pravna lica, koja kao takva u pravnom prometu odgovaraju samostalno za svoje obaveze, to su redovni sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog neosnovan, jer apelanti nisu dokazali da njihovo potraživanje potiče iz materijalnopravnog odnosa sa ovim tuženim. Takođe je zaključeno da su neosnovani navodi apelanata da su potpisivanjem spornih predugovora i ugovora dovedeni u zabludu shodno relevatnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo stoga što, prema stanju spisa, proizilazi da su apelanti i drugotuženi, kao ugovorne strane, zaključili navedene ugovore i predugovore kojim su regulisali međusobna prava i obaveze i utvrdili uslove za dobijanje diploma SUNY, te slučajeve zbog kojih studentu neće biti izdate diplome po završetku studija i da su time apelanti bili upoznati sa svim navedenim uslovima studiranja zbog čega nisu ispunjeni uslovi iz čl. 61 i 65 ZOO. Pri tome je navedeno da od uticaja na ovakav zaključak nije tvrdnja apelanata da u ugovorima za narednu akademsku godinu nedostaju neke stranice u kojim su vjerovatno bili navedeni novi uslovi studiranja, jer, kako su obrazložili redovni sudovi, apelanti u toku postupka nisu dostavili originalne ugovore iz kojih bi navedeno bilo vidljivo, već samo njihove kopije.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine odbacio reviziju apelanata uz obrazloženje da revizija ne ispunjava imovinski cenzus iz člana 237 stav 2 ZPP, te da apelanti nisu učinili vjerovatnim da u konkretnom slučaju postoji potreba da se o reviziji odluči u smislu člana 237 stav 3 ZPP (odlučivanje po reviziji bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode da je nesporno da su predmetne ugovore zaključili u zabludi, jer su bili uvjeravani od tuženih da će steći diplome i na američkom koledžu, te da redovni sudovi nisu sa dovoljnom pažnjom uzeli u obzir dokaze koje su u toku postupka sproveli apelanti, te su svjesno zaobišli obavezu primjene odredaba člana 65 ZOO. Navode da je Vrhovni sud bio obavezan da odluči o njihovoj reviziji zbog pravne sigurnosti, a da je taj sud postupio suprotno navedenom i onemogućio apelantima adekvatan pristup sudu, jer je reviziju odbacio navodeći da apelanti nisu učinili vjerovatnim potrebu za odlučivanje po reviziji, jer nisu naveli pravni osnov na kojem reviziju temelje, a što je suprotno onome što iz revizije apelanata proizilazi. Navode i da nije tačan zaključak redovnih sudova da prvotuženi nije pasivno legitimisan, jer je iz svih sprovedenih dokaza vidljivo da oba tužena predstavljaju jednu te istu ustanovu, te da paušalnim obrazloženjem svojih presuda redovni sudovi krše osnovnu obavezu a to je ujednačavanje sudske prakse i povodom tog pitanja zanemaruju i praksu Evropskog suda.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
12. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) glasi: Član 61. st. 1. i 2.
1)Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima prometa ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
2)Stranka koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
Član 65. stav 1.
1)Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa.
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija, dakle, odluka koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek u konkretnom slučaju. Presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu u ovom slučaju je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 158287 14 Gž od 13. januara 2016. godine protiv koje su apelanti podnijeli apelaciju 5. aprila 2016. godine koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. februara 2016. godine a apelacija je, kako je već rečeno, podnesena 5. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelanti pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje prava apelanata na poništenje predugovora i ugovora o studiranju i povrat uplaćene školarine, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.
23. U odnosu na navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti u toku postupka nisu dokazali da je drugotuženi sa apelantima zaključio sporne predugovore i ugovore držeći ih u zabludi da će steći diplome dva univerziteta nakon uspješnog okončanja studija i ispunjavanja dodatnih uslova predviđenih navedenim (pred)ugovorima, te da su, kako je to i prezentovano u prethodnim tačkama ove odluke, redovni sudovi o tom pitanju dali jasna i argumentovana obrazloženja pozivajući se, suprotno navodima apelanata da presude ne sadrže adekvatna obrazloženja, na relevantne odredbe čl. 61 i 65 ZOO. Ustavni sud pri tome zapaža da apelanti nisu ni okončali studije kod drugotuženog, niti su to učinili kod prvotuženog (apelant Vlado Blagojević se i ispisao sa studija kod drugotuženog) zbog čega nije bilo ni moguće da steknu diplome preciziranih univerziteta, pa Ustavni sud navode apelanata o ovim pitanjima smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da iz stanja spisa ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da ne postoji pasivna legitimacija na strani prvotuženog, jer je utvrđeno da su prvotuženi i drugotuženi (i pored toga što su imali iste nastavne planove i programe i što je prvotuženi nakon prestanka rada drugotuženog preuzeo njegove studente) dva različita pravna subjekta koji su kao takvi i registrovani kod nadležnih sudova. S obzirom na to da apelanti, kako je već rečeno, nisu nastavili studiranje kod prvotuženog nakon prestanka rada drugotuženog, to su neosnovani i navodi apelanata da je prvotuženi pasivno legitimisan u konkretnom slučaju.
26. Ustavni sud upućuje i na odredbe člana 237 ZPP na koje se Vrhovni sud pozvao u revizijskom postupku. Dovodeći odredbe tog člana u vezu sa revizijskim navodima koje su apelanti istakli i koje ponavljaju u apelaciji, Ustavni sud zapaža da iz njih ne proizilazi da su apelanti, kako je to i obrazložio taj sud, dali argumentovane razloge zbog kojih bi njihovu reviziju trebalo razmatrati iako nije ispunjen uslov vezan za imovinski cenzus. Samo je izrečena tvrdnja apelanata da je rješavanje njihove revizije od značaja za pravnu sigurnost i usaglašavanje sudske prakse bez pozivanja na isto ili slično činjenično stanje koje je u svojoj praksi Vrhovni sud ili drugi redovni sud rješavao na različit način. Bez izričitog pozivanja na takve predmete i njihovog prezentovanja ne može se zaključiti da je reviziju apelanata trebalo prihvatiti kao izuzetak osobito kada ih ni Vrhovni sud nije našao u svojoj praksi ili praksi nižestepenih sudova. Pri tome Ustavni sud primjećuje i da se predmeti redovnih sudova i Evropskog suda na koje se apelanti pozivaju u apelaciji i ranije u reviziji ne mogu dovesti u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta, jer se radi o različitim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su bila predmet spora u tim postupcima.
27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kadanema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za poništenje predugovora i ugovora o studiranju i povratu uplaćene školarine, jer apelanti nisu dokazali da su potpisivanjem navedenih (pred)ugovora dovedeni u zabludu i prevareni, i kada je Vrhovni sud, shodno relevatnim odredbama ZPP, odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanata zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa i nepostojanja opravdanog razloga za rješavanje revizije zbog značaja predmeta za primjenu prava ubuduće.
30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za tvrdnje istaknute u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević