Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-400/17 (S.R.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 92
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-400/17
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 400/17, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka e), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 032008 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 032008 16 Rsž od 26. aprila 2016.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 032008 15 Rs 2 od 13. novembra 2015. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26.
septembra 2008. godine zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 032008 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 032008 16 Rsž od 26. aprila 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 032008 15 Rs 2 od 13. novembra 2015. godine. Apelant je u navodima apelacije, takođe, osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Addiko banke a.d. Banja Luka (kao pravnog sljednika tužene „Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. odnosno „Kristal banke“ a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. oktobra do 6. novembra 2018. godine. Od Osnovnog suda je 23. januara 2019. godine takođe zatražen na uvid spis broj 71 0 Rs 032008 15 Rs 2 (stari broj RS-133/98) i sud je taj spis dostavio 30. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Parnični postupak koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06- 001 125 od 26. septembra 2008. godine
5. Apelant je 27. juna 1997. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene (u daljnjem tekstu: ranije pokrenuti postupak) radi zaštite prava iz radnog odnosa (u kojem je tražio poništenje odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, te vraćanje na posao i priznavanje prava iz radnog odnosa).
6. U toku postupka, parnične stranke su zaključili sudsko poravnanje 21. septembra 1999. godine (u daljnjem tekstu: predmetno sudsko poravnanje) u kojem je, između ostalog, konstatovano da parnične stranke saglasno izjavljuju da žele da zaključe sudsko poravnanje o predmetu spora, kojim apelant „odustaje od zahtjeva da se vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao kao radnik tužene, a tužena se obavezuje da apelantu na ime socijalno-humanitarne pomoći isplati 20.000,00 KM na deviznu knjižicu na ime apelanta kod tužene“, te se „tužena obavezuje da će pokrenuti postupak revizije penzionisanja apelanta, a koji je bio vođen po njegovom ličnom zahtjevu, a apelant se odriče naknade za platu za sporni period“. Takođe je konstatovano da nakon čitanja parničnim strankama zaključenog sudskog poravnanja, a koje je „pravosnažno s današnjim danom“, parnične stranke u znak prihvatanja sudskog poravnanja stavljaju svoje potpise.
7. Osnovni sud je nastavio postupak i donio djelimičnu presudu 9. maja 2001. godine, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda. Vrhovni sud je rješenjem od 21. decembra 2004. godine ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu.
8. Okružni sud je 19. aprila 2006. godine donio rješenje kojim je usvojio žalbu tužene, ukinuo djelimičnu presudu od 9. maja 2001. godine i apelantovu tužbu odbacio jer je zaključio da prvostepeni sud nije mogao nastaviti postupak koji je okončan sudskim poravnanjem. Nadalje, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene drugostepene odluke.
9. Protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda apelant je podnio apelaciju koja je odbačena Odlukom Ustavnog suda broj AP 107/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 107/09 od 15. septembra 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine jer je konstatovano da u predmetnom postupku „nije odlučivano o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetna tužba nedopustiva jer su o pitanju koje je bilo predmet apelantovog tužbenog zahtjeva stranke zaključile predmetno sudsko poravnanje koje ima jednaku pravnu snagu kao i pravosnažna sudska presuda“.
Parnični postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 032008 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine
10. Apelant je 29. aprila 1998. godine podnio tužbeni zahtjev protiv tužene u kojem je tražio da se poništi odluka tužene kojom je odlučeno o raspoređivanju apelanta na novo radno mjesto, a koja je prethodila odlukama tužene o prestanku radnog odnosa apelanta.
11. Apelant je podneskom od 9. novembra 1998. godine predložio da Osnovni sud odgodi ročište na neodređeno vrijeme do okončanja ranije pokrenutog postupka.
12. Osnovni sud je na ročištu održanom 4. januara 1999. godine donio rješenje da se rasprava odlaže na neodređeno vrijeme i da će ponovo biti zakazana po apelantovom prijedlogu, te je rasprava održana 30. novembra 2001. godine.
13. Nadalje, apelant je više puta preinačavao/precizirao tužbeni zahtjev, te je predlagao da se ranije pokrenuti postupak spoji s predmetnim postupkom.
14. Apelant je takođe povukao tužbu u predmetnom postupku (jer su parnične stranke 4. avgusta 2003. godine zaključile vansudsko poravnanje), ali je naknadno povukao podnesak u kojem je izjavio da povlači tužbu i tražio donošenje prvostepene presude u predmetnom postupku.
15. Osnovni sud je u periodu od 24. avgusta 1998. do 17. novembra 2004. godine održao veći broj ročišta, ali je i određeni broj ročišta odložio (između ostalog, pet jer nije pristupio apelant, odnosno njegov punomoćnik, jedno jer je tužena promijenila punomoćnika).
16. Osnovni sud je donio presudu 24. decembra 2004. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev (kojim je apelant tražio da mu tužena isplati određene novčane iznose na ime izgubljene zarade i na ime naknade štete zbog nedodjeljivanja stana).
17. Presudom Okružnog suda od 31. oktobra 2006. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
18. Vrhovni sud je rješenjem od 9. aprila 2008. godine usvojio apelantovu reviziju, ukinuo drugostepenu odluku i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
19. Okružni sud je rješenjem od 20. maja 2008. godine usvojio apelantovu žalbu, ukinuo presudu od 24. decembra 2004. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
20. Predmetni spis je vraćen Osnovnom sudu 11. juna 2008. godine.
21. U periodu od 28. oktobra 2009. do 25. avgusta 2010. godine Osnovni sud je odložio više zakazanih ročišta (zbog odsustva postupajućeg sudije, jedno uz saglasnost parničnih stranaka i tri zato što apelant nije uredio tužbu).
22. Apelant je podneskom od 11. februara 2010. godine preinačio tužbeni zahtjev. Nakon toga, Osnovni sud je ponovo naložio apelantu da uredi tužbu, a na ročištu održanom 25. avgusta 2010. godine utvrđeno je da apelant nije uredio tužbu i da je ostao pri podnesku od 11. februara 2010. godine.
23. Rješenjem Osnovnog suda od 25. avgusta 2010. godine odbačena je apelantova tužba kao neuredna.
24. Rješenjem Okružnog suda od 30. marta 2011. godine ukinuto je navedeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
25. Nadalje, u periodu od 31. oktobra 2012. do 3. avgusta 2015. godine pred Osnovnim sudom je održan veći broj ročišta, a neka ročišta su i odložena (između ostalog i dva puta zbog odsustva postupajućeg sudije). U tom periodu apelant je tražio izuzeće postupajućeg sudije, koji zahtjev je odbijen rješenjem Osnovnog suda od 10. aprila 2014. godine, zatražio da se za postupanje u konkretnom predmetu odredi drugi stvarno nadležan Osnovni sud, koji prijedlog je odbijen rješenjem Okružnog suda od 13. oktobra 2014. godine, te je podnio prijedlog Vrhovnom sudu za delegaciju drugog osnovnog suda van područja Okružnog suda u Banjoj Luci u konkretnom predmetu, koji prijedlog je odbijen rješenjem Vrhovnog suda od 10. septembra 2015. godine. Apelant je takođe tražio pripajanje konkretnog predmeta s predmetom broj 71 0 P 050173 00 P (koji je apelant pokrenuo protiv iste tužene i u kojem je istakao isti tužbeni zahtjev kao u predmetnom postupku).
26. Nadalje, apelant je više puta precizirao tužbeni zahtjev, na dva ročišta ga je Osnovni sud opominjao da se precizno izjasni koje dokaze predlaže i na koje okolnosti, uz upozorenje da će se takvo dotadašnje postupanje apelantovog punomoćnika smatrati odugovlačenjem postupka i postupak nastaviti u skladu sa stanjem spisa.
27. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 032008 15 Rs 2 od 13. novembra 2015. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo predmetno sudsko poravnanje, te da su nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta i da se tužena obaveže isplatiti apelantu određeni novčani iznos na ime naknade za izgubljenu zaradu. Navedenom presudom apelant je takođe obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
28. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je izvršio uvid u zapisnike, više sudskih odluka – djelimične presude, presude i rješenja, određeni podnesak i sporazum, sve iz ranije pokrenutog predmeta, te da je saslušao apelanta i svjedoka S. P. Nadalje, da odredba člana 92 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predviđa da se sudsko poravnanje može pobijati samo tužbom, te da su za pobijanje sudskog poravnanja predviđena tri razloga: zabluda, prinuda ili prevara (stav 2). Međutim, ništavo je i ono sudsko poravnanje koje je, i pored zabrane izražene u navedenom članu, zaključeno u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati, tj. u pogledu zahtjeva koji su u suprotnosti s prinudnim propisima (član 3 stav 2 ZPP).
29. Osnovni sud je ocijenio da apelant nije dostavio dokaze kojim bi potvrdio svoje navode da je sudsko poravnanje zaključeno protivno prinudnim propisima vezano za apelantov radno-pravni status (član 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, da je iz iskaza svjedoka S. P., koja je učestvovala u zaključivanju poravnanja, vidljivo da je nakon zaključenog sudskog poravnanja s apelantom, „tužena izvršila svoje obaveze iz sudskog poravnanja, odnosno isplatila traženi iznos, a da je u pogledu penzionisanja apelantu rečeno da to banka ne može uraditi, ali da će pokrenuti postupak penzionisanja“. Osnovni sud je naveo da ZPP reguliše ko su stranke u postupku, kao i da stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama vršiti radnje u postupku – parnična sposobnost (član 291), dok u članu 300 ZPP propisuje da stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili posredstvom punomoćnika. Osnovni sud je istakao kako nije našao niti jedan razlog da poništi predmetno sudsko poravnanje kao apsolutno ništavo jer je apelant kao parnično sposobna stranka pred sudom potpisao zapisnik o poravnanju i time poravnanje prihvatio, odnosno niti jednom radnjom tužene apelant nije bio prinuđen na zaključenje poravnanja, niti je bio u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare. Zatim je istakao da je „u samom sudskom poravnanju konstatovano da su pristupile stranke u pogledu radnog spora, a koji se odnosi na prestanak radnog odnosa“, te ne stoji da je zaključeno sudsko poravnanje u pogledu penzionisanja. Osnovni sud je ukazao da ugovor o poravnanju mora biti unijet u sudski zapisnik i potpisan od strane stranaka, a da je sudsko poravnanje zaključeno kada stranke, po pročitanom zapisniku o poravnanju, potpišu sudski zapisnik, pa kako je navedeno ispunjeno zaključivanjem konkretnog sudskog poravnanja to je predmetno sudsko poravnanje punovažno.
30. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 032008 16 Rsž od 26. aprila 2016. godine apelantovu žalbu odbio u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i prvostepenu presudu potvrdio, dok je usvojio apelantovu žalbu u pogledu dosuđenih troškova postupka.
31. U obrazloženju navedene odluke Okružni sud je, između ostalog, neosnovanim cijenio apelantove žalbene tvrdnje da obavezama iz predmetnog sudskog poravnanja stranke ne mogu raspolagati. Naime, apelantov odustanak od zahtjeva za vraćanje na posao i naknada na ime plata za sporni period nije protivno prinudnim propisima, konkretno Zakonu o radu, kako apelant tvrdi, pošto je ugovor o radu kao dvostrani pravni posao dobrovoljan, te tako apelant može i odustati od navedenog. Takođe, kada su u pitanju naknade plate, koje su regulisane Zakonom o radu, prema stavu Okružnog suda, nema povrede prinudnih propisa ako su se stranke dogovorile, kao što jesu u predmetnom poravnanju, da apelant neće potraživati plate, a da će mu tužena isplatiti određeni novčani iznos, što je i učinila.
32. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 032008 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
33. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da predmet poravnanja može biti svako pravo kojim se može raspolagati (član 1092 stav 1 ZOO), a da to svakako jeste pravo apelanta da sam odluči o svom radno-pravnom statusu kod tužene jer je to lično pravo kojim se slobodno može raspolagati. U vezi s tim je istaknuto da je apelant imao pravo da svojom voljom odluči da više ne želi da bude u radnom odnosu kod tužene, što je u skladu s pravom radnika da u sporazumu s poslodavcem ili svojim otkazom dovede do prestanka radnog odnosa. Zatim, da poravnanje, koje uzima u obzir takvo postupanje apelanta koji je sposoban za raspolaganje pravom koje je predmet poravnanja (član 1091 ZOO), nije protivno odredbama čl. 46, 47 i 49 ZOO (a što je apelant isticao u reviziji). Vrhovni sud je konstatovao da su zaključenim sudskim poravnanjem stranke riješile spor koji se ticao radno-pravnog statusa apelanta, a da je apelant slobodnom voljom kroz poravnanje izrazio svoju namjeru da dalje ne radi kod tužene nakon što mu ona isplati jednokratni iznos naknade, te da nije sporno da je tužena ispunila preuzetu obavezu iz poravnanja. Nadalje, da je u vrijeme zaključenja spornog poravnanja u primjeni bio Zakon o parničnom postupku (iz 1977. godine s izmjenama i dopunama), koji je članom 3 stav 1 propisivao da stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka tako što se mogu odreći zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i poravnati se (član 3 stav 2), te mogu uvijek, i pored toga što imaju punomoćnika, doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (član 89 stav 2). Imajući u vidu navedene odredbe, Vrhovni sud je zaključio da predmetno sudsko poravnanje, suprotno navodima revizije, nije ništavo samo iz razloga što ga je zaključio lično apelant bez prisustva svog punomoćnika – advokata M. M.
34. Vrhovni sud je takođe istakao da samo pod uslovom da je poravnanje utvrđeno ništavim, apelant bi imao pravni osnov da postavi zahtjev za isplatu na ime neisplaćenog dijela naknade za izgubljenu zaradu, tako da je pravilno odbijen i taj dio tužbenog zahtjeva. Zatim, kada je u pitanju dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje da su nezakonite odluke tužene (o prestanku radnog odnosa apelanta), Vrhovni sud je istakao da se radi o presuđenoj stvari jer je o tome pravosnažno odlučeno u ranije pokrenutom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je pravilna primjena odredbe člana 67 stav 1 tačka 4 ZPP nalagala da se apelantova tužba u odnosu na taj dio zahtjeva odbaci, a ne odbije, ali da to nije od uticaja na pravilnost odluke jer su pravne posljedice iste.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
35. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
36. Apelant tvrdi da su redovni sudovi u tom postupku pogrešno i proizvoljno primijenili odredbe ZOO i ZPP, da nisu cijenili ništavost predmetnog sudskog poravnanja (koja, po apelantu, proizlazi iz samog sadržaja poravnanja), te da nisu odgovorili na sve njegove prigovore/navode. Apelant je, između ostalog, naveo da je on sam pozvan, bez svog advokata, prilikom sačinjavanja predmetnog sudskog poravnanja i da je na njega vršen pritisak da pristane na poravnanje, a da će tužena ishoditi njegovo penzionisanje i isplatiti mu 20.000,00 KM. Apelant je takođe detaljno i opširno naveo i niz odredaba ZOO koje smatra da su pogrešno, odnosno proizvoljno primijenjene u konkretnom slučaju.
37. U odnosu na dužinu trajanja konkretnog postupka, apelant je istakao da s obzirom na to da radni spor traje već nepunih 20 godina traži naknadu štete „u iznosu po odluci suda, zbog trajanja postupka znatno duže od razumnog roka“.
38. Apelant je istakao hronologiju ranije pokrenutog postupka (u kome je sačinjeno predmetno sudsko poravnanje), pozivajući se na odluke koje su donosili sudovi u tom postupku i ističući razne nepravilnosti koje su se, prema apelantovim navodima, dogodile u tom postupku.
Odgovori na apelaciju
39. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke tog suda, smatrajući da u njenom donošenju nisu povrijeđena apelantova prava. Takođe ističe da činjenica da apelant nije uspio u sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na koja se apelant pozvao.
40. Okružni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da taj sud nije povrijedio apelantova prava na koja se pozvao, te da nije ni proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju i da nije povrijeđeno ni pravo na pravično suđenje u razumnom roku, te je taj sud istakao u kom roku je odlučivao o pravnim lijekovima koje je apelant koristio u konkretnom slučaju.
41. Osnovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri navodima koji su dati u prvostepenoj odluci tog suda, da je u toku postupka donio zakonitu odluku primjenjujući odredbe ZPP, te da ne postoje povrede bilo kojeg prava na apelantovu štetu.
42. Tužena je, u suštini, navela da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložila da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
43. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 14/94), koji je važio u vrijeme donošenja spornog sudskog poravnanja, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka:
1) koja su u suprotnosti s prisilnim propisima o samoupravnim pravima radnih ljudi, o raspolaganju društvenim sredstvima i drugim prisilnim propisima;
2) koja su u suprotnosti s pravima morala samoupravnoga socijalističkog društva.
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 89.
Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, ali sud može pozvati stranku koja ima punomoćnika da se pred sudom osobno izjasni o činjenicama koje treba utvrditi u parnici.
Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika.
SUDSKA NAGODBA
Član 321. (stav 1.)
Stranke mogu u toku cijelog postupka pred parničnim sudom prvog stepena zaključiti nagodbu o predmetu spora (sudska nagodba).
Član 322.
Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik.
Nagodba je zaključena kad stranka nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik.
Strankama će se na njihov zahtjev izdati ovjeren prijepis zapisnika u koji je unesena nagodba.
44. Zakon o izmenama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/94), koji je objavljen samo na srpskom jeziku i ćirilici, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, broj 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/93 i 14/94), u članu 3. stava 3. tačke 1. iza reči “propisima” i tačke 2. iza reči “morala” stavljaju se tačke, a ostali delovi teksta se brišu.
45. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 92. stav 1. i 2.
Sudsko poravnanje može se pobijati samo tužbom.
Sudsko poravnanje se može pobijati ako je zaključeno u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.
46. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor, koji je protivan «prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima» ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
PORAVNANJE
Pojam Član 1089.
(1)Ugovorom o poravnanju lica između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, pomoću uzajamnih popuštanja prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnosti i određuju svoja uzajamna prava i obaveze.
(2)Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.
Sposobnost Član 1091.
Za zaključenje ugovora o poravnanju potrebna je sposobnost za raspolaganje pravom koje je predmet poravnanja.
Predmet Član 1092. stav (1) (1) Predmet poravnanja može biti svako pravo kojim se može raspolagati.
VI.Dopustivost
47. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
48. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na parnični postupak koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine
49. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 125 od 26. septembra 2008. godine, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, koja glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kom je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
50. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće ista pitanja koja su bila predmet njegove ranije podnesene apelacije, o čemu je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP 107/09, pa stoga zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
51. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na parnični postupak koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 032008 16 Rev od 27. oktobra 2016. godine
52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 27. oktobra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 5. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
54. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
56. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
57. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno u kojem je u konačnom tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo predmetno sudsko poravnanje, da su nezakonite odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta i da se tužena obaveže isplatiti apelantu na ime naknade za izgubljenu zaradu određeni novčani iznos, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
58. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i to prije svega zbog pogrešne i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa.
59. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
60. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da apelant nije dokazao da je predmetno sudsko poravnanje protivno prinudnim propisima (član 103 ZOO), te da se ne radi ni o pravu (koje je predmet poravnanja) kojim apelant ne može raspolagati (član 1092 stav 1 ZOO), odnosno kojim nije sposoban raspolagati (član 1091 ZOO). Pored navedenog, Vrhovni sud je jasno obrazložio, da je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama (član 3 st. 1 i 2 i član 89 stav 2 ranijeg ZPP) apelant mogao lično zaključiti predmetno sudsko poravnanje, odnosno da za njegovu valjanost nije morao biti prisutan njegov punomoćnik/advokat. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da samo pod uslovom da je poravnanje utvrđeno ništavim, apelant bi imao pravni osnov da postavi zahtjev za isplatu na ime neisplaćenog dijela naknade za izgubljenu zaradu, te da se radi o presuđenoj stvari kada je u pitanju dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nezakonitost odluka tužene (o prestanku radnog odnosa apelanta) jer je o tome odlučeno u ranije pokrenutom postupku. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne odgovore na relevantne navode i obrazložili razloge za svoje odluke, a u ovakvom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
61. Dalje, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
62. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni parnični postupak podnošenjem tužbe 29. aprila 1998. godine i da je postupak okončan 27. oktobra 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao 18 godina i skoro šest mjeseci.
63. Analizirajući složenost konkretnog postupka, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, imajući u vidu cijeli postupak, razmatrali više tužbenih zahtjeva koji su iz domena primjene više materijalno-pravnih propisa, te da se predmetni postupak preklapao s drugim postupcima koji su inicirani između istih parničnih stranaka, zbog čega su sudovi morali vršiti uvid i u spise tih drugih predmeta, pa se može reći da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem postupku. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo i o parničnom postupku za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan.
64. Nadalje, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da apelant u prvoj fazi postupka nije pristupio na pet ročišta, te da je predlagao odgađanje rasprave na neodređeno vrijeme, pa je rasprava bila i odložena na period od gotovo tri godine. Takođe, apelant je više puta preinačavao/precizirao tužbeni zahtjev (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira), te je zaključio vansudsko poravnanje i povukao tužbu, da bi nakon toga tražio nastavak postupka. Zatim, u drugoj fazi predmetnog postupka apelant je ponovo preinačio tužbeni zahtjev, tražio izuzeće sudije, te je dva puta tražio da se odredi drugi stvarno nadležan osnovni sud, odnosno delegaciju Osnovnog suda, što je opet sve zakonom dopušteno ali produžava postupak u kojem se te radnje preduzimaju. Osnovni sud ga je takođe na dva ročišta upozoravao da predloži konkretne dokaze po kojima se može postupiti. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio i preklapanje/spajanje predmetnog postupka s drugim postupkom koji je inicirao između istih parničnih stranaka (u kojem je prema stanju spisa podnio isti tužbeni zahtjev). Proizlazi da je apelant svojim ponašanjem u velikom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka.
65. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud posebno uočava da su redovni sudovi donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka. Naime, Osnovni sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon šest godina i skoro osam mjeseci, ali je u tom periodu održao veći broj ročišta, te je u jednoj fazi postupka rasprava bila odgođena na apelantov prijedlog gotovo tri godine. Zatim, Okružni sud je donio drugostepenu presudu nakon godinu i 10 mjeseci, dok je Vrhovni sud donio odluku o reviziji nakon godinu i pet mjeseci. Zatim, Okružni sud je donio rješenje nakon nešto duže od jednog mjeseca, kojim je predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio prvostepenu presudu nakon sedam godina i pet mjeseci od kada mu je predmetni spis vraćen na ponovno postupanje. Međutim, u tom periodu Osnovni sud je održao veći broj ročišta, nakon čega je donio rješenje kojim je odbacio apelantovu tužbu kao neurednu jer apelant po pozivu suda nije uredio tužbu, koje je ukinuto rješenjem Okružnog suda. Osim toga, u ovom periodu se odlučivalo i o apelantovim zahtjevima za izuzeće sudije i delegaciju osnovnog suda. Okružni sud je donio drugostepenu odluku nakon pet mjeseci, kojom je potvrdio prvostepenu presudu, a Vrhovni sud je odluku o izjavljenoj reviziji donio nakon šest mjeseci.
66. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je apelant svojim ponašanjem u pretežnom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
67. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana.
Ostali navodi
68. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, kao i zabrane diskriminacije neosnovani.
VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi jasno obrazložili da predmetno sudsko poravnanje nije protivno prinudnim propisima ni u jednom segmentu, zbog čega apelant nema pravo na isplatu naknade za izgubljenu zaradu, a u odnosu na odluke tužene o prestanku radnog odnosa da se radi o presuđenoj stvari. Takođe, nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je apelant svojim ponašanjem u pretežnom dijelu uticao na dužinu trajanja postupka.
70. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u situaciji kada se tvrdnje o kršenju tih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, za koje je Ustavni sud utvrdio da su neosnovani.
71. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka e) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević