Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4900/18 (K. F.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Suvlasništvo
  • Dioba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4900/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4900/18, rješavajući apelaciju Katarine Filipović, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Katarina Filipović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 V 045405 18 Gž od 22. juna 2018. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 V 045405 17 V od 11. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Katarina Filipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kostrča, koju zastupa Christian Oršolić advokat iz Orašja, podnijela je 27. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 V 045405 18 Gž od 22. juna 2018. godine godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju broj 25 0 V 045405 17 V od 11. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, izvršena je fizička dioba nekretnina tako što je određeno koje nekretnine pripadaju predlagateljici (M. M.), a koje nekretnine pripadaju apelantici (na način pobliže opisan u izreci prvostepenog rješenja).

3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 166. Zakona o vanpaničnom postupku propisano da ako suvlasnici ne postignu poravnanje o uslovima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kada je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretninama u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i osoba koje po predmetu imaju neko stvarno pravo, a pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tome suvlasniku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uzeo u obzir površinu zemljišta koje je potrebno za korištenje apelantičine stambene kuće, činjenicu da je pristup predmetnim parcelama osiguran ranije uspostavljenim pravom stvarne služnosti, te zaključio da stranke pristup svojim nekretninama ostvaruju upravo na dijelu parcele k.č.br. 747/2 u površini od 49 m koji predstavlja pristupni put.

Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu uvida u posjedovni list, pravilno zaključio da površina predmetnih nekretnina ukupno iznosi 684 m , da predlagateljici pripada dio od 15/23 što ukupno iznosi 446 m , a apelantici dio od 8/23, što ukupno iznosi 238 m . Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantica u toku postupka predlagala kompenzaciju na način da joj na ime veće vrijednosti izgrađenog dijela zemljišta koje je u suvlasništvu, pripadne veći dio neizgrađenog dijela zemljišta. Međutim, Kantonalni sud je istakao je da apelantica taj prijedlog nije konkretizovala, kao i da takav prijedlog ne bi bio opravdan, s obzirom da je vještak građevinske struke našao da bi, uzimajući u obzir vrijednost kvadratnog metra zemljišta na parceli 747/2 i vrijednost apelantičinog dijela u uplanjenoj kući na k.č. br. 747/1, predlagateljica trebala ustupiti apelantici 227 m zemljišta na k.č. br. 747/2, pa bi na taj način apelantici pripalo ukupno 465 m a predlagateljici 219 m , te zaključio da bi to dovelo do velikog nesrazmjera. Pri tom Kantonalni sud je istakao da takav zaključak proizilazi iz činjenice da je na parceli 747/2 apelantičin prednik izgradio porodičnu kuću, pa okolnost da ista nije uplanjena ne znači da se ta parcela može tretirati kao neizgrađeno zemljište, uzimajući u obzir odredbu člana 6. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano načelo pravnog jedinstva nekretnine.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno tumačili odredbe člana 166. Zakona o vanparničnom postupku i proizvoljno primjenili odredbe člana 6, 38, 39. i 59. Zakona o stvarnim pravima, na način da diobom nije obuhvaćena stara porodična kuća niti je izvršena kompenzacija koju je apelantica u toku postupka predlagala.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročto imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepeng rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4900/18 (K. F.) | Sudska praksa | Aktio