Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2019/17 (N. M.)
Odluka donesena 12. 03. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2019/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 03. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine, u predmetu broj AP-2019/17, rješavajući apelaciju Nadine Mahmutović rođ. Mrkaljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadine Mahmutović rođ. Mrkaljević podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 064296 17 Gž 3 od 7. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nadina Mahmutović rođ. Mrkaljević (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 22. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 064296 17 Gž 3 od 7. aprila 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-09-00820 od 22. oktobra 2009. godine razveden je brak između apelantkinje i N. M. (u daljnjem tekstu: tužitelj).
3. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 005909 10 P od 14. novembra 2011. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 005909 12 Gž od 21. februara 2013. godine, utvrđeno je da su apelantkinja i tužitelj tokom trajanja bračne zajednice zajedničkim sredstvima stekli stan i pokretne stvari, te da je udio apelantkinje u sticanju navedenih stvari ½ dijela, pa je obavezan tužitelj da apelantkinji na ime njenog doprinosa u sticanju zajednički stečene imovine tokom trajanja bračne zajednice isplati iznos od 15.000,00 KM.
Osporeni postupak
4. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 064296 16 P 2 od 7. juna 2016. godine, u ponovnom postupku, obavezana je apelantkinja da tužitelju isplati iznos od 15.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (stav 1. izreke). Pored toga, istom presudom utvrđeno je da ne postoji dospjelo potraživanje apelantkinje prema tužitelju u iznosu od 13.640,00 KM, zbog čega je odbijen prigovor kompenzacije istaknut od strane apelantkinje (stav 2. izreke).
5. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je istakao da je tužitelj u svom iskazu naveo da je za vrijeme trajanja braka podigao stambeni kredit za kupovinu stana u određenom novčanom iznosu, kao i kredit kod MKF „Partner“ u iznosu od 3.000,00 KM, a da je apelantkinja podigla kredit u iznosu od 10.000,00 KM. Zatim je naveo da je bračna zajednica prestala u maju 2009. godine, dok je početkom juna 2010. godine on uplatio banci iznos od 28.400,00 KM, kojom uplatom je zatvorio stambeni kredit. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja potvrdila navode tužitelja u odnosu na iznos sredstava za finansiranje kupovine stana i navela da je od kredita koji je ona podigla u banci isplatila kaparu za stan i tužiteljev kredit podignut u MKF „Partner“, kao i da je podigla novi kredit kako bi zatvorila raniji kredit.
6. Osnovni sud je ukazao da imovina stečena sredstvima kredita za vrijeme zajedničkog života u braku, u slučaju prestanka braka ili zajednice života prije isplate kredita predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova. Supružnici imaju obavezu da nastave sa otplatom kredita, ali supružnik koji je u cijelosti otplatio kredit stiče obligaciono-pravni zahtjev prema bračnom drugu i on od tog bračnog druga može zahtijevati naknadu isplaćenog ostatka kredita srazmjerno utvrđenom udjelu u zajednički stečenoj imovini. S obzirom na to da je u parničnom postupku koji je vođen za utvrđenje bračne tekovine utvrđeno da apelantkinja i tužitelj imaju suvlasnički dio od ½ na zajednički stečenoj imovini, te kako je tužitelj nakon prestanka braka isplatio ukupan iznos koji je podigao za kupovinu stana i pokretnih stvari, a što proizilazi iz izjave tužitelja koja je u saglasnosti sa materijalnom dokumentacijom u spisu (Nalog za uplatu-isplatu od 1. juna 2010. godine i potvrda MKF „Partner“ od 12. maja 2014. godine), Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja dužna da tužitelju isplati polovinu tih iznosa.
7. U odnosu na istaknuti prigovor kompenzacije, Osnovni sud je ukazao da je apelantkinja u toku postupka dostavila samo ugovor o kreditu kao i otplatni plan tog kredita, a nije dostavila potvrdu banke da li je i kada isplatila navedeni iznos kredita iz kog razloga sud nije mogao da utvrdi da se u konkretnom slučaju radi o dospjelom potraživanju podobnom za prebijanje sa potraživanjem suprotne strane.
8. Odlučujući o žalbi, Apelacioni sud je donio presudu kojom je djelimično uvažena apelantkinjina žalba, preinačena prvostepena presuda u stavu 1 izreke i obavezana apelantkinja da tužitelju isplati iznos od 14.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen, dok je prvostepena presuda u stavu 2 izreke potvrđena.
9. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je ukazao na pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelantkinja u obavezi da tužitelju isplati ½ kredita kojeg je podigao kod MKF „Partner“, jer je kredit podignut i otplaćen u vrijeme trajanja i za potrebe bračne zajednice, a tako stečena novčana sredstva predstavljaju imovinu stečenu u braku. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 14.000,00 KM po osnovu kredita kojeg je isplatio po prestanku braka.
10. Apelacioni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su sredstva za kupovinu stana obezbijeđena od kredita koji je podigao tužitelj, kao i da je po prestanku bračne zajednice tužitelj od sredstava ostvarenih prodajom stana isplatio stambeni kredit. Apelacioni sud je ukazao na odredbe člana 239. Porodičnog zakona Brčko distrikta BiH kojima je propisano da za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno kako bračnom tekovinom, tako i svojom posebnom imovinom. Imajući u vidu da je stan isplaćen od sredstava kredita koje je podigao tužitelj i da je udio stranaka na stanu ½, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelantkinju na isplatu ½ kredita za stan koji je od strane tužitelja otplaćen po prestanku braka, te ukazao da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je njena obaveza po tom osnovu znatno manja, kao i da joj tužitelj nije isplatio iznos dosuđen pravosnažnom sudskom presudom. Apelacioni sud je naveo da činjenica da tužitelj nije apelantkinji isplatio taj iznos ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepene presude iz razloga što je u dispoziciji stranaka da li će dobrovoljno isplatiti novčani iznos ili će se sudskim putem tražiti naplata novčanog potraživanja utvrđenog sudskom odlukom.
11. Takođe je naveo da je Osnovni sud pravilno odbio istaknuti prigovor kompenzacije i u vezi s tim ukazao da kompenzacija u procesnom smislu predstavlja protivpotraživanje koje mora biti procesno opredijeljeno u smislu izričite izjave, sa izričitim navodom o visini potraživanja, odnosno mora da sadrži sve ono što sadrži zahtjev iz tužbe ili protivtužbe i zahtjev da se izvrši prebijanje do određenog utuženog iznosa ili pak do cjelokupnog utuženog iznosa. Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu s onim što ovaj potražuje od njega ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, ako su oba dospjela, u kom slučaju je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje (čl. 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima). Apelacioni sud je ukazao da apelantkinjin prigovor ne predstavlja precizno opredijeljen zahtjev u smislu odredaba člana 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH, jer apelantkinja nije dokazala koji iznos je isplaćen u toku trajanja bračne zajednice, a koji iznos po prestanku bračne zajednice, odnosno nije dokazala visinu dospjelog potraživanja.
12. Apelantkinja navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da su proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da su proizvoljno utvrđene odlučne činjenice (od kojih sredstava je stan kupljen, ko je podizao kredite, koliko duga od kredita je vraćeno nakon prekida bračne zajednice, koliko je koja od parničnih stranaka otplatila kredita u toku trajanja bračne zajednice). Apelantkinja je navela da je tužitelj prodao stan i zadržao kupoprodajnu cijenu, a nije joj isplatio novčani iznos po osnovu pravosnažne presude na ime podjele bračne stečevine. Osim toga, navela je da isticanjem kompenzacionog prigovora i dostavom tužitelju nastupa litispendencija povodom onoga što je prigovorom istaknuto do visine potraživanja istaknutog tužbom, a za sud nastaje obaveza da istovremeno raspravlja i odluči o prigovoru. Apelantkinja smatra da joj je onemogućen efikasan pristup sudu iz člana 6. Evropske konvencije koji ne podrazumijeva samo pravo osobe da se obrati sudu radi utvrđivanja prava i obaveza, već i da taj pristup bude učinkovit.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U odnosu na navode apelantkinje da joj je onemogućen pristup sudu Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelantkinja ishodila da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantkinjino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantkinjini navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju paušalnim.
16. Ustavni sud dalje nalazi da apelantkinja ukazuje da su proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da su proizvoljno utvrđene odlučne činjenice, te da je proizvoljno primjenjeno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da su redovni sudovi, u obrazloženju odluka jasno obrazložili zašto je obavezana apelantkinja na isplatu određenog iznosa tužitelju, te zašto je odbijen apelantkinjin prigovor kompenzacije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević