Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-66/19 (M.K.)

Odluka donesena 12. 03. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Pretpostavka nevinosti
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-66/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 03. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 66/19, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. marta 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M.K. podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 117153 18 Kž 2 od 28. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.K. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Šadić, advokat iz Brčkog, podnio je 7. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 117153 18 Kž 2 od 28. decembra 2018. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se nalaže Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa Orašje da apelanta odmah puste na slobodu. Na zahtjev Ustavnog suda od 18. januara 2019. godine, apelant je 22. januara 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud je Rješenjem broj 96 0 K 117153 18 KPP 21 od 20. decembra 2018. godine apelantu i ostalim osumnjičenim (još pet lica) produžio pritvor, za najduže dva mjeseca koji se apelantu računa od 22. decembra 2018. godine od 18,00 sati, kada im ističe pritvor po osnovu Rješenja o određivanju pritvora od 25. novembra 2018. godine. Rješenje je doneseno u skladu sa odredbama člana 135. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), iz razloga propisanih članom 132 stav 1. tačka c) ZKP-a.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda broj 96 o K 11715Z 18 Kpp 16 od 25. novembra 2018. godine, apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga - iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. a sve u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), iz razloga propisanih odredbama člana 132. stav 1 tačka c) ZKP-a, koji je po tom rješenju mogao trajati najduže 1 (jedan) mjesec.

7. Dalje, u rješenju je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora broj T18 0 KT 0012522 18 od 14. decembra 2018.godine, iz razloga propisanih članom 132. stav (1) tačka c) ZKP-a. Istaknuto je da je izjašnjavajući se o prijedlogu Tužilaštva, branilac apelanta rekao da prijedlog nije osnovan, da nisu ispunjeni zakonski uvjeti jer njegov branjenik nije ranije osuđivan, a nije naveden niti jedan razlog da bi on mogao ponoviti krivično djelo za koje se tereti, a također ne postoji ni osnovana sumnja jer nema dokaza da je pripadnik organizirane grupe. Apelantov branilac je rekao da nije dovoljno navođenje samo apstraktnih okolnosti, nego te tvrdnje moraju biti konkretizirane i dokazane. Navodi da se blažom mjerom može ostvariti svrha vođenja krivičnog postupka.

8. Osnovni sud je nakon što je razmotrio podneseni prijedlog i izjašnjenje branilaca i osumnjičenih produžio pritvor za još dva mjeseca, zaključujući da su i dalje prisutni zakonski osnovi za određivanje pritvora. Osnovni sud je našao utvrđenim da su činjenice i navodi iz prijedloga za produženje pritvora potkrijepljeni dokazima koje je Tužilaštvo dostavilo u spis, a ti dokazi odnose se prevashodno na listing telefona, kao i sadržaj razgovora osumnjičenih, zatim dokumentacije sačinjene po preuzimanju simulirano otkupljene opojne droge, izvještajima o fotodokumentaciji sačinjenoj u navedenim prilikama, službenim zabilješkama policije sačinjenim na okolnosti tajnog praćenja osumnjičenih, činjenici koja se ogleda u predmetima izvršenja krivičnog djela, odnosno da je Tužilaštvo od osumnjičenih zaplijenilo opojne droge marihuana, sped i kokain. Zatim, dokumentaciji sačinjenoj o izvršenim pretresima osumnjičenih, te iskazima osam imenovanih svjedoka koje su navedeni svjedoci dali u Policiji Brčko Distrikta, kao i materijalnoj dokumentaciji sačinjenoj za potrebe vještačenja.

9. Osnovni sud je naveo da i dalje smatra, da su osumnjičeni radili u sastavu grupe, odnosno da se njihovo djelovanje može smatrati radom u sastavu grupe, a što proizilazi i iz činjenice da su osumnjičeni djelovali kao dio organizirane grupe, jer je njihovo djelovanje uvijek bilo povezano na način da je jedno lice nabavljalo veću količinu opojne droge od drugog lica, a zatim dalje distribuiralo drugim njemu poznatim licima, a u tom odnosu uvijek su bila najmanje tri lica, pri čemu je svako od njih davao svoj udio u izvršenju krivičnog djela, što predstavlja bitna obilježja grupe iz člana 2. stav 18) KZ-a.

10. Osnovni sud je za svakog osumnjičenog pojedinačno naveo osnovanu sumnju, u čemu se i ogleda, te je za apelanta istakao sljedeće: osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela se potvrđuje dostavljenom dokumentacijom, koja se odnosi na telekomunikacije ostvarene između apelanta sa osumnjičenim M.P., tako i veliki broj komunikacija sa drugim licima kojima je dalje distribuirao nabavljenu opojnu drogu. Tako je preciziranog dana S.P., radi dalje prodaje predao 0,465 grama opojne droge „kokain" koju je S.P. prodao A.I. za iznos od 120 KM. Preciziranog dana apelant je, na osnovu unaprijed utvrđenog telefonskog dogovora, licu T.G. prodao neutvrđenu količinu opojne droge „kokain“ koju je prethodno nabavio od osumnjičenog P.M., dok je osumnjičeni D.R. preuzeo opojnu drogu „kokain" od osumnjičenog P.M. i prodao jr licu T.G. za neutvrđeni novčani iznos. Preciziranog dana, na osnovu unaprijed utvrđenog telefonskog dogovora, licu S.B. prodao neutvrđenu količinu opojne droge „kokain" za iznos od 100 KM, koju je prethodno preuzeo od osumnjičenog lica P.M. Preciziranog dana i na preciziranom mjestu prodao 0,571 grama opojne droge „kokain“, za neutvrđeni novčani iznos, koju je prethodno preuzeo od osumnjičenog lica P.M.; zajedno sa D.R. Preciziranog dana od neidentifikovanog lica u Trebinju radi dalje prodaje kupio 17,612 grama opojne droge „kokain“.

11. Osnovni sud je utvrdio da iz navedenih dokaza proizilazi dovoljno razloga za osnovanu sumnju da su osumnjičeni izvršili krivična djela - neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga - iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ.

12. Dalje, Osnovni sud je također naveo da postoji i poseban uvjet za produžavanje pritvora predviđen odredbama člana 132. stav 1. tačka c) ZKP a iz razloga što je zaključio da postoji bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, a za isto krivično djelo se može izreći kazna zatvora teža od tri godine. Naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boraveći na slobodi ponovili krivično djelo, odnosno nastavili s vršenjem krivičnog djela, Osnovni sud je našao u broju poduzetih radnji, jer svaka radnja posmatrana za sebe predstavlja obilježje krivičnog djela za koje se terete, zatim ostvaren veliki broj telefonskih komunikacija od strane svih osumnjičenih, a u cilju nabavke i distribucije droge, te ostvarivanje kontakata sa većim brojem potencijalnih kupaca, što ukazuje na zaključak da se radi o uhodanoj mreži nabavke i distribucije opojne droge, kao i preduzimanja radnji u cilju sticanja i pridobijanja potencijalnih kupaca. Također, osumnjičeni su kontinuirano u određenom vremenskom periodu poduzimali radnje u cilju nabavke i prodaje opojne droge, pa je prilikom obavljanja tih djelatnosti primijećena izrazita upornost i spremnost za vršenje navedenog krivičnog djela, odnosno preduzimanja radnji koje imaju obilježje navedenog krivičnog djela. U cilju realizacije navedenog osumnjičeni su opojnu drogu nabavljali posredstvom izvora koji se vezuju za područje van Distrikta, pa čak i u inostranstvu. Pored navedenog, njihove lične prilike, obzirom da su pojedini lošeg imovnog stanja, te nezaposleni, a s druge strane krajnju intenciju pojedinih da na brz i jednostavan način pribave novac - također predstavlja relevantne naročite okolnosti. Pored navedenoga, u odnosu na A.B. i M.M. naročite okolnosti ogledaju se u činjenici da su to lica koja su specijalni povratnici. Ove činjenice zajedno sa naprijed istaknutim, ličnim prilikama, i krajnjoj odlučnosti da prometovanjem opojnom drogom pribavljaju imovinsku korist, ukazuje da je to evidentno usvojen obrazac ponašanja ili stil života imenovanih. Kada se uzmu u obzir sve gore navedene činjenice, da se zaključiti da sve te činjenice i okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje u potpunosti opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi ponovili krivično djelo, odnosno nastavili sa vršenjem krivičnih djela, za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

13. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je imao u vidu okolnost da istraga još traje, da nisu prikupljeni svi dokazi dovoljni za podizanje optužnice, te da je potrebno provesti odgovarajuća vještačenja, a uvažavajući sve iznijeto i neosporno utvrđeno, sud je na osnovu člana 132. stav (1) tačka c), a u vezi sa članom 135. stav (2) ZKP-a odlučio kao u izreci ovog rješenja. Prilikom određivanja pritvora osumnjičenim, Osnovni sud je, kako je naveo, uzeo u obzir i činjenicu da je pritvor najteža mjera koja se može izreći osumnjičenom licu, zbog čega je razmatrao mogućnost određivanja eventualno druge mjere koja bi bila blaža za osumnjičene. Međutim, cijeneći sve izneseno, te s obzirom na osnov zbog koga je pritvor određen/produžen, odnosno da bi se osumnjičeni spriječili da ponove krivično djelo – neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga - iz člana 232. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, kao i da su osumnjičeni krivično djelo vršili kao grupa i da su se povezivali radi izvršenja krivičnih djela, pri čemu je svako od njih davao svoj udio u izvršenju krivičnog djela - Osnovni sud nije našao ni jednu drugu mjeru koja bi bila adekvatna mjeri pritvora, a istovremeno i blaža za osumnjičene.

14. Apelacioni sud je donio rješenje broj 96 0 K 117153 18 Kž 2 od 28. decembra 2018. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe branilaca osumnjičenih, uključujući apelanta.

15. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje, da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se terete, a što proizilazi iz prikupljenih dokaza, kao i da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa izvršenjem krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiče, o čemu je prvostepeni sud dao valjane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. U odnosu na apelanta Apelacioni sud je naveo da su u žalbi apelanta istaknute mnogobrojne povrede ZKP, kao i povrede Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je negirana bilo kakva povezanost apelanta sa drugim osumnjičenim licima, te da ne postoje razlozi da se apelantu odredi pritvor i da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.

16. Apelacioni sud je naveo da je na osnovu dokaza koji su do sada prikupljeni u toku istrage sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju o produženju pritvora pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalni propis te je donio pravilno i zakonito rješenje da se osumnjičenim, odnosno podnosiocima žalbi produži pritvor. Za takvo utvrđenje prvostepeni sud je dao jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvata i Apelacioni sud. Pri tome je Apelacioni sud istakao da bi se smatralo da je neko lice pripadnik organizirane grupe ljudi koja čini udruženje od najmanje tri člana koja su povezana za izvršenje krivičnih djela, nije nužno da se ta lica, koja čine grupu, međusobno poznaju, nego je dovoljno da djeluju u istom cilju, tj. u cilju počinjenja krivičnog djela, kao što je u konkretnom slučaju kod osumnjičenih. Zbog toga se ne mogu prihvatiti osnovanim prigovori branilaca osumnjičenih, koji u žalbi prigovaraju da njihovi branjenici nisu djelovali kao organizirana grupa ljudi u cilju počinjenja krivičnog djela, odnosno da nisu radili u sastavu grupe. Slijedom toga, ne mogu se prihvatiti ni osnovanim žalbeni prigovori da je pogrešna pravna kvalifikacija krivičnog djela za koje se terete osumnjičeni, odnosno njihova tvrdnja da nema mjesta da se krivično djelo za koje se sumnjiče kvalifikuje kao neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 2. KZ, nego da bi se eventualno moglo raditi o navedenom krivičnom djelu iz stava 1. navedenog krivičnog zakona.

17. Također, po ocjeni Apelacionog suda, osim općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora koji je propisan u članu 132. stav 1. ZKP, sva četvorica osumnjičenih koja su izjavila žalbu su ostvarili i poseban uvjet za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, jer je prvostepeni sud produžavajući pritvor osumnjičenim pravilno utvrdio činjenice koje predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 2., a u vezi sa stavom 1. KZ. Iz pobijanog rješenja je jasno vidljivo da je prvostepeni sud pri njegovom donošenju ocjenjivao da li ima mjesta da se osumnjičenim umjesto mjere pritvora, koja predstavlja najstrožiju mjeru, izrekne neka od blažih mjera, odnosno konkretno mjera zabrane iz člana 126a. ZKP koje predlažu branioci, pa je pravilno ocijenio imajući u vidu vrstu i brojnost krivičnopravnih radnji za koje se terete osumnjičeni da se jedino mjerom pritvora može ostvariti svrha da osumnjičeni puštanjem na slobodu ne ponove izvršenje krivičnog djela, a to se ni po ocjeni ovog suda ne bi moglo postići nekom od mjera blažih od pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da u odnosu na njega nije dokazana osnovana sumnja da je počinio krivično djelo, jer u odnosu na njega nisu konkretizirane okolnosti u činjeničnom opisu za koji se tereti, a koje ga mogu učiniti osnovano sumnjivim. Apelant ukazuje da nema niti jednog dokaza da je bio pripadnik organizirane grupe, odnosno da je povezan sa ostalim osumnjičenim. Apelant navodi da se tereti na osnovu indicija, kao i pretpostavki i nepreciziranih činjenica (neutvrđene količine ili neutvrđen iznos novca). Apelant navodi da su svi osumnjičeni tretirani kao cjelina, bez konkretizacije i analize činjeničnih okolnosti i dokaza za svakog osumnjičenog. Apelant također navodi da nema osnova za određivanje pritvora iz razloga propisanog u članu 132. stav 1. tačka c) ZKP. Apelant navodi da ovaj dio u odnosu na njega uopće nije obrazložen, kao i da apelant nije ranije osuđivan. Apelant navodi da su sudovi propustili izvršiti adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor, te propustili cijeniti mogućnost određivanja blažih mjera. Apelant ukazuje na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, jer drugostepeni sud nije ispitao sve apelantove navode, kao i da je zbog proizvoljne primjene člana 132. stav 1 tačka c) ZKP povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je istakao da su navodi apelanta potpuno neargumentirani, a kao takvi i neosnovani. Iz Rješenja broj 96 o K 117153 18 Kpp 21 od 20. decembra 2018. godine jasno proizilazi da je navedeno rješenje doneseno na zakonit način, da su razlozi za produženje pritvora precizno navedeni i obrazloženi kao razlozi zašto nije prihvaćen prijedlog odbrane za određivanjem mjera zabrane umjesto pritvora.

20. Apelacioni sud je naročito istakao da je u obrazloženju apelacijom osporavanog rješenja dao razloge za sve žalbene navode apelantovog branioca.

21. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je u apelaciji apelant naveo iste razloge kao u žalbi, da je u osporenim rješenjima tačno navedeno zašto je žalba apelanta neosnovana, te sud nije povrijedio prava apelanta zagarantirana Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 34/13 – novi prečišćeni tekst i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. stav 1 tačka c) Razlozi za pritvor Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

Trajanje pritvora u istrazi Član 135. st. (1) i (2) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati mjesec dana od dana lišenja slobode.

Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se rješenjem sudije za prethodni postupak, po obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Apelacionom sudu. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

30. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produžavanje pritvora, pri čemu osporava postojanje osnovane sumnje kao i posebnog pritvorskog razloga iz 132. stav 1 tačka c) ZKP.

31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštivanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švajcarske, 26. januara 1993., stav 30., Serija A br. 254-A, i Kudła protiv Poljske [VV], br. 30210/96, stav 110., ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštivanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštivanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, dâ razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. jul 2001. godine).

34. Ustavni sud primjećuje da je u prvostepenom rješenju (strana devet) veoma jasno navedeno koji su dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te su opisane radnje apelanta, za šta su dati jasni i argumentirani razlozi. Također, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud ispitao žalbene navode apelanta te je potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje ukazujući da su prikupljeni mnogobrojni dokazi koji govore da se apelant bavio nabavkom i distribucijom opojne droge poduzimajući radnju izvršenja više puta, opet ukazujući na dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženje redovnih sudova ni u čemu ne doima proizvoljno, već je vrlo konkretno. U načinu na koji je redovni sud donio svoj zaključak o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo da su mu garancije koje pruža član 5. Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. U ovom trenutku i u ovoj fazi postupka, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na temelju navedenih dokaza kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu, u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

35. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova, iz člana 132. stav 1 tačka c) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli i obrazložili naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će osumnjičeni, među kojima je apelant, ukoliko se nađe na slobodi ponoviti krivično djelo, dok apelant navodi da nikada ranije nije bio osuđivan, te da sud nije dao obrazloženje u ovom dijelu niti individualizaciju razloga u ovom dijelu.

36. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 132. stav 1 tačka c) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008 i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je sud kao naročite okolnosti na strani osumnjičenih cijenio broj poduzetih radnji, ostvaren veliki broj telefonskih komunikacija od strane svih osumnjičenih u cilju nabavke i distribucije droge, ostvarene kontakte sa većim brojem potencijalnih kupaca, a što prema mišljenju suda ukazuje da se radi o uhodanoj mreži nabavke i distribucije droge, kao i poduzimanju radnji u cilju sticanja i pridobijanja potencijalnih kupaca. Redovni sud je ukazao na kontinuitet radnji koje su poduzimali osumnjičeni, (u cilju nabavke i prodaje droge) kao i iskazanu upornost i spremnost u vršenju ovog djela. Osnovni sud je kao relevantnu okolnost cijenio i intenciju osumnjičenih da brzo i lako zarade (odnosno da su neki bez zaposlenja). Nadalje, Osnovni sud je naveo i da osumnjičeni opojnu drogu nabavljaju posredstvom izvora koji se vezuje za područje van Brčko Distrikta, pa čak i u inostranstvu. Apelacioni sud je prihvatio sve razloge koje je prvostepeni sud naveo kod svih osumnjičenih, pa i kod apelanta, koje u svojoj sveukupnosti govore da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo motivisan brzom i dobrom zaradom, a što je slučaj kod svih lica koja se bave protuzakonitim djelatnostima u vidu nabavke i prodaje opojne droge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi

- bez obzira na formulaciju koja obuhvata sve osumnjičene (koja je prethodno navedena, a ima i dijelova konkretno za određena lica npr. njihova ranija osuđivanost) uključujući apelanta - u okolnostima konkretnog slučaja dali jasne i valjane razloge i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koji opravdavaju bojazan o ponavljanju krivičnog djela, koji nadjačavaju pravilo o poštivanju apelantovog prava na slobodu, a koje apelant navodima iz apelacije nije doveo u pitanje.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav

3. Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

39. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da drugostepeni sud nije ispitao sve njegove žalbene navode, pri tome ne ukazujući jasno koji to navodi apelanta nisu ispitani, a pogotovo kako bi oni uticali na drugačije odlučivanje Apelacionog suda. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versypprotiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A broj 12, st. 76. i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode”, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, a bez daljnje konkretizacije povrede ovog člana od strane apelanta, ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je apelantu povrijeđeno navedeno pravo. Činjenica da je apelant nezadovoljan navedenim rješenjima i daje vlastito viđenje konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje poštivanje garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

40. Imajući u vidu da je apelant također naveo da su sudovi propustili cijeniti mogućnost određivanja mjera zabrane, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, na dvije instance dali jasne i dostatne razloge za određivanje mjere pritvora, zbog čega su zaključili da primjena blažih mjera ne bi bila adekvatna o čemu je također dato obrazloženje, iz čega jasno proizilazi da je ova mogućnost razmotrena, ali po ocjeni redovnih sudova nije bilo mjesta izricanju blažih mjera.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije neosnovani u odnosu na osporena rješenja kojima mu je pritvor određen u skladu sa članom 132. stav 1 tačka c) ZKP.

Ostali navodi

42. Apelant je naveo povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku donošenja rješenja kojim je apelantu produžena mjera pritvora. Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi, u suštini (u dijeli u kojem se govori da sud nije ispitao žalbu apelanta), odnose na gore ispitane navode u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu pretpostavke nevinosti zbog proizvoljne primjene odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP.

43. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava dužnosnika koja se odnosi na osobu koja je optužena za krivično djelo odražava mišljenje da je kriva prije nego što se njezina krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili dužnosnik koji je u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, Evropski sud, Deweer protiv Belgije, presuda od 27. februara 1980. godine, Serija A, broj 35, str. 30. § 56, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A, broj 62, st. 27, 30. i 37, Allenet de Ribemont protiv Francuske, presuda od 10. februara 1995. godine, Serija A, broj 308, str. 16, st. 35˗36, i Karakas i Yesilirmak protiv Turske, broj 43925/985, stav 49, 28. juni 2005. godine).

44. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda, izuzev što je doveo u vezi sa „proizvoljnom primjenom“ odredbe člana 132. stav 1. tačka c) ZKP, zbog navodne opasnosti da će apelant ponoviti krivično djelo, kao i činjenicom da apelant nije ranije osuđivan i da ima porodicu. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u osporena rješenja, u kojima nigdje ne nalazi da je na bilo koji način povrijeđena pretpostavka nevinosti apelantu, odnosno da je sud iznio mišljenje o „krivici“ apelanta.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, kada je redovni sud odredio apelantu pritvor u skladu s relevantnim odredbama ZKP, te kada je dao valjane razloge za svoje odlučenje koji se ne doimaju proizvoljnim, niti u pogledu postojanja osnovane sumnje, niti u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1 tačka c) ZKP.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da je redovni sud svojom konstatacijom prejudicirao apelantovu krivicu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-66/19 (M.K.) | Sudska praksa | Aktio